Kad zbog mačke miševi kolo vode
Već neko vrijeme sam rijetki gost hrvatskih nogometnih groblja i ogadilo mi se sve ono lijepo u navijačkom životu. Nogomet mi je postao poput osipa na onom mjestu. Prehladu još nisam preležao, a obaveza imam i za dvojicu. Ipak okrećem ključ i krećem na što god to bilo...
Već neko vrijeme sam rijetki gost hrvatskih nogometnih groblja i ogadilo mi se sve ono lijepo u navijačkom životu. Nogomet mi je postao poput osipa na onom mjestu. Prehladu još nisam preležao, a obaveza imam i za dvojicu. Ipak okrećem ključ i krećem na što god to bilo...
Kad krećeš bez ijedne limenke Žuje - stvari ne štimaju
Sjedamo u auto nas petorica i volio bih da je barem upola živahno kao nekad. Činimo to po n-ti put, a brojka je dobrano troznamenkasta u raznim kombinacijama. Palimo auto razmišljajući, ne dokle će se ta brojka popeti nego je li ona konačna. U tom duhu je prošao i ostatak puta do Parka mladeži. Dok prolazimo Lučko i hvatamo brzinu vode se dvije rasprave: „Je li moguće da ćemo se Tovarima šetati po gradu? I je li moguće da uopće dođemo do Tovara?“
Pojavljuje se more, a s morem raste nervoza. Uglavnom se fokusiramo na to kako doći do Splita,a kombinacija je milijun. Mobiteli konstantno zvone. Vjerojatno se sad pitate zašto uopće toliko brige i muke oko dolaska u Split! Izlaz Dugopolje, preko Klisa i eto te! Da, ako imaš vaučer!
Priča o vaučeru i crnim listama ili kad se moćnici igraju kadija
Cijela Hrvatska zna priču o huliganizmu koji je natjerao HNS, Skansija i Zdravka na radikalan potez. Za dobrobit običnoga puka i hrvatskoga nogometa - nepoćudni neće više tući uzorite, grditi svilu i kadifu zelenih travnjaka, kvariti dobro odgojenu djecu i plašiti žene.
Ja ću vam reći da je to obično sranje. Ministarstvo iz samo jednog razloga pušta bijele golubice: da premaže, barem malo, Jovanovićevu nesposobnost i drskost. Zdravko (zbirno ime za sve segmente hrvatskog nogometa) je trenutno u totalnom rasulu i bez pretjeranog vraćanja u prošlost svima je jasno da stvari opasno ne štimaju na svim poljima. Na stranu, prijava za vaučer i nema za nekog tko nije navijač pretjeranog razloga za pobunu, ali kad se zbroje sve kockice onda je do prije nekoliko dana nezamisliv potez Tovara i Purgera - sasvim logičan. Ovaj potez moćnika, osim još jednog neugodnog koraka od kuće do 90 minuta lošeg pronografskog uratka, ima i elemente ozbiljnog kršenja prava nas, građana ovog Apsurdistana.
Misao vodilja ovog „vaučerizma“ je da klub u suradnji s policijom odlučuje tko je podoban za odlazak na gostovanje. Dakle,za neupućene, ovdje se ne radi o provjeri zabrane odlaska izrečene od suda. Te policija već godinama provjerava na dane utakmica. Ovdje se radi o selektiranju osoba koje nemaju nikakva zakonska ograničenja, prvo uputiti se na put, a zatim i prisustvovati utakmici. Ova odluka je isključivo širenje modela crnih lista na ostatak navijačkih grupa i sve hrvatske stadione.
Crna lista je pojam koji se nije tako davno pojavio, a nije uzrokovao ni neku veliku medijsku buku. A trebao je. Na crnoj listi se ne nalaze obični građani, ne nalaze se ni kriminalci i ne, nije riječ o dužnicima bankama. Ovdje je riječ o onima koji se usuđuju aktivno boriti protiv uzoritog. Boriti svojom pojavom, svojim glasom i svojim načinom života. Na crnu listu ne dolaziš nekim kršenjem pravilnika i zakona, na nju te ne stavlja sud - tamo si proizvoljnom odlukom nekih ljudi. Primjerice na Dinamovoj crnoj listi se nalaze sve osobe koje su izvedene sa stadiona zbog povika „Mamiću cigane!“ na utakmici protiv Sherifa. Pogađate - ni jedan od njih nije još uvijek prekršajno ni kazneno gonjen. Na crnoj listi su i neki „dobro poznati navijači“ zato što su nekim ljudima - dobro poznati.
Velika je vjerojatnost da sam na njoj od subote i ja. Možda najveći vrhunac prostitucije imena građana ovog našeg Apsurdistana je bio kad su tu istu listu izvjesili javno na mjesto gdje se prodaju karte. Pogađate- tko je na crnoj listi nema ista prava kao i ostali. Ne zaboravimo - ako dobiješ sudsku zabranu s crne liste te sa zadovoljstvom izbrišu.
Kaj fakat?
U maniri najvećih špijuna ulazimo u grad. I dalje nismo sigurni što misliti. Za one koji nisu navijači pojasnit ću osjećaj - auto pun purgera na dan tekme u Splitu je nešto poput glinenog goluba na olimpijadi. Nakon dva semafora prvi bliski susret. Dvadesetak mladića popravlja grafit posvećen Dvornikovima i u istom trenutku se okreću prema nama. Adrenalin se diže. Nekad bi to značilo festival, danas kratki pogled odobravanja. Dečki se vraćaju farbanju, a mi lagano dajemo gas. I dalje je nekako nerealno.
