FOTO: Kako smo preživjeli i doživjeli Mljet uz malo novca, orahovac, neorganiziranost i dobru volju

Nikola, jedan od trojice koji su na kraju i došli do Mljeta, godinu dana pričao je o Mljetu i kako ćemo mi tamo otići jer je Mljet brutalan. Da, to je bio dovoljno dobar argument – do te mjere da niti u jednom trenutku prije putovanja nisam proguglao ništa o tom otoku. Znao sam da je nacionalni park i da je blizu Dubrovnika, ali nisam imao nikakvu sliku kako taj otok u stvarnosti i izgleda. Ništa. To je bila periferna brija svih brija koje smo imali prošlo ljeto. Nešto što nije realno, ali smo mi rekli da ćemo ići. Pa smo i otišli.   
  
Završila je sezona, a samim time smo i mi konačno bili slobodni. Tijekom samog ljeta ne napuštamo Krk jer ne stignemo. Svi radimo sezonu i uvijek čekamo deveti mjesec da odemo negdje. Kroz ljeto su dogovori spontano postajali sve učestaliji, a desetak nas planiralo je uzeti kombi i otići, čak smo i tražili par ponuda rent-a-cara, ali to se na kraju ispostavilo preskupo. Da, sedmero ljudi je otpalo iz planova i nismo imali pojma što ćemo, a u međuvremenu smo 26. rujna bili na Borisu Brecjhi na Jarunu. Vjerujem da su i neki od vas bili tamo, kao i da vam je to jedan od posljednjih koncerata tih razmjera na kojemu ste bili. Party je bio brutalan. Ostali smo u Zagrebu do večeri 27. rujna kada smo se vozili nazad na Krk u frendovom autu kojemu tepamo da je lijes na kotačima. Stvarno, u životu nisam vidio auto u gorem stanju, a da vozi. Za početak, auto se ne da zaključati, pa često ni ne znaš hoćeš ga ujutro kad se probudiš naći na parkingu. Jednom je frend nepropisno parkirao, ujutro kada je odlazio kući mu nije bilo auta pa je pomislio da mu ga je netko ukrao, ali taj mu ga je put ipak uzeo samo pauk. No, dosta digresija, auto je u banani, u Gorskom kotaru vremenski Armagedon, a nas četvero i pas koji se boji grmljavine u lijesu.
  
Ok, ta priča nije dio priče koju sada želim ispričati, pa ću skratiti stvari – došli smo na Krk oko 23 sata, pa smo se Nikola i ja našli s Crkvom (nadimak drugog suputnika) da se dogovorimo oko putovanja za koje smo do tada znali samo da će se dogoditi, da idemo na dva tjedna i da idemo na Mljet. Ona kiša iz Gorskog kotara nastavila se i na Krku, tako da smo nas trojica sjedili u autu i dogovorili smo – ništa. Da, ja sam u međuvremenu preuzeo inicijativu i par dana ranije sam uzeo karte za vlak svoj trojici jer je bilo krajnje vrijeme da barem to riješimo. Karte za studente iz Rijeke do Splita dođu stotinjak kuna, a kad imaš vremena za putovanje, čak ni već toliko puta opjevani HŽ uopće nije loša opcija. Idemo na samo putovanje.  
  

  
Vratit ću se na početak i našu totalnu neorganiziranost i neinformiranost o tome gdje idemo i što nas čeka. Vlak nam je išao u 13:00 iz Rijeke, a plan je bio da se ustanemo nešto ranije i s Krka krenemo oko 9 da stignemo otići do trgovine kupiti stvari koje nam trebaju da dva tjedna preživimo u divljini. Naravno, ni to nije išlo prema planu. Prespavao sam sve alarme, to jutro smo još skupljali stvari koje nam trebaju jer apsolutno ništa nismo pripremili u danima uoči putovanja. Tako sam jutro prije puta po kući tražio tavu u kojoj ćemo si kuhati, Crkva koji nije student je tražio nekoga da mu posudi iksicu u slučaju da mu zatreba, a Nikola to jutro još nije imao ni ruksak.   
  
Već u trenutku kad smo stavljali stvari u auto i kretali prema Rijeci shvatili smo prvu laž u koju smo se uvjerili prije putovanja. Naime, plan je bio da budemo lagani i mobilni, kako bismo Mljet koji je “ravan” mogli proći biciklima. Bili smo sve samo ne lagani – svatko je na leđima imao ruksak zapremnine 60 litara, a u rukama ogromne vrećice u kojima su bile tave, lonci, plamenik, deke, cerade... Uglavnom, nikako nismo bili lagani.  
  
