Ljetna škola u Nizozemskoj: kako se zabavljaju štreberi
Bila sam bolesna do kraja svog boravka u Nizozemskoj, ali se svejedno nisam veselila povratku doma. U Nizozemskoj sam osjetila slobodu: kako osobnu, tako i akademsku. Zamisli da si u mogućnosti osmisliti neku zakon ideju za istraživanje, i onda je, uz pomoć svog sveučilišta, ostvariš! Za nas gotovo pa i jednako nezamislivo kao i san nekog „geeka" o vezi s najpopularnijom osobom u školi...
Bila sam bolesna do kraja svog boravka u Nizozemskoj, ali se svejedno nisam veselila povratku doma. U Nizozemskoj sam osjetila slobodu: kako osobnu, tako i akademsku. Zamisli da si u mogućnosti osmisliti neku zakon ideju za istraživanje, i onda je, uz pomoć svog sveučilišta, ostvariš! Za nas gotovo pa i jednako nezamislivo kao i san nekog „geeka" o vezi s najpopularnijom osobom u školi...
Voljela bih jasno i glasno reći da je kod nas sve jadno i da prvom prilikom sigurno selim iz Hrvatske. Međutim, moram to pogledati i ovako... Da je situacija kod nas baš tako jako loša, mislim da ne bih nikad ni otišla na te sve ljetne škole. Em si to ne bih mogla financijski priuštiti, em bih tamo zujala u čudu dok oni crtaju sintaksu u stablima ili jedu maline na mindful način. (Dobro, za te sam maline bila u čudu, ali nisam bila jedina) Ne bih ih mogla razumjeti, ni pratiti. Odudarala bih po izgledu, običajima, navikama. Malo jesam bila začuđena količinom inozemnog voća po nizozemskim supermarketima (imaju čak i naše smokve!), ali ni u toj situaciji ne mogu reći „a jadni mi Hrvati, nemamo neke čudne zelene slane banane (za koje čak nemamo ni riječ u našem jeziku) i zato propuštamo ekonomski i civilizacijski napredak“.
Mislim da se svaki Hrvat nađe u problemima kada mora strancu objasniti „kako Hrvatska diše“.
„Što mislite vi tamo o homoseksualcima?“ „Pa… Pola Hrvata je za, a pola protiv.“
„Koje ste vjere?“ „Pa, u većini smo Katolici, barem na papiru, ali puno ljudi je protiv Crkve.“
„Jeste li u globalu lijevo ili desno?“ „U globalu smo točno pola-pola.“
Olimpijske igre su. „U kojim ste sportovima dobri?“ „U više-manje svima koji se mogu igrati kod nas (a i u onima za koje nemamo novaca). Barem smo u sportovima dobri… Mi. Ono. Oni. Pojedinci."
Foto: Pascalina (pogled na kampus, s dvadesetog kata zgrade sveučilišta)
Željela sam iskoristiti vrijeme u Nizozemskoj i obaviti jedan važan informativni razgovor o svom mogućem doktorskom studiju. U sklopu sveučilišta na kojem sam bila djeluje jedan od rijetkih psiholingvističkih laboratorija u svijetu. Najavila sam se voditelju studija i dogovorila za termin. Institut/laboratorij bio je smješten u zgradi do zgrade mog fakulteta, svega nekoliko minuta puteljkom kroz šumu. Ali, baš tada kada sam imala dogovor počela je padati kiša. To sam jutro između laptopa i kišobrana odabrala ponijeti laptop i tako pokisnula! Kiša se slijevala s mene kad sam ušla u taj institut. Osim što sam bila mokra, bilo mi je lagano i hladno. Voditelj studija spustio se po mene i odmah me prepoznao. Rukovali smo se, a on je iz topa prokomentirao moju situaciju. Ovdje možemo uzeti neko toplo piće, ako želiš! – ponudio je. Ma ne, ne treba. – sramežljivo sam odgovorila.
Nisam mogla vjerovati. Pa taj frajer je samo… čovjek. Vrlo brzo sam počela zamišljati što bi mi netko u sličnoj situaciji rekao u Zagrebu. Bi li bio jednako čovjek ili bi me gledao kao pokislog miša? Frajer je inače iz Malezije, došao u Nizozemsku na diplomski studij i zauvijek tamo ostao.
