Kroz Bosnu i prašumu
O Bosni i Hercegovini i novonastaloj situaciji mnogi se postavljaju kao da sve razumiju, sve im je jasno i kako su raskrinkali ove ili one, lijeve ili desne, nacionaliste ili anacionalne…Kritičkim promišljanjem, uzimanjem više perspektiva u obzir idemo vidjeti što se događa u dvorištu naših susjeda, makar se izgubili u prašumi kontroverzi.
O Bosni i Hercegovini i novonastaloj situaciji mnogi se postavljaju kao da sve razumiju, sve im je jasno i kako su raskrinkali ove ili one, lijeve ili desne, nacionaliste ili anacionalne…Kritičkim promišljanjem, uzimanjem više perspektiva u obzir idemo vidjeti što se događa u dvorištu naših susjeda, makar se izgubili u prašumi kontroverzi.
Car je gol, kapitalizam je loš, predstavnička demokracija najmanje koristi onima zbog kojih postoji. Od Andersena do danas malo je manje careva, malo je više golotinje, Andersenovo mjesto zauzeli su neki novi pisci koji još više pišu o golotinji (doduše, s nešto izmijenjenim prenesenim značenjem), a potreba izgovaranja, pa i pisanja onoga što svi znaju, svi vide i svima je jasno, ostala je potpuno identična do današnjih dana. Izreklo je tada te riječi dijete pa, evo, nek' se povijest ponovi, mentalna dob autora ovog teksta ravna je djetetovoj.
Pođimo putevima Andersena, cara i golotinje prema sebi; kažu, najbolje je poći od sebe. Ma, hajd' dobro, nećemo baš o sebi i svom dvorištu, pogledajmo malo u susjedovo, poput Bračanina u vicu postavimo žirafu u svoje dvorište kako bi mogla jesti u susjedovom. Susjedovo dvorište, ono bosanskohercegovačko, nije baš čisto, brojne su prljavštine u njemu nastale zadnjih dana. Jedni kažu da su prljavštine prouzrokovali prosvjednici satkani od talibansko-bošnjačko-agnostičko-četničko-vehabijsko-ustaško-kršćansko-srpskih fundamentalista, a drugi misle da su sve to manifestacije činjenice da političari i vladajuće elite, prilikom odlaska na veliki WC, prave proizvode čiji promjeri debelo premašuju kapacitete gradskih kanalizacija. Socijalno motivirani prosvjedi, uvezeni fenomen, manifestacija etničke podjele ili nešto četvrto? Krenimo od činjenica, od objektivnog prema subjektivnom.
Sasvim dovoljno da se shvati kako i Hrvati i Srbi u BIH žive u nesređenoj i disfunkcionalnoj državi
Mnogi misle kako je Hrvatska gospodarski u jako lošem stanju. Svakodnevno se možemo uvjeriti u istinitost ove tvrdnje. U Bosni i Hercegovini je BDP per capita, jedan od osnovnih gospodarskih pokazatelja, trostruko manji nego u Hrvatskoj. Nezaposlenost u Hrvatskoj, jedan od ključnih ekonomskih problema, iznosi oko 20%, a u BIH oko 45%. Moguće je uspoređivati i stope korupcije, postotak ulaganja u znanost i visoko obrazovanje te brojne druge pokazatelje, ali iz svih njih će biti jasno kako je Hrvatska, za čije je gospodarstvo teško reći da je katastrofa jer je to uvreda za katastrofu, na gospodarskom planu puno ispred BIH.
Često se može čuti kako postoje etničke razlike u ekonomskom stanju triju naroda u BIH, što je sasvim sigurno i točno. Taj argument usmjerava razmišljanje nekih ljudi u pravcu zaključka da prosvjeduju samo Bošnjaci koji su gospodarski u najlošijoj situaciji. Međutim, je li to baš tako? Vratimo se opet činjenicama. Hrvatska ima jednog predsjednika, jednog premijera i dvadeset ministara. BIH ima pet predsjednika, četrnaest premijera, sto četrdeset i četiri ministra, a funkcioniranje demokratskih institucija dodatno otežava postojanje dvaju entiteta, praktički države u državi. Sasvim dovoljno da se shvati kako i Hrvati i Srbi u BIH žive u nesređenoj i disfunkcionalnoj državi. Je li zbilja moguće da Mostar, koji je administrativno jedan grad, sve svoje gospodarske probleme nabacuje samo na leđa Bošnjaka koji tu žive, a daje med i mlijeko Hrvatima? Naravno da nije moguće i naravno da su zbog toga u Mostaru prosvjedovali i Bošnjaci i Hrvati.