Količina adrenalina koju sam osjetio u trenutku kada je vlak krenuo ne mogu opisati riječima. Na putu do Splita presjeli smo u ličkim Oštarijama, gdje smo vrijeme do idućeg vlaka kratili bacanjem frizbija i ragbi lopte koju smo kupili prije negoli sve ono što nam je za put stvarno i trebalo. Vlak je konačno došao. U Split smo stigli oko 22, a sva sreća u Splitu imam bivšu kolegicu s faksa kod koje smo prespavali jer nam je brod za Mljet išao tek idući dan u 7 ujutro. Naravno, kako to obično i biva kad vidiš stare drugove, popili smo koju previše. Iako se čini kao nebitan detalj, tu večer smo pili orahovac (u daljnjem tekstu: orih), koji će se kasnije pokazati kao spas u mnogim situacijama u kojima nismo imali pojma što napraviti.  
  
Crkva je prije spavanja stoički konstatirao kako će nas on probuditi i kako se ne moramo brinuti, što se opet pokazalo neistinitim. Buđenje nam je izgledalo tako da smo doslovce skočili iz kreveta, ne znajući di smo, a pritom smo bili podosta udaljeni od splitske luke odakle je brod kretao. Zvali smo taksi i doslovno stigli u zadnji čas na brod. Probudili smo se u 7:00, a brod je išao u 7:40. Do Mljeta iz Splita možete brzim brodom koji vozi cijelo ljeto, sve do kraja rujna, a to je ujedno i najskuplji dio putovanja. Karta u jednom smjeru stoji 140 kuna. Uglavnom, vožnja brodom je trajala oko dva sata, a plaćali smo danak danima nespavanja i na brodu smo se svatko u svoje vrijeme potpuno ugasili. Muci je napokon došao kraj kada smo stigli na Mljet, ali olakšanje je bilo kratkog vijeka.   
  

  
Stigli smo u mljetsku luku Pomena negdje oko 10 sati, a sad se vraćam na ono kako je Mljet ravan otok koji ćemo proći biciklima. Odmah čim smo stigli u luku dočekala nas je ogromna uzbrdica i odmah nam je bilo jasno kako nema šanse da koristimo bicikle. Da razmislimo što ćemo i kako ćemo, opet smo se malo nabacivali tom smiješnom ragbi loptom, a onda smo otišli tražiti mjesto na kojem ćemo kampirati. Bez obzira na naš entuzijazam kojem nije naštetilo ni 30 stupnjeva, teglenje stvari i kronična neispavanost, mjesto nismo pronašli, a iz ove perspektive mi je i smiješno što smo mislili da će to biti tako lako. I da, čim dođete na Mljet, barem u luku Pomena, nalazite se u nacionalnom parku. U nacionalnom parku kampiranje na divlje nije dopušteno, a usto stanovnici Mljeta su zbog guste vegetacije u strahu od požara, pa ako nosite tave pokušajte da vam ne vire iz vrećica koje nosite u rukama jer ćete zaraditi prijekorne poglede – i to s razlogom.   
  
Nekako smo se doteglili do centra nacionalnog parka, pa smo od lokalca koji je uživao u suncu i kupanju na jezeru pokušali doznati više detalja o otoku, kao i pronalasku mjesta na kojem ćemo prespavati. Da, na Mljetu se nalaze dva jezera – Veliko i Malo jezero, koji su u središtu nacionalnog parka. Odmah smo se okupali u njima i s obzirom na to da to da je već bio kraj rujna, temperatura je bila i više nego ugodna. Lokalni ribar nas je uz smiješak uputio u smjeru na kojem smo na kraju i našli lokaciju za naš improvizirani kamp, a pritom je rekao kako ne vjeruje da će rendžeri iz Nacionalnog parka patrolirali u tom smjeru. Lokacija koju smo našli je bila predivna. Našli smo dva drva koja su se usporedno pružala iznad jezera, između njih zavezali hammocke, i zaspali premoreni od puta.  
  
