I mene je šokirao račun
Isto kao što Mati Buliću nije žao borovine, tako ni šokiranom gostu nije žao potrošenih para, već ono malo praznog prostora u trbušnoj šupljini jer je u restoranu nestalo jastoga, pa su on i njegovo veselo društvo nažalost morali završiti poslovnu večeru.
Isto kao što Mati Buliću nije žao borovine, tako ni šokiranom gostu nije žao potrošenih para, već ono malo praznog prostora u trbušnoj šupljini jer je u restoranu nestalo jastoga, pa su on i njegovo veselo društvo nažalost morali završiti poslovnu večeru.
Svaku sezonu ista izlizana priča s možda malo drugačije razrađenim detaljima kruži hrvatskim medijskim prostorom. Ušeta tako neki baja na ljetovanju u restoran, najede se, napije i podrigne, a zatim iskolači oči kada mu konobar uruči račun. Toliko ih iskolači da istog trenutka mora poslikati račun i tako ishejtati sve žive i mrtve. Ili će taj isti fotogenični račun poslati u redakciju nekog portala ili novina skupa s pričom o nanijetoj duševnoj boli i lopovluku. Srcedrapajuće.
E, bajo moj, da je prije naručivanja malo škicnuti i pitati za cjenik, ha? Ne bi škodilo.
Naravno, većina se upeca na poprilično dobro isplaniranu priču i krene bljuvati prvo po vlasniku restorana, a onda i po ugostiteljima općenito. Što radi baja papaja? Eno ga u novom restoranu, mahnito naručuje porciju za porcijom, butelju za buteljom, pa se opet tako jadan i sit nasekira. I njemu super jer nas je uhvatio isto kao što je barba Ive u 7 ujutro uhvatio tri brancina koja je za neke male pare prodao u tom istom restoranu.
Zamislite pomno isceniranu dramu sa svim onim kulminacijama i zapletima. Eto, to se događa. Onaj tamo u restoranu se šokira, a nas kao da netko strijelom pogodi u srce svaki put kada vidimo tu tužnu priču o samo 5 porcija najskuplje ribe i 2 butelje najskupljeg vina. A i malo nam navuče bijes. Bijes koji ispoljavamo bljuvanjem po ugostiteljima. Šala mala za količine naručene hrane i pića. Pogledajte malo fotografiju računa. Na istom se nalazi minimalno 55 stavki među kojima ćete naići na 10 porcija najskupljih jela od morskih plodova, nekoliko skupih salata (valjda ruske, Rusi uvijek precijene svoje proizvode) i 5-6 butelja naravno najkvalitenijeg vina, a pod tim ne podrazumijevamo kvalitetno vino Vranac. Sve to potkrijepljeno je pričom o nekvalitetnoj usluzi, prenapuhanom osoblju i ekstravagantnim cijenama.
Da li je u cijeloj priči spomenut cjenik? Jest. Cjenika nije bilo. Aaaaa, oprostite, imate li vi moć govora pa da upitate za cjenik? Zapravo, kog briga, naručit ćemo iako nema cjenika.
Isto kao što Mati Buliću nije žao borovine, tako ni šokiranom gostu i veselom društvu s njim nije žao potrošenih para, već ono malo praznog prostora u trbušnoj šupljini jer su pojeli zadnja tri brancina u marinadi od limuna uzgojenog u Dubaiju, pa su tu važnu poslovnu večeru morali privesti kraju. No, no, Luka, nemoj sad pretjerivati. Žao mu je. Stvarno mu je žao što nas je sve još jednom izmanipulirao. Pogotovo jer su njega izmanipulirali u restoranu. Vjerujem ti, izmanipulirani, šokirani gostu koji upravo piješ najskuplje tablete za glavu. Vjerujem ti svim srcem i dušom svojom. I mene je šokirao račun. Na njemu nije bio jasno ispisan OIB pravne osobe. Krv u žilama mi se sledila od nejasno ispisanog podatka na računu.
Loše su mi ove šale i pošalice. Mora i to netko.
Ali, nije šala da se večera odvijala u krčmi, ako je suditi prema konstatacijama onoga koji je fotkao račun i odlučio izaći pred pozornicu javnosti s istim. Zamisli ti to. Dođeš u krčmu i još te oderu ko vola! Ihhh, pa toga stvarno ima samo kod nas! A ja mislio da te u krčmi umjesto violinista zabavlja harmonikaš i da prstima i zubima kidaš janjetinu umjesto da fino prebireš po mariniranom brancinu odvajajući kosti. Pokvariše mi percepciju. A bome mi se i srušio svijet pod nogama.
Da ne bi bila riječ samo o restoranima, evo baš nedavno je isplivala vijest o još jednom u nizu potrošača koji je u noćnom klubu između ostalog naručio par boca poznatog pića Dom Perignon. Nije mi baš izgledalo kao da se dotični gospodin šokirao, već samo da računom od 87 tisuća kuna želi svima dokazati kako za njega vrijedi ona ima se, može se. Uz to, još je onako na posprdan način komentirao kako mu je žao konobara koji nije dobio napojnicu pošto je račun plaćen karticom. Pazite vi njega, nakon tolikih količina alkohola sposoban je izvući karticu i upisati PIN ili se potpisati (ovisno o kojoj vrsti kartice je riječ). Pohvalno.
Ako mene pitate, jedino što mu mogu preporučiti jest da sljedeći put umjesto pića Dom Perignon naruči Dom Moron. Par komada po mogućnosti. Platit će jeftinije i dati jetri predah. Mozgu isto.
Zaključak je da zaključka nema. Imaš jeftine restorane, imaš skupe restorane. Tako je bilo, tako će i biti. Ako jesi klasa, ako želiš biti ili bar glumiti da si neka klasa, onda jedi, pij, šuti i plati. Nemoj se naseravati i preseravati. Šteta samo što će većina uvijek iznova popušiti iste fore iznijete na malo drugačiji način. Ajte sad vozdra!
