Imam dečka tri godine, još ga nisam prevarila. Jesam li normalna?
Imam osjećaj da sve ono što je po nekim standardima – normalno, zapravo postaje nenormalno. Nenormalno je danas biti u vezi, a ne čuti se još s dvoje, troje ljudi. Ne imati još nekoga u rezervi. Ne slati dvosmislene poruke nekom „random” liku koji ti se javi. Nenormalno je na „party” povesti svog partnera jer kako se tad možeš opustit?
Imam osjećaj da sve ono što je po nekim standardima – normalno, zapravo postaje nenormalno. Nenormalno je danas biti u vezi, a ne čuti se još s dvoje, troje ljudi. Ne imati još nekoga u rezervi. Ne slati dvosmislene poruke nekom „random” liku koji ti se javi. Nenormalno je na „party” povesti svog partnera jer kako se tad možeš opustit?
Valentinovo je. Dan kad svi posebno slave svoju (ne)zaljubljenost. Dan kad pokloniš barem čokoladu jer, eto, danas je poseban dan. Što se mene tiče, to zaista je poseban dan. Isto kao kad imaš rođendan. Imendan. Ili kad je Uskrs. I Božić. I znak pažnje mi je sasvim okej. Naježim se kad na taj dan pojedinci krenu s onim „Valentinovo je svaki dan, a ne samo danas. Kupujte poklone i inače, a ne samo danas. Pridaj svom partneru pozornost svaki dan, a ne samo danas. Lajk ako ti je danas dan isti kao i svaki drugi. Lajk ako ti se povraća od ovih koji se danas posebno vole“. Da je do lajkova svega onoga što se meni (ne)čini normalnim, vjerojatno bih bila u oskudici jer su me često, posebice u srednjoj školi, znali nazivati Hitlerom zbog nekih razmišljanja.
Dečko i ja smo prije koji tjedan proslavili tri godine veze. I stvarno smo proslavili – sredili smo se, otišli na večeru, ja njemu poklonila ulaznice za Plavi orkestar i knjigu Meše Selimovića koju je dugo htio, on meni poklonio najdivniji buket i prekrasan rokovnik jer zna da su pande i rokovnici uvijek pokloni pod brojem, ma ne čak ni jedan, nego nula ako može. I nismo to napravili jer neka norma društva to nalaže ili isključivo zato da možemo okačit svoje slike na fejs i pisat koliko se obožavamo, nego zato što smo se tad tako dogovorili. Nas dvoje. Svatko tko poznaje i mene i njega, posebice ljudi s kojima se intenzivno družimo, znaju da je svaka moja objava koja je bila vezana za njega, upravo toliko iskrena kako je napisana, kao i svaka moja priča oko mene, njega, nas na svakom piću koje je ispijeno u ove tri godine
Valentinovo, PHOTO: unsplash
Ono na što sam alergična i kad imam osjećaj da ću dobit epi napad je kad slušam priče ljudi koji varaju svoje partnere. Ili one koji pričaju kako su nesretni. Kako su im cure/dečki glupi/e, tulavi/e, retardirani/e, ali su i dalje s njima. N e r a z u m i j e m. Šta radite s ljudima s kojima ste nesretni? Nije mi jasno varanje. Nikad nije bilo i nadam se da mi nikad neće ni biti. Ako ti osoba s kojom si trenutno ne odgovara po bilo kojem tvojem parametru, pokušajte to riješiti ili se raziđite. Kad jednom prevariš osobu, znači da već sudjeluje neka treća osoba. Ta treća rijetko kad to zadrži za sebe. Pa sazna i četvrta, peta i pedesetšesta. A ti si svjestan toga. Tko god kaže da nije, laže.
U ove tri godine nijednom mi nije palo na pamet bilo šta što radim sa svojim dečkom, raditi s još nekim. Evo naježila sam se samo dok sam napisala ovu rečenicu. Kako mirno spavat nakon što je tvoja usta poljubio netko drugi? Nakon što je tvoje tijelo pipnuo netko drugi? Nakon što si imao odnos s nekim drugim? I sve to dok trenutno spavaš kraj osobe za koju predstavljaš da je tvoj trenutni partner. Kako se možeš ujutro probudit kraj te osobe i ne osjećat savjest koja ti iznutra želi iščupat želudac i izbacit ga van? Kako možete uhvatiti za ruku osobu koja vam vjeruje, a vi ćete te prste za koji sat isprpelitat s nekom drugom osobom? Kako možete izaći van i ismijavati se osobom koja u vas ima potpuno povjerenje i bez straha vas kod kuće čeka ili sa svojim frendovima tulumari na drugome mjestu? U konačnici, kako vas nije strah da će vam se sve to vratiti?