Ipak, rendžeri su ujutro patrolirali i zatekli nas na mjestu na kojem ne bismo trebali biti. Srećom, nije nam ni palo na pamet ložiti vatru, kao ni pustiti nered iza sebe. I mi dolazimo s otoka i znamo kakvi turisti znaju biti i koliko nas to frustrira. Rendžeri su prema nama bili i više nego fer, upozorili su nas da ne bismo smjeli kampirati unutar nacionalnog parka i uputili nas gdje nam je to dozvoljeno. Mljet je nacionalni park, ali ne cijeli, pa ima prikladnijih lokacija za kampiranje. Sve u svemu, taj prvi dan na Mljetu bio je nagovještaj svega onoga što će se događati u narednih dana.
  
Idući dan smo se popeli na Montokuc, planinski vrh unutar Nacionalnog parka, odakle se pruža pogled od 360 stupnjeva, a poslije toga smo brodićem koji vozi jezerom u nacionalnom parku otišli do otočića Sv. Marija, što je nešto što definitivno trebate isprobati. Za studente je ulaznica za park inače 70 kuna, a u cijeni je i vožnja brodićem. Sve stvari koje smo imali smo sakrili u šumi jer bi hodati time po otoku bilo autodestruktivno. Htjeli smo tog dana rentati auto, ali s obzirom na to da je bio kraj devetog mjeseca, svi su aute spremili u garaže, a mnogi ljudi koje smo sretali su bili iznenađeni da smo uopće i tamo na taj datum. Još jedan primjer toga je kamp u kojem smo odsjeli iduća tri dana. Kamp se nalazi u mjestu Ropa, a vlasnica Marija nas je primila iako je već zatvorila kamp. Tretman je bio super, imali smo sve što smo trebali, a Marija proizvodi i vlastiti višnjevac kojim smo znali presjeći naš eliksir putovanja, već opjevani orahovac. Marija nam je šaljivim tonom ispričala kako na Mljetu nema nijednog oraha pa ga nažalost ne može proizvoditi, a kada se jednom vratimo sa sobom nosimo sadnicu oraha, obećajemo.   
  
Prvu večer u kampu smo nakon više dana konačno i pojeli nešto kuhano. S obzirom na to da je najbliži dućan u Babinom Polju, koje je najveće naselje na otoku, jedan od djelatnika kampa se ponudio da nas odbaci do tamo kako bismo kupili sve što nam treba. Tave koje smo teglili konačno su dobile svrhu te smo ispekli ćevape od kojih je Nikola imao transcendentalna iskustva (uopće nije kriv orahovac). Spavali smo u šatoru te se konačno naspavali, nakon čega smo stopirali do Babinog polja u blizini kojeg se nalazi prirodni fenomen Odisejeva špilja. Nekome tko ne zna za nju, teško je uopće i opisati koliko je predivna. Kupanje, sunčanje, i prazna glava na kraju države. Ispred tebe samo otvoreno more, a iza tebe špilja koja izgleda stvarno nerealno. Srećom, ponijeli smo maske za ronjenje pa smo mogli detaljno istražiti špilju, a iznad špilje se nalaze i skakaonice numerirane brojevima 1 – 5, pa ovisno o tome koliko ste hrabri, možete iskušati svoju sreću. Kraj špilje smo proveli praktički cijeli dan, a pri stopiranju za povratak u kamp nismo imali toliko sreće koliko na putu prema špilji, već smo pješačili dobrih pet kilometara. I bolje, jer inače nikad ne bih znao da postoji biljka nalik malim krastavcima koja eksplodira nakon minimalnog dodira. Stvarno, nije nam bilo ni najmanje jasno što je to. Stajali smo kraj tog čudnovatog grma i kao djeca urlali nakon svakog praska ploda i dalje nepoznate mi biljke.   
  
Već je padala noć, a mi smo lagano bili zabrinuti jer smo se nalazili usred ničega. Sva sreća, čuturica oriha je bila uz nas, a od ovog trenutka smo sami sebe počeli uvjeravati da se univerzum posloži svaki put kad srknemo gut pića koje organski nisam podnosio do tog putovanja. U trenutku kada smo se nalazili na vrhu ogromne uzbrdice, Nikola je samo odjednom rekao: Evo ga. Čuo je auto prije negoli je žena koja će nas deset minuta kasnije pokupiti i krenula iz svog dvorišta. Univerzum se ponovno poklopio.  
  