Parkiramo. Gledam automobil i razmišljam o nečijem novom umjetničkom djelu u tehnici aluminijskog ključa po novom laku. Krećemo pješke prema stadionu. Uspjeli smo ući u grad i sad su nam misli usmjerene tome kako se dokopati hladne betonske tribine. Mobiteli opet rade: „Tovari su kupili karte i čekaju nas u xxx..“ I dalje šetnja nije potpuno bezbrižna, a situacija je kranje neobična. Sjedamo na cugu. Ponovo bliski susret - ovaj put uz pogled odobravanja i jedan thumbs-up. Postajemo svjesni da su se stvari promijenile.
Dolazimo pred stadion. Gužva je - na jedan ulaz pokušava ući više stotina ljudi, a kontrola je stroga. Ispred su pomiješani Tovari i Purgeri. Ne razgovaraju previše,samo se povremeno pogledaju u oči. Na ulazu svaki posjetitelj nakon prepipavanja, izuvanja, skidanja i sl. mora pokazati osobnu iskaznicu. Oni iz Zagreba imaju i dodatnu kontrolu - moraju na megdan crnoj listi. Rezultat: od stotinjak Bad Blue Boysa koji su se dokopali stadiona ulazi njiih 40 - 50. Na istu tribinu ulazi i podjednak broj Torcide.
Navijanje? Nije to navijanje. To je samo izraz bunta, tvrdoglavo potenciranje onoga što im najviše smeta. Punih 90 minuta su na repertoaru uvrede i pjesme protiv policije i uprave. U trenucima kada su one usmjerene protiv HNS-a uključuje se i Torcida s dobrim dijelom običnog puka.
Gdje je nestao nogomet?
Gledam popularnog Džo-a kako u osamdesetim minutama preuzima ulogu all-roundera i očajnički pokušava nešto napraviti. Ostatak ekipe ga više-manje doživljava kao rijetku budalu. Stanje među igračim je katastrofalno - ljudski odnosi su nikad gori, taktički i kondicijski su na razini nižerazrednog Vratnika. Ne treba čuditi kad Sammir dolazi dva puta tjedno pripit na trening i zainteresiran je za uspjeh kluba kao prosječni Danac za ćirilicu u Vukovaru. Možda 73. promjena trenera donese promjene - ili je Glava taj kojeg treba mijenjati?
Sudac je na utakmici zaredao nevjerojatnu količinu pogrešaka za nekog s prosječnim kvocijentom inteligencije. Izdvojio bih njegov rekord u broju žutih kartona i dopuštanju valjanja po blatu. A možda najveći uspjeh je taj što će se nesuđeni Dinamov indirekt iz sedamdesetih minuta prikazivati 2 puta tijekom jednog UEFA tečaja. Prvi put kao klasični primjer indirekta, a drugi put kao klasični primjer kad odustati od profesije jer niste to fućkali.
Iako ne odobravam valjanje po blatu, Splitu svaka čast. Ipak se u konačnici piše samo pobjeda i 3 boda. Ne znam imaju li takav energičan i predan pristup svaku utakmicu ili je to zato što je s druge strane Profesor s 11 veličanstvenih. Pobjedu su zaslužili.
Najžalosnije je u cijeloj priči što smo ja, ostatak tribine i 90% prosječnih Dinamovaca na ovaj poraz gledali na pola s veseljem i na pola s gnušanjem.
Sutra mi sude
Utakmica završava i tribine slave. Igrači pokunjenih glava izlaze sa stadiona dok ih se časti uvredama s domaće tribine. Nijedan nije došao pozdraviti svoje navijače, samo je Pinto kratko dignuo ruku na pozdrav. Nekad bih im zamjerio - danas ih žalim.
Iako cijeli dan i domaći i gostujući i Torcida zajedno borave u gradu i na tribini - policija odlučuje da zbog sigurnosti Boysi moraju pričekati. Pravi razlog se ipak krije u drugoj činjenici - trebalo im je neko vrijeme da pripreme špalir za gazdu Zdravka. U špaliru dvadesetak kornjača, pripremili su kamere, papire i olovke i čekaju kriminalce. Usput komentiraju kako im je pravo olakšanje kad je ovako mirno na tekmi.
U špaliru se događa sljedeće: svakog navijača se popisuje i onda kao u američkim filmovima s osobnom naslonjenom na glavu snima. Snima se dva puta - ipak osobna ima dvije strane. Razlog? Pretpostavljam da smo svi novi stanovnici crne liste i da nismo poželjni na hrvatskim stadionima. Ipak,dosad nemam nijednu službenu prekršajnu ili kaznenu prijavu, a kamoli osudu.
Sigurno se pitate što je ostatkom? Onim ostatkom koji je naveden u izjavama kao „privedeni navijači prije, za i nakon utakmice“. E, oni su stavljeni u marice, pod pratnjom odvedeni u policijsku stanicu. Nakon utakmice su vraćeni na mjesto zločina. Razlog privođenja nisu dobili jer ga nema, bar službenog. Nisu ispitivani i neće biti nikakvih sankcija. Osim što su isprostituirani vožnjom i privođenjem. Sankcija za takvo kršenje njihovih građanskih prava neće biti.
Odlazimo kući pomiješanih osjećaja i na prvoj bengi uzimamo six-pack. Ipak smo navijači.
Nemojte iz ovoga zaključiti da su navijači nevina dječica - majmuni smo mi svoje vrste. Nemojte nas ni žaliti. SAMO NEMOJTE BITI OVCE. Ako prođe ovaj test na „građanima drugog reda“ možda ste vi već sljedeći.
Do sljedećeg gostovanja budite pozdravljeni. Dotad će moja malenkost „gurati djeci iglu u ruke“ i naganjati Zdravka po Cvjetnom.