Kao što se i drugima dogodi, tek kad osoba sleti na hrvatsko tlo i čuje za političke i ekonomske ljepote (Jesi li gledala Debatu? Zašto nisi?), shvati kako život zapravo može biti bezbrižan. U Nizozemskoj za moju struku (a nisam STEM-ovac) imaju novaca. Ulažu u svakakvu tehniku kojom ispituju različite kognitivne spoznaje kod odraslih i kod djece (imaju i tzv. baby lab, za jako malene). Iznenađena i šokirana, kad mi je Nizozemka rekla koliko će potrošiti na svoj doktorat, pitala sam je otkud im (njima kao Nizozemskoj) toliko novaca, da mogu ulagati u ono što bi cijeli svijet nazvao beskorisnim. Kolegica Talijanka čula je moje pitanje i rekla Imaju novaca zato što nemaju političare, kao mi u Italiji, i kao vi u Hrvatskoj, koji kradu.
Foto: Pascalina (zgrada Faculty of Law)
Zanimljivo mi je i kako, ako se želiš sporazumjeti s nekim, jezik ne predstavlja gotovo nikakvu prepreku. Bilo da razgovarate s izvornim govornikom ili s nekime kome je engleski tek drugi jezik, komunikacija je više od gramatike i savršeno preciznog leksika. Kada dvoje (ili više) ljudi želi komunicirati, i pogled će biti dovoljan. Jedan od novih prijatelja koje sam upoznala u Nizozemskoj, moju je prošlu kolumnu pročitao koristeći automatski prijevod na Googleu. Dakle, sve se može!
Moj engleski nije savršen, ali niti sam ja ispravljala druge, niti su mene ispravljali. Sve do posljednje večeri u inozemstvu, dok nije naišao jedan Sjevernjak. Visok, plav, velikih plavih očiju, naočit i bistar. Studira na dva fakulteta, ali u Škotskoj, već nekoliko godina. Kolika je zgodna zvjerka na toj ljetnoj školi, shvatila sam tek po reakciji jedne mlade Ruskinje kad sam rekla da ću i s njim na dejt. Ti? A ne… (tužan pogled) Ja bih s njim na dejt!
Odveo me u kafić za koji je čuo od svog profesora na ljetnoj školi da je najbolji u centru grada. Naručili smo točeno Leffe Blond, on je uzeo i espresso. Posljednjih dana je previše pušio (trava je legalna) i pio, a nimalo spavao, pa mu treba nekoliko kava dnevno da može funkcionirati. Bio je umišljen do bola. Govorio je samo o sebi i svojim uspjesima. Postigao je čovjek svašta, nema tu sumnje, ali ponašao se prema nama ostalima (meni!) kao da okopavam krumpir na polju izvan svake civilizacije, i da ću zauvijek ostati u tom blatu.
U jednom sam mu trenutku dala kompliment, i vođena hrvatskim izgovorom te riječi (tog komplimenta), pogriješila. Kakva panika. Da je barem pogreška u tom segmentu nosila sa sobom i krivo značenje! Ispravio me. Nonšalantno, kao da je i očekivao da ću pogriješiti. Kao da je bio spreman na to. Znao je otpočetka da mi mora negdje spustiti. Da se razumijemo, on nije iz neke sjeverno razvijene i bogate zemlje, ne, ne. Njegovi nisu u puno boljem položaju nego što smo mi. Prema tome, tim je postupkom samo sebi htio uvećati status, jer mu bivanje pored neke tamo male iz Hrvatske nije bilo dovoljno (dakle, možda ipak mi nismo toliko zaostali after all!).
Foto: Pascalina (loše fotošop skills)
Pretpostavljam da kada čovjek razmišlja, obično misli da ljetne škole posjećuju samo luđaci. Tko plati da bi tijekom ljeta, kada može odmarati i kupati se, bio na nekom kišnom području i učio?! Samo štreberi. Međutim, i ti se štreberi razlikuju. Neki će konzumirati alkohol i travu, neki žene (ili muškarce), drugi će odmah poslije nastave trčati na vlak pa doma. Neki će pročitati sve obavezne i dodatne članke, dok će drugi na satu krijući se igrati igrice na latopu. A onda, nakon tjedan ili dva, sve to završi i svi se vratimo svojim životima. Osim slika, uspomene su i naglo veći broja prijatelja na Facebooku (i followera na Instagramu) te mijenjanje tipkovnice na mobitelu na engleski jezik, svaki puta kad se čujemo s nekim novim frendom iz inozemstva. S onim plavookim – nikad više!