Pokušale su političke elite implicirati etničku podjelu kao uzrok prosvjeda, ali su zaboravili da vrijeđanje ljudskog dostojanstva jednako boli i Bošnjaka, i Srbina, i Hrvata. Prosvjednici traže smanjenje stope nezaposlenosti, učinkovitost u borbi protiv korupcije, smanjenje društvenih nejednakosti... Postoji li neki Bošnjak, Srbin ili Hrvat kojemu je to strano i koji se tome protivi??? Ciljevi prosvjednika u BIH odnose se na sve građane svih nacionalnosti, vjera, boje kože i svih mogućih stereotipnih podjela; socijalno su motivirani i potpuno autentični.
Izravna demokracija je puno širi pojam koji u svojoj izgradnji podrazumijeva podizanje svijesti o mogućnosti odlučivanja
U organizacijskom su se smislu prosvjednici u BIH odlučili za plenume po gradovima, na kojima pravo dolaska, raspravljanja i glasovanja imaju svi građani. Ovo „anomaliju” je zanimljivo promatrati iz konteksta izbora modela demokracije. Na lokalnom, regionalnom, ali i globalnom nivou sve je očitija kriza predstavničke demokracije. Gubitak kontakta političkih elita s građanima više je nego očigledan. Kad je netko od nas na ulici vidio premijera, predsjednika ili nekog ministra? Koliko često se to događa? Povjerenje u političare je na vrlo niskoj razini, sugerira to i izlaznost na raznorazne izbore - predsjedničke, parlamentarne, lokalne, eurounijske i ine...
U takvoj situaciji, u zemljama čiji je gospodarski razvoj i funkcioniranje demokracije ipak na višoj razini, često se organiziraju referendumi na kojima predstavničku zamjenjuje direktna demokracija. Praksa je to koju u značajnoj mjeri primjenjuju Švicarska, Norveška i druge skandinavske zemlje. Iz aspekta krize predstavničke i ekspanzije izravne demokracije, moguće je promatrati i nedavni referendum u Hrvatskoj. Bez obzira na činjenicu što sam bio protiv iznesenog prijedloga i što sam to smatrao velikim korakom unazad na polju ljudskh prava, smatram kako je veliki propust predstavničke demokracije što se na parlamentarnoj razini nije iznio prijedlog koji je prihvatljiv velikoj većini hrvatskih građana. Dio političkih elita odmah je to iskoristio kao argument protiv izravne demokracije, zanemarivši pritom kako je izravna demokracija puno širi pojam i koja pri svojoj izgradnji podrazumijeva podizanje svijesti o mogućnosti odlučivanja, uključivanje u rasprave i zaokret cijelog sustava. Na kraju krajeva, većina hrvatskih građana nije glasovala niti na referendumu, što poprilično oslikava raspoloženje u kojem se hrvatski građani nalaze kada su dnevnopolitička prepucavanja u igri.
Zar se baš nitko ne može naći tko radi dobro i tko je vrijedan primjera drugima?
Jesu li u Hrvatskoj mogući prosvjedi poput onih u BIH? Prvo pitanje koje se postavlja jest protiv koga bi bili usmjereni, tko/što je najveći kočničar hrvatskog razvoja? Prvi pogledi bi vodili prema političarima i imali bi zasigurno pokriće u mnogim primjerima. Međutim, sve je očitije kako su političke elite inferiorne u odnosu na gospodarske, a vidljivo je i to kako velika odbojnost i stigmatizacija javnosti očekuje svakoga tko se prihvati te pozicije. Koliko često se u medijima može pročitati nešto loše o hrvatskim sportašima, a koliko nešto dobro o hrvatskim političarima? Točno je kako bi velik dio njih mogao kudikamo bolje obavljati svoje poslove, ali zar se baš nitko ne može naći tko radi dobro i tko je vrijedan primjera drugima? Iskorak na tom planu vidljiv je u primjeru Bože Petrova.