Iduća dva dana na Mljetu smo uglavnom odmarali, a i vrijeme je zadnji dan bilo poprilično loše. Većinu dana smo proveli u šatoru i planirali što i kako ćemo dalje. Napravili smo sklonište kakvog se ne bi posramio ni Bear Grylls. Cerade koje smo teglili 500 km od doma su konačno dobile smisao, kao i ogromne količine užadi. Vrijeme je bilo toliko loše da nismo bili sigurni hoće li trajekt uopće i isploviti. Srećom, ljudi iz kampa su bili toliko dobri prema nama da su nas odvezli do trajektnog pristaništa gdje smo pak zatekli trajekt i djelatnika Jadrolinije koji je izrazio svoju skepsu što se tiče isplovljavanja u dogledno vrijeme. Puhalo je, padala je kiša, bio je stereotipno jesenski dan. Sve je bilo protiv nas, ali univerzum se još posložio zahvaljujući svemoćnom orihu. Čuturicu sam napunio u obližnjem kafiću, a točno sam osjetio poglede ostalih ljudi koji su u tom trenutku sjedili u kafiću. Vratio sam se do dečkiju, sjeli smo na grote uz more, popili dva tri guta i za sat vremena smo bili na trajektu koji nas je vodio prema Pelješcu.   
  

  
Ok, preživjeli smo taj Mljet. Uspjeli smo otići s njega, ali što nam to znači kada i dalje nismo imali pojma kako ćemo do Dubrovnika. Inače, o tome smo samo pričali, ali smo na kraju spontano odlučili „usput” stati u Dubrovniku. Kako doći s Pelješca do Dubrovnika? Pa, bez pomoći univerzuma, bez auta i s hrpom stvari – teško ili nikako. Barem smo one tave ostavili na Mljetu pa smo se riješili jedne vreće, ali i dalje smo bili teški. Netko je gore pomicao konce i htio je da preživimo taj put, a iz sljedećeg primjera je to i više nego očito. Otišli smo na stranicu Blabla cara – tjedan dana prije, tjedan dana poslije pa i ranije taj dan nije bilo niti jednog raspoloživog prijevoza. Ali tad, baš kad je nama trebalo, pojavio se prijevoz iz Stona do Dubrovnika. Trajektno pristanište na Pelješcu se zove Prapratno, a čovjek je bio toliko drag da nas je pokupio tamo. Inače, auto je vozio vjeroučitelj, a nas trojica smo bili u elementu, pa nam je  (pogotovo Crkvi) pobjegla i pokoja psovka, što nam je oprostio jer je shvatio da smo se konzultirali s orihom da malo izazovemo volju univerzuma. Nakon turbulentnog i neizvjesnog puta, navečer smo stigli do Dubrovnika, gdje smo našli smještaj na samom Stradunu. S obzirom na to da je putovanje trajalo dva tjedna, o Dubrovniku i Splitu ću pisati u iduća dva putopisa.   

Odlazimo s Mljeta, a iza nas se pruža vizura otoka koji nas je oduševio. Prekrasna priroda, predragi ljudi, nerealne scene i priče koje ovdje neću ispričati jer ih je nemoguće objasniti nekome tko to nije proživio s nama trojicom. Dječaci su svojevremeno izbacili onu pjesmu koju svi znaju prema refrenu Dalmacijo, Dalmacijo, digidigididigidi. U toj pjesmi spominje se kuća u Babinom Polju, a nakon što sam bio u Babinom Polju, kao i na samom Mljetu, shvatio sam što je Ivo Sivo (jedan od trojice Dječaka) htio opisati u toj pjesmi. Sve brige koje imamo u svakodnevnom svijetu u trenutcima dok tražiš mjesto za kampiranje, sjediš uz more na kraju države ili se diviš eksplodirajućim krastavcima postanu nebitne, inferiorne i daleke. Putovao sam i prije i poslije, no ovo je najbliže poruci filma Into the wild koju sam proživio. No, za razliku od Christophera McCandlessa, ja sam svoje putovanje podijelio s prijateljima s kojima sam prošao cijelu paletu osjećaja – od neizvjesnosti, adrenalina, veselja pa sve do onoga što se najbolje može nazvati praznom glavom. Dok mi se glava praznila, srce mi se konstantno punilo doživljajima zbog kojih danas, koliko god to pretenciozno zvuči, nisam ista osoba. Nakon što proživite nešto poput ovoga, shvatite koliko si glavu punite  iracionalnim, nebitnim i glupim stvarima, a nadohvat ruke vam stoji milijun stvari koje nemaju cijenu. Naše putovanje se nastavilo, a iako smo mislili da je Mljet vrhunac, najbolje je tek uslijedilo.