Ljetna škola u Rusiji: Rusija je naša sestrična strogih roditelja koja očajnički želi u Ameriku

Sankt Peterburg je ogroman grad. Stavnovnici tog grada nemaju takav osjećaj, ali ono što je nama u Zagrebu živim u širem centru, do Trga sam za pola sata tramvajem, to je ovdje živim u širem centru, do Trga sam za 40 minuta metroom. Grad je, pričaju mi, trebao biti sjeverna Venecija jer ima rijeke i kanale. Osim vode, grad je jako dobro povezan javnim prijevozom: metro, tramvaji, taksiji, trolejbusi, autobusi i mini (komercijalni) autobusi. Ti potonji su velika fora. Staneš na stanicu, vidiš ga da dolazi – mahneš mu; vozač ti stane, platiš mu 4,4 kune i to je to. Imaju svoje rute, ali ih na tim rutama možeš zaustaviti bilo gdje, bilo da uđeš ili da iziđeš.

Foto: Reyhana Turdieva

Osim dobrog prometa, grad ima i lijep prepoznatljiv izgled. Briga oko arhitekture, kombinacije boja, igre svjetla, sjene i mraka... Prekrasno! Jednu smo se večer vozilil brodićem tim kanalima i divili se gradu, kad je pokraj mene sjela studentica rodnih studija sa Sveučilišta u New Yorku. Amerikanka. Pitala sam ju može li bilo kako usporediti St. Peterburg s New Yorkom.

– Znaš u čemu je stvar? Svaka od ovih zgrada ima neku povijest. Kad ju vidiš, znaš da se duže vrijeme gradila, da su u njoj već živjeli različiti ljudi; možda sada ima neku drugu funkciju. Kada gledaš zgrade u New Yorku, vidiš samo hrpu stakla i betona koja je nastala gotovo pa preko noći. – rekla mi je i nastavila se čuditi tome što mi u Hrvatskoj ne govorimo ruskim jezikom.

Slika koju hrvatski mediji stvaraju o Rusiji i Putinu sve je samo ne romantična. Rekla bih da ga kolektivno doživljavamo kao još jednog diktatora koji Ruse drži u lancima. Istina, iz nekog razloga ne možeš kupiti alkohol prije 11 sati ujutro (probala, nije išlo), a za svako propagiranje istospolnih odnosa možeš završiti u zatvoru (jer u Sibiru više nije tako hladno kao nekada). 

Moram priznati da sam zbog toga očekivala da će Rusi biti nekako zaostaliji. Točno vidim kako bi me moji novi prijatelji ubili da me razumiju, ali stvarno sam to očekivala. Međutim zbog globalizacije, ali i zato što na ovakve škole idu samo creme de la creme studenti, prolazniku koji nas promatra bilo bi teško reći tko je odakle, samo sudeći po vanjskim faktorima i ponašanju. Svi smo mladi, u dvadesetima, studenti različitih tipova lingvistike i kulture, slušatelji slične glazbe, ljubitelji Nutelle i alkohola, manijaci za tehnologiju... Je li dobro što smo toliko slični ili je loše jer gubimo vlastite tradicije, o tome bismo mogli raspravljati.

Foto: Reyhana Turdieva

Trenutak u kojem sam uočila u kako malenom svijetu živimo bio je jednu nedjelju prijepodne. Otišla sam na misu u katoličku crkvu, s Rusom talijanskih korijena (hm, ili obrnuto), slušala sam misu na engleskom koju je služio svećenik slavenskog podrijetla (možda Poljak), dok mu je asistirao čovjek tamne puti. I sve to u srcu St. Peterburga u Rusiji!

Zašto kažem da je Rusija naša sestrična? Zato što se točno vidi da smo Slaveni. Sličan jezik i neka osobno-ljudska vibra koja se može osjetiti, i u gradu i u odnosu s pojedincima. Osim toga, naši životi nisu toliko različiti. Barem ovako neke navike i očekivanja. Ono što nas dijeli ideja je o boljem životu. Dok mi stremimo europskim zemljama (iako većina mladih ima namjeru ostati u Hrvatskoj, ako ovdje nađe posao), Rusi, barem ovi koje sam ja upoznala, Ameriku vide kao jedino rješenje. Budući da je bilo Amerikanaca na ovoj školi, bilo je zanimljivo gledati kako se Rusi prema njima ponašaju.

Proučavajući način života, otišla sam korak dalje i otišla na dejt/spoj. Bilo je malo neugodno kad smo morali odlučiti tko će platiti, jer je Ruskinje se naljute ako dečko plati i misle da on tada od njih nešto očekuje bilo teško ujednačiti s mojim fora je u tome da cura samo posegne za novčanikom, bez namjere da stvarno i plati. Kava, večera, šetnja gradom. Teme: studij, posao, planovi za studij, planovi za život, politika, religija, usporedba života tu i tamo, kako vi to kažete na ruskom/hrvatskom, gdje želiš živjeti/putovati i sl. Ništa ekstravagantno i ništa neobično. Kako obično igram na verbalnu kartu, mislila sam da se na engleskom neću snaći, ali, sada po svom iskustvu vidim da je komunikacija puno više od onoga što izgovorimo.

Iako sam vrlo rijetko zamišljala kako Rusi izgledaju i kako se ponašaju, uglavnom sam u glavi imala sliku svjetloputih i svjetlokosih ljudi koji govore oštrim jezikom i žive u strogom režimu. Ono što mislim da kolektivno vrlo često zaboravljamo to je da je Rusija i s druge strane Urala. Vladivostok, smješten na Tihom oceanu, jednako je ruski kao i Moskva ili Novosibirsk. Teško je sve te ljude (a znate onu ima ih k'o Rusa) strpati u isti koš.

Očekivala sam da će moja kolumna o Rusima biti puno zanimljivija nego što je na kraju ispala. Mislim da je to zato što nismo toliko različiti, ali na pozitivan način. Kad god će tko od vas imati priliku otići gore, neka ode – osjećat će se jako dobrodošlo i prihvaćeno! Dok završavam ove posljednje rečenice, već sam u sljedećoj ljetnoj školi u Nizozemskoj. Javim se od tamo čim skupim hrabrosti i nađem vremena!