Hrvatska očima stranca
Sretna sam što stranci kad čuju Croatia ne misle na korupciju, neefikasnost, nepotizam, krizu nego na vrlo atraktivnu zemlju, idealnu destinaciju. A mi? Nemoguće nam je zamisliti da nam netko zavidi na državi.
Sretna sam što stranci kad čuju Croatia ne misle na korupciju, neefikasnost, nepotizam, krizu nego na vrlo atraktivnu zemlju, idealnu destinaciju. A mi? Nemoguće nam je zamisliti da nam netko zavidi na državi.
Tijekom boravka u inozemstvu, počela sam Hrvatsku gledati na drukčiji način, očima stranca. I sviđa mi se što vidim. Nisam baš neki domoljub, volim se nazivati građankom svijeta, ali moram priznati da sam baš ponosna kad vidim ozarena lica i uzvike: Ooooh, Croatia! Oni koji su bili iz nekog razloga imaju potrebu nabrojati što su sve u Hrvatskoj posjetili i govoriti mi koliko su oduševljeni, a oni koji nisu bili u Hrvatskoj pomalo očajno izražavaju koliko je žele posjetiti. Moje najbolje prijateljice tu, Korejke s kojima sam se prvog dana trebala naći na aerodromu jer su stigle u isto vrijeme kad i ja, su mi nakon nekog vremena priznale da su pomislile kako se trebaju sprijateljiti sa mnom kad su čule da sam iz Hrvatske. Možda nije lijepo reći, ali mrvicu mi je drago što su ljubomorni jer živim u Hrvatskoj.
A mi? Većina bi dala sve da živi negdje drugdje. Na „zapadu“. Nemoguće nam je zamisliti da nam netko zavidi na državi. A sve veliki domoljubi, pogotovo svake dvije godine kad jedanaest plaćenika istrči na travnjake, kao što je spomenuto u jednoj pjesmi Elementala. E sad, to što Hrvatsku gledaju samo kroz oči turista, to je već drugi par rukava, ali neću sada kvariti ovaj lijepi osjećaj da su oduševljeni Hrvatskom. Često se podcjenjujemo. Bolujemo od, kako mi se čini, neizlječivog „istočnjačkog kompleksa“, kompleksa manje vrijednosti, kao i ostatak centralne i istočne Europe. No, to je jedna sasvim druga tema, preširoka za ovu kolumnu. U svakom slučaju, sretna sam što stranci kad čuju Croatia ne misle na korupciju, neefikasnost, nepotizam nego na vrlo atraktivnu zemlju, idealnu destinaciju.
Naravno, uvijek ima i onih bisera koji nisu nikada čuli za Hrvatsku, što bih donekle i razumjela da nisu Europljani. Nedavno sam upoznala dvije Francuskinje od kojih jedna nije znala za Hrvatsku. Valjda joj je bilo neugodno što nije znala kad sam par puta ponovila pa je samo rekla Ahaaa, s kiselim osmijehom na licu. Možda nije čula, ali ne mogu tako loše izgovoriti Croatia koliko ona može biti neinformirana. Kladim se da ne prati rukomet.
Otkako se svakodnevno susrećem s mnogo stranaca iz svih dijelova svijeta, a posebice s domaćima, Litavcima, još nešto moram priznati. Sve do sada sam mislila da su tvrdnje kako su Hrvatice prelijepe čisto preuveličavanje. Tek nakon tjedana boravka u stranoj državi može se steći dojam o prosječnom izgledu. Zaista teška srca priznajem, bila sam u krivu kada sam mislila da se ljepota Hrvatica preuveličava i da to rade samo Hrvati ('ko će kome ak' ne svoj svome, ne?). Ovo je valjda jedini put kada sam bila u krivu. Drage Hrvatice, prelijepe ste. Svaka čast Litavkama, ali prosjek im je ispod našeg. I odgovorno tvrdim da sam objektivna. A tek muškarci. O Bože! U nekoliko tjedana ovdje mogu na prste jedne ruke nabrojati lijepe muškarce koje sam srela. Pritom mislim na Litavce. Strancima je je prosjek malo bolji, ali moram napomenuti da prosjek znatno popravlja Konstantin from mader Raša, tzv. Mr. Nate Archibald (isprika svima koji nisu pratili Gossip girl, proguglajte, nećete se razočarati ;).
Moram priznati, osjećam se malo površno što pored svih iskustava tijekom studiranja u inozemstvu pišem o izgledu. Ali vjerujte mi, nakon nekog vremena jednostavno se zaželite vidjeti zgodnog muškarca ili lijepu ženu. Sad tek vidim koliko to uzimam zdravo za gotovo u Hrvatskoj. Neću nikad više, obećajem.