Ljubavni par, PHOTO: unsplash
Oko sebe imam jako puno primjera varanja ljudi. Cure i dečka. Muža i žene. Svaki put kad slušam ili čitam o tome, meni se želudac izvrti stopedesetšest puta i nije mi jasno kako ijedna osoba koja to radi može mirno spavat? Kako se naziva ta izopačenost koja se pojavi u čovjeku da bez problema živi nekoliko života istovremeno? Ono što je najgore, imam osjećaj da što dalje, to sve više parova varaju jedni druge. I to je okej. Ovo su samo neke od uobičajenih fraza koje se smatraju apsolutno normalnim, a meni dižu iz želuca sav današnji pojedeni sadržaj.
– Pa šta ima veze, dogovorili smo se da ćemo vidjet paše li nam biti i s nekim drugim. –
Really? I šta ako vam, nedajBože, ne paše? Onda se vratite jedno drugome kao da ništa nije bilo? Nema veze što si xy stvari radio s drugom osobom ili čak osobama, al' eto, ipak ste rođeni jedno za drugo.
– I ja sam njega jednom prevarila, nema veze što je sad on mene. Idemo dalje. –
Nisam ljubitelj nogometa, ali kad god čujem ovu izjavu sjetim se onog rezultata dok traje tekma što bude u kutu televizora i doslovno mi je to tak u glavi. Nema veze, bilo je 1:0 za mene, sad smo izjednačeni, pa ako on mene još jednom prevari, i ja ću njega, al ćemo i dalje biti skupa jer eto, ja sam prva počela pa bolje da šutim, što sam tražila to sam i dobila.
– Ja sam stvarno nesretna s njim, ali već dugo smo zajedno i teško mi ga je ostavit. –
A nije ti teško kad ga pogledaš u oči? U oči koje ti vjeruju i kojima je isto vjerojatno teško, ali svakim atomom snage pokušava izvući ono najbolje iz veze i ovo smatra samo jednom malom krizom koja se da prijeći? Zar nikad nisi pomislila da će vam oboma biti lakše ako to riješite i krenete svatko svojim putem? Iz priča prijatelja koji su se razišli nakon dugih veza znam da je bilo jako teško, ali i da je jako veliko olakšanje i jednostavno spas za oboje.
– Bio sam pijan. –
Jednostavno NO WAY i naj naj naj naj naj najgluplji izgovor ikada!
– Ma zbog djece ... –
Ovo je slučaj izjave jednog od dvoje supružnika koji ne želi izaći iz lošeg braka. Nisam u braku i ne mogu tumačiti o njemu, ali sam dijete rastavljenih roditelja i iz iskustva mogu reći da je ova rečenica opravdana samo u slučaju da odlučite okončati brak i počnete voditi normalni život. Iako sam prije 13 godina, kad su mi se roditelji razveli, bila presretna jer je napokon bio mir u kući (što bi trebao biti temelj svake obitelji) i kasnije to neumorno ponavljala svima, sad nakon toliko godina samo to mogu i potvrditi. Djeca sve čuju, vide i pamte. Ali i trpe.
Imam osjećaj da sve ono što je po nekim standardima – normalno, zapravo postaje nenormalno. Nenormalno je danas biti u vezi, a ne čuti se još s dvoje, troje ljudi. Ne imati još nekoga u rezervi. Ne slati dvosmislene poruke nekom random liku koji ti se javi. Nenormalno je na party povesti svog partnera jer kako se tad možeš opustit?
Pa nije nam više 13, bome ni 16. Tada je to bilo koliko-toliko učestalo i na to se gledalo kao nešto normalno. I nisi sigurno mogao shvaćat važnost ozbiljne veze kao što to možeš s 23, 25 ili 30. Kad proslaviš toliko rođendana, onda se podrazumijeva da si neke stvari ostavio iza sebe. I da je taj broj donio određenu ozbiljnost u tvoja razmišljanja i ponašanje te da su ti se neki klikeri u glavi promijenili u usporedbi s onim kad si puhao 16 svjećica. Ili su se možda tek sad pojavili. Kako god, krajnje je vrijeme da ih aktiviraš.