Nadalje, dio građana zadovoljan je nekim mjerama ministra financija koje su, barem manjim dijelom, uvele reda, prvenstveno u ugostiteljstvu. Dakle, postoje određeni pomaci, postoje igle u plastu sijena uz more loših primjera - izmjena Zakona o radu, monetizacija autocesta, odnos prema znanosti i visokom obrazovanju - no, jasno je da nisu za apsolutno sve krivi isključivo političari, dio odgovornosti je na svima nama; mnogi izbjegavaju plaćanje poreza, velik broj ljudi traži rupe u zakonu, ne postoji dovoljno razvijena svijest o poštivanju zakona. Dio ljudi svoje drvlje i kamenje usmjerava prema Katoličkoj Crkvi kritizirajući njen dogmatski nauk i sve veći broj nekretnina, pokretnina, itd. Dojam usmjerenosti Crkve prema profitu vidi se i na nekim banalnim primjerima pa nije neobično kada se pedofilski skandali procesuiraju sporo i previše mlako, a slučajevi poput fra Šime Nimca, koji je optužen za financijske malverzacije, vrlo brzo i efikasno završe u rukama sudske vlasti. Međutim, Crkva još uvijek aktivno radi na terenu, otvara brojne pučke kuhinje, organizira humanitarne akcije, nastoji pomoći vjernicima slušanjem, davanjem savjeta, utjehe i nade. Ma što tko o tome mislio, mnogim ljudima to pomaže i mnogi pronađu u tome smisao. Crkva to, za razliku od brojnih psihologa i psihijatara, radi besplatno.
Mnoge crkve imaju i svoju umjetničku vrijednost. Ulaz u crkve je besplatan, a ulaz u brojne muzeje i galerije nije. Nije, dakle, ni po pitanju Katoličke Crkve slika crno-bijela. Iz svega proizlazi zaključak kako je najveći kamen spoticanja u Hrvatskoj sustav, a to je previše apstraktan pojam za pokretanje mase. Ne znači da ne treba pokušati, dapače, prosvjedi i izražavanje mišljenja najveća su blagodat demokracije. Samo da nam se ne dogodi ovo!
Sustav koji sputava Hrvatsku i brojne druge zemlje surov je, neobuzdan, divlji kapitalizam. To je sustav koji omogućuje političkim i gospodarskim elitama bogaćenje preko svake granice dobrog ukusa nauštrb poreznih obveznika, umanjuje radnička prava (slabiji je sindikat, produljuje se radno vrijeme, smanjuju se plaće), povećava poreze u ime mjera štednje, smanjuje izdvajanja za socijalno ugrožene slojeve, marginalizira školstvo i zdravstvo, sve više javnih prostora se privatizira - na sve više mjesta vide se natpisi NE PRILAZI, PRIVATIZIRANO!! Velike intervencije se odvijaju i u okolišu; u ime velikih infrastrukturnih projekata, koji u prijevodu na hrvatski znače punjenje privatnih džepova, krče se šume, zagađuju se vode, onečišćuje se zrak...
Za kraj...
Sve to jesu veliki problemi i u većoj ili manjoj mjeri su rješivi, ali onaj glavni, najveći, naoko toliko banalan, vjerojatno nije rješiv - u kapitalizmu ljudi nisu sretni. Zaključak je, naravno, izgeneraliziran, ali nismo li svakodnevno svjedoci da oni koji materijalno imaju milijune svakodnevno nešto zbrajaju i oduzimaju, neprestano nekud žure živeći u strahu da bi se sve moglo urušiti, a oni koji nemaju nisu u stanju svojoj djeci osigurati osnovne životne potrebe? Svjestan toga, narod u Bosni i Hercegovini je, ujedinjen u različitostima, potražio put prema promjenama. Nemojmo ostati ravnodušni prema tome, nemojmo svoju djecu dovesti u poziciju da se ne mogu bezbrižno igrati jer će prostore za igru netko privatizirati, ne uskraćujmo im pravo na čist zrak, zdravu vodu, svu čaroliju koju donose šume. Nemojmo se dovesti u situaciju u kojoj će cijelo djetinjstvo slušati o našim mukama s kojekakvim računima, financijama, administracijom... Omogućimo im da o tome ne znaju ništa, već da spavaju s osmijehom i sanjaju igrališta...
