Urbane legende koje su zapravo istinite

Urbane legende obuhvaćaju niz priča utemeljenih na teroru, a koje nam omogućuju da upotrijebimo svoju maštu kako bismo ispunili sve zastrašujuće detalje svakim novim prepričavanjem. Oduvijek su bile dio društva i civilizacije, a pojavom interneta olakšano je njihovo širenje. Psiholozi vjeruju da reagiramo na ove priče jer smo prirodno morbidno fascinirani nečime odvratnim, čemu si ne možemo pomoći.

Često urbane legende dolaze s dozom skepticizma. Ali ponekad ove priče postaju istinite. Mi vam donosimo nekoliko urbanih legendi koje su se zapravo dogodile.

1. Legenda igre Polybius

Među igračima vintage videoigrica duže vrijeme kruži priča o arkadnoj igri Polybius. Igrica je navodno izazivala osjećaje dezorijentacije te amnezije, kao i ovisnost o igrama, pa čak i samoubojstvo. Sam kabinet igrice bio je obojen u crno i govorilo se kako muškarci u odijelima posjećuju igricu kako bi prikupili podatke iz stroja. Je li to bio eksperiment koji je provodio CIA, studija psihoaktivnih droga provedenih na nevinim subjektima?

Dok se cijela priča čini skeptičnom, pojedini se dijelovi zapravo temelje na činjenicama. Brian Dunning, voditelj Skeptoida (internetske stranice) napravio je istraživanje o tome. Utvrdio je da je dvanaestogodišnjak po imenu Brian Mauro obolio nakon 28-satnog natjecanja u Portlandu 1982. godine Nekoliko dana kasnije u sve su arkadne igraonice došli saveznici koji su zaplijenili igrice naziva Polybius.

2. Tijelo ispod kreveta

Parovi na odmoru, mladenci i gosti poznatog Disneylanda, bili su subjektima urbane legende koja uključuje spavanje u hotelskim sobama. Naime, gosti u hotelu navečer bi pošli na počinak i bez kakvog problema, sve dok ih ujutro ne bi probudio strašan smrad koji bi dolazio ili ispod kreveta ili iz madraca. Inspekcije bi dalje pronalazile skrivenog mrtvaca, odnosno osobu koja nije umrla prirodnom smrću.

VEZANO

Popularni sajam knjiga i festival autora „Studentski Vrisak” ponovno u Rijeci!

---

Ova je priča potvrđena više puta. Barem se u desetak novinskih članaka može čitati o hotelskim sobama koje su se pojavile kao mjesta za odlaganje tijela. Dok se smrad lako uoči, potvrđeno je da je barem jedan par spavao na madracu koji je sakrivao tijelo u Atlantic Cityju, 1999. godine Takvi slučajevi nađeni su u Coloradu, Floridi i Virginiji.

Godine 2010. u Memphisu gosti su bili užasnuti kada su saznali da su spavali iznad tijela Sony Millbrook, nestale djevojke. Omekšivač za rublje bio je posut po pločicama i stropu kako bi zamaskirao smrad. Najmanje tri druga putnika odsjela su u istoj sobi nakon Sonyna nestanka. Sud je konačno osudio njezina dečka za zločin.

3. Samotnjak u Maineu

Ljudi koji već desetljećima odmaraju u središnjoj regiji sjevernog ribnjaka u Maineu bili su zbunjeni nestankom stvari. Nestajale bi im baterije i hrana iz kabine te svjetiljke iz šatora. Proširile su se glasine kako u šumi živi samotnjak koji traži hranu i zalihe.

I imali su pravo. Christopher Knight 27 je godina živio sam u šumi te pazio na planinare, kanuiste i privremene stanovnike terena. Kada je 2013 godine bio suočen s vlasti, Christopher je priznao svoje zločine te je rekao kako je odgovoran za oko 40 pljački godišnje.

VEZANO

„Humans of FSB” traži fotografe za svoj tim

---

4.  Charlie bez lica

Zamislite da hodate sami po mraku cestom u stambenoj ulici. Iza sebe čujete korake i kada se okrenete vidite čovjeka s izobličenim licem. Izbezumljeni počnete trčati i brzo ispričate nekome što vam se dogodilo. Tako se i proširila priča o boogeymanu Charlieju bez lica.

Charlie bez lica zapravo je bio čovjek po imenu Ray Robinson, i nije bio ničiji plod mašte. Rođen 1910. godine Roy je, kada je imao osam godina, dotaknuo aktivne žice, a posljedica električne nesreće bilo je njegovo izobličeno lice. Znajući kako njegov izgled može biti zastrašujuć, odlučio je šetati samo po mraku. Iako su njegove namjere bile časne, susret s Robinsonom doveo je do širenja paranormalnih priča po gradu.

Ovo su samo neke od brojnih istinitih legendi, a sigurni smo da postoje još mnoge.