Istina je voda duboka

Ako je nešto napredak, to je s godinama biti sve manje siguran u istine koje su te naučili. Naravno, nije cijeli svijet ujedinjen u uroti protiv Tebe. U srednjoj školi vjerojatnije je da si ulazio u konflikte s profesorima jer si na satu radio sranja nego zbog iritirajuće razine kritičkog mišljenja koje ne odgovara sustavu. Kažu, gdje ima dima ima i vatre. Ok, čak i da si kužio neke stvari, ili barem mislio da kužiš, manifestacija svega je često bilo neartikulirano suprotstavljanje autoritetu za koji si smatrao da je nezaslužen (profesori nemaju pojma) kroz divljanje na satu i neprimjerene opaske. Sizifovski posao tjeranja pravde koju vjerojatno samo ti razumiješ.   

Ah, ljudi. Još jedna od životinja iz porodice Homo koja je zahvaljujući tekovinama kognitivne revolucije stvorila mreže suradnje, time sebe promoviravši u dominantu vrstu na planetu zvanom Zemlja. Istrijebili smo sve ostale humanoide, ostale životinje smo podredili sebi, izgradili smo gradove, države, bili smo na Mjesecu. Ok, religija tako ne kaže. Barem ne ona kojoj su nas učili, ali to je nebitno. Religija ti da barem kakav takav smisao koji je ujedno i utjeha jer ti obećava da ćeš, kada jednog dana umreš, doći na bolje mjesto, gdje neće postojati bol, patnja i nepravda.   

Evolucija ti kaže da si pred još šest milijuna godina visio s grane, a još do pred 100 tisuća godina dijelio zemlju s drugim humanoidima i uz to da si nasumično odabran prirodnom selekcijom da baš ti od svih vrsta zaslužiš biti obdaren mogućnošću razmišljanja i jezika. Stari moj, drama. Još kad znaš da je Zemlja stara 4,54 milijarde godina, a uz to je loptica u neprestano rastućem prostoru koji mi zovemo Svemirom, zaboli te glava. Lakše je preuzeti sustav vrijednosti dominante religije svog kulturološkog mikrosustava, vjerovati da nas Bog gleda i da će se on pobrinuti za nas.   

Da, ta divna znanost. Šteta po nju da ne živimo u samo empirijskom svijetu. Također, često je svedena na puko teoretiziranje, ali opet primjerice teorija gravitacije očito nije samo rekla-kazala jer ne vidimo da ljudi skaču sa zgrada i nakon toga mirno odšetaju dalje svojim putem.   
  

Za Miroslava Škoru je istina voda duboka. Da, i on je homo sapiens, čiji su preci po hrvatskoj historiografiji stigli skupno u 7. stoljeću. Muhlo, Hrvat, Tuga, Buga i ostatak ekipe je rekao amo ća, počela je đita, i došli su tu gdje smo danas – nešto kao u Žujinoj reklami. Sve grupne migracije prije ili nakon toga, kao ni ratovi, pandemije i ostale cijene koje plaćamo da živimo na ovom divnom mjestu nisu imale veze s čistim, ponosnim, suverenim hrvatskim narodom i njegovim visoko moralnim vrijednostima koje su se zadržale sve do današnjeg dana.   

Zagorci, Boduli, Slavonci i Istrijani ljudi su zajedničke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Bez obzira na to što se jedva sporazumijevamo po defaultu, a na trećoj pivi teško ili nikako, jer priručnik Ljudevita Gaja koji nikad ne ostavljamo kod kuće tad postane manje važan, mi smo svi Hrvati i ovo je naš sveti komad zemlje. Uostalom, Dinara, Dunav i Ličko polje su presretni što su baš na hrvatskom, a ne baskijskom teritoriju. Ako ne vjerujete, pitajte ih, zadnjih dana su raspoloženi za razgovor, barem se tako priča.   

Tako se priča. Tako je, kako je. Pročitao sam u knjizi, gledao sam dokumentarac, išao sam u školu. Ja znam da Bog postoji. Ne, ja vjerujem u znanost. Ja sam Hrvat, ne ja sam Zemljanin. Veganska prehrana je zdravija i uz to štitimo životinje koje imaju osjećaje. Ne, mi smo mesojedi i na vrhu smo hranidbenom lanca. Hajduk ili Dinamo. Lijevo ili desno. Shomy ili Vuky. Mirisni ili obični wc-papir. Kužim što ovaj lik piše. Ovaj lik je debil i provokator, ovo je dno novinarstva.   

Na kraju dana, bili crni, bijeli, kršćani, muslimani, vegani ili pesketarijanci – svi smo ljudi. Svi želimo oko sebe ljude s kojima ćemo se smijati, a ne one koji će se smijati nama. Neko mjerilo napretka i pokazatelj toga da si na dobrom putu je da imaš te ljude. Pametnom bi to trebalo biti dosta.  

Naravno, mi nismo pametni, barem se takvima ne rađamo. Ok, postoje ljudi koji su izrazito dobri u matematici ili crtanju, ali kada ne bi radili na tom urođenom talentu, od svega toga ne bi bilo neke velike svrsishodnosti. Što je svrsishodnost, odnosno smislen život? Preteško pitanje za otvoriti na 744. riječi kolumne.  
  

Odgovor na to nam nije dala ni znanost, dok religija donekle i jest, ako želite vjerovati u njene postulate, neovisno o kojoj se teističkoj religiji radilo. Na kraju dana, nije bitno tko što misli o bilo čemu, već se sve da svesti na mudrosti bosanskih poslovica s Wikipedije. Ili si čovjek ili nisi.  
  

Nikad, ali nikad u životu ne bismo trebali određivati ljude po tome u što vjeruju, nacionalnosti i načinu života. Dapače, od svakog možemo nešto naučiti, ako ne kako bi trebalo živjeti, barem kako ne bi trebalo.  
  

I da, osjećaj nas može prevariti, zaljubit ćemo se u krivu osobu, pomislit ćemo da je neka piramidalna shema koju nam je predstavio prijatelj iz srednje škole stvarno brutalna, ili će nam netko blizak zabiti nož u leđa. Koliko god to plauzibilno zvučalo, to je dio života i ne možemo ništa osim vjerovati procesu.  
  

Odličan filter za odabir svoje okoline je smijeh. Naime, što je osoba više protektivna oko svojih uvjerenja ili ih nasilno pokušava nametnuti i drugima, to je manje sigurna u to što sama vjeruje. I to samo po sebi nije problem – problem je kada to preraste u toksičnost i uklopljenost u kalup iz kojeg je teško naći izlaz.  
  

Zato se trebamo naučiti rugati sami sebi, šaliti se na svoj račun, jer na kraju krajeva, život je kao Alfa Romeo. To je automobil koji voze ljudi koji preferiraju sportski način vožnje. On sam po sebi nije toliko sklon kvarovima, no podrazumijeva se da će automobil češće biti kod mehaničara ako ga vozimo kao natjecatelj relija Dakar. Isto vrijedi i za nas. U ruke smo dobili život i itekako je bitno kako ćemo ga koristiti. Prekratak je za stereotipe, mržnju, toksičnost i svađe. Zato, živi i pusti druge da žive. Na tom putu neki će se smijati tebi, a neki s tobom. Barem po tom pitanju, izbor kome ćemo posvetiti pažnju i dati na važnosti poprilično je lak.