Kako je sve počelo
Moram priznat' da sam prva osoba na projektu koja je dobila otkaz (prvi put na današnji dan prije 4 godine jer sam "seljanka", a drugi put jer je zbilja bilo vrijeme da mlađi preuzmu posao). Ipak, i dalje ga ne mogu skroz pustiti. Još uvijek škicnem na Analytics da vidim kakvo je stanje, ulogiram se u sučelje, nemam srca maknut' se iz grupa.
Moram priznat' da sam prva osoba na projektu koja je dobila otkaz (prvi put na današnji dan prije 4 godine jer sam "seljanka", a drugi put jer je zbilja bilo vrijeme da mlađi preuzmu posao). Ipak, i dalje ga ne mogu skroz pustiti. Još uvijek škicnem na Analytics da vidim kakvo je stanje, ulogiram se u sučelje, nemam srca maknut' se iz grupa.
Šokantno mi je vratiti se na početak ove priče. 2012. je godina. Ja, studentica treće godine komunikologije na Hrvatskim studijima, kao i većina studenata životarim — predavanja, kave, izlasci... Ništa pametno, ali u tom trenutku mi je bilo i više nego super. I onda na jednoj od, valjda, sedam kava koje sam dnevno pila sa svojom Lucijom, kaže ona meni da dva njezina prijatelja, koja sam tada znala iz viđenja, imaju ideju za super projekt na kojem bismo mogle raditi u praksi nešto vezano uz faks.
S mišlju u glavi kako bih zbilja mogla počet' nešto pametno raditi, rekoh '"ajmo probati". Sad ću preskočiti dio upoznavanja, okupljanja ljudi, razrade projekta, formiranja odjela, biranja imena za portal (koji se btw. mogao zvat i corus.hr i ne sjećam se više kako sve ne). Negdje sredinom 2013. godine stigao je u moj sandučić prvi „službeni mail“ u kojem je pisalo da sam, između ostalog, glavni key account i šefica marketinga koja je morala:
- koordinirati sve PR aktivnosti i marketinško djelovanje redakcije
- pripremiti marketinški, komunikacijski i media plan
- pripremiti prema našem dogovoru ADWORDS i GDN kampanju
- rasporediti prema dogovoru buđete za FB i izvršit' plačanja (namjerno ostavljeno Đ i Č u čast šefu koji sad zna razliku između č i ć jer smo ga toliko pilali oko toga).
- naći dizajnera i osmisliti dizajn letaka i plakata
FOTO: studentski hr
Što to sve skupa znači, pojma nisam imala. Ali, osim malog i velikog šefa, imala sam još šest ljudi uz sebe i znala da ja, odnosno mi, možemo taj projekt dignuti na noge i da sve što ne znamo možemo naučiti. I, hvala Bogu, tu je Google koji sve zna. I lagano sam krenula istraživati, što je to Google Adwords, što je CPC a što CPM, što je GDN, koje su standardne dimenzije letaka, plakata, bannera, kako funkcionira oglašavanje na Facebooku, kako koristiti CMS sučelje, što je SEO optimizacija, kako napisati dobar PR članak i još sto tisuća svega.
Jednom tjedno imali smo tjedni kolegij zbog kojeg smo postali inventar u Zagsu. Prolazili smo sve zadatke, gledali tko je u kojoj fazi s odrađivanjem taskova, kako to sve skupa napreduje i kad će taj naš portal konačno ugledati svjetlo dana. Faza pripreme za launch portala trajala je valjda 8 mjeseci. Pripremi koncepte, ekselice, tablice, planove objava, kreativne koncepte, ma sve ikad. Jedna od stvari koja mi se u tih 8 mjeseci najviše urezala u pamćenje je priprema natječajne dokumentacije za program Mladi na djelu, Agencije za mobilnost i programe EU. Da, prijavljivali smo se na natječaje, desetine njih ili, točnije, na sve gdje smo zadovoljavali uvjete jer je projekt trebalo iz nečega i financirati. Ali, ovaj Mladi na djelu je poseban. Obrazac od sto stranica, Zvone, Lucija i ja. Od 14 do 23 sata ispunjavamo mali milijun polja u obrascu i odjednom blokira laptop. Mi, naravno, nismo ništa prije spremili i ostanemo bez svega napisanog. Tuga, čemer, jad, plač i 'ajmo opet'. I napisali smo mi to, i predali, i tek iz trećeg pokušaja dobili sredstva. Ali, onda 2014. godine stiže od Agencije za mobilnost i programe EU pismo, pohvala za primjer dobre prakse u provođenju projekta. I onda si sretan jer znaš da si to ti pisao, da si ti s tom ekipom to proveo u djelo, i da to zbilja vrijedi.
FOTO: Studentski.hr
Druga stvar koju moram izdvojiti jest trenutak kad smo dobili mail od Zagrebačke banke koja je odlučila financijski podržati projekt. Naravno da smo taj mail pročitali u Zagsu, gazda odmah počastio bocom pića, a sreća je bila tolika da smo u 4 ujutro u NEC-u (da, nemojte zamjeriti, inače se dužimo na kulturnijim mjestima, ali to je jedino radilo) naručivali pjesme za studentski hr. Nakon toga, krenuo je show. Regrutacija ljudi, trebalo je podebljati timove, pronaći novinare, lektore, administratore, CM-ove, marketing tim oformit', itd. I, konačno, 25. rujna 2013. godine Studentski.hr je zasjao na internetskim prostranstvima. Sreća neopisiva i ponos, ali pravi je posao tek uslijedio. Ova faza pripreme bila je nešto kao predavanja vs. praksa – sad je to tek sve trebalo realizirati. I bilo je stvarno svega. Zezancije i nerada, rada po 15 sati dnevno, produktivnih sastanaka i kava na kojima smo doslovno umirali.
Tad sam se pretvorila u Google Analytics na kojem sam "visila" više nego na Fejsu. Čitaju li ljudi članke koje mi pišemo, klika li itko na naše oglase, kakav doseg imaju naše kampanje na Facebooku. Gledaj, analiziraj, radi ponovno, radi bolje. I ništa nije bilo teško jer imaš svoj tim ljudi, a i druge timove, svatko je tu svakome uskakao, i to je bilo super. Ljudi su se povezali, sprijateljili. Organizirali su se veliki sastanci i druženja za sve ekipe i sastanci pojedinih timova, svi smo imali svoje grupe na fejsu gdje smo pisali svakakve ideje i prijedloge i pokušavali što više toga stvarno i napraviti. Dolazili smo subotom doma pijani u 5 ujutro, ali, ako je tvoja smjena na društvenim mrežama, sorry, frende – pali komp i namjesti postove. Upoznali smo stotine ljudi iz, valjda, svih studentskih udruga sa Sveučilišta, ljude iz medijskih agencija, novinara, organizirali mnoštvo internih radionica da učimo jedni od drugih, išli na razne edukacije i seminare. Stekli neprocjenjivo životno i poslovno iskustvo.
FOTO: Studentski.hr
