Fašizam, bebe i nakupine stanica
Nakon devet tjedana naša nakupina stanica sada se zove fetus. Tako se ona razvija i razvija i do 16. tjedna naša nakupina stanica već ima rudimentaran mozak i mišiće. Od 16. do 25. tjedna naša herojska nakupina već pliva po maternici i tad trudnica već osjeća pomicanje fetusa. Od tada do 36. tjedna je sve igra. Razvijaju se pluća, udovi, “mladi” mozak i sve ostalo. Nakon 36. tjedna naša se nakupina stanica rađa i zovemo ju "bebać". Dakle, ovo je biološka priča. Na nama je sada da pogledamo u kojem je stadiju moralno irelevantno abortirati našu nakupinu stanica.
Nakon devet tjedana naša nakupina stanica sada se zove fetus. Tako se ona razvija i razvija i do 16. tjedna naša nakupina stanica već ima rudimentaran mozak i mišiće. Od 16. do 25. tjedna naša herojska nakupina već pliva po maternici i tad trudnica već osjeća pomicanje fetusa. Od tada do 36. tjedna je sve igra. Razvijaju se pluća, udovi, “mladi” mozak i sve ostalo. Nakon 36. tjedna naša se nakupina stanica rađa i zovemo ju "bebać". Dakle, ovo je biološka priča. Na nama je sada da pogledamo u kojem je stadiju moralno irelevantno abortirati našu nakupinu stanica.
Zdravo, čitatelju ili čitateljice! Ne osuđuj me zbog bivšerežimskog pozdrava. Mislim da je on u suštini lijep. Sada, možda će ti se malo činiti da kasnim s ovom temom ali ćeš vidjet’ da je to jedna bezvremena tema za koju se nadam da neće takvom i ostati zadugo. Uglavnom, gledam ja neki dan dnevnik kad ono antifašistički prosvjedi ispred crkve u Palmotićevoj. Vjerojatno se sjećaš da se služila misa zadušnica (misa za pokojnikovu dušu (ako ne znaš)) za zloglasnog poglavnika Antu Pavelića. Između ostalog, skupile se i feministkinje i neki feministi ispred crkve s transparentima koji proklamiraju “pro-choice” iliti stajalište koje drži da abortus iliti pobačaj jest i treba ostati legitiman izbor svake trudnice. Onda su došli neki fašisti, klerofašisti i ostali šisti i gađali se kamenjem. Gledam ja to i gruntam si “pa kaj je Pavelić bil za abortus?”. Onda skontam da sam bedast i padne mi na pamet silogizam jedan teški, a kaže ‘vako: 1. Fašizam zatire ljudska prava 2. Crkva slavi Pavelića (fašizam, ne) 3. Ergo, Crkva zatire ljudska prava. U tren kad sam skužil, skoči mi pritisak pa eto da vam kažem nešto o tome.
Nije mi poanta da vas, cijenjeni čitatelji, gnjavim sa svojim bedastim mišljenjima, već da cijeli ovaj događaj koji sam opisal u prethodnom paragrafu malo razjasnim i kontekstualiziram. Evo ovako – pišem ovaj tekst zato kaj još nisam upoznao čovjeka koji nema mišljenje o praktično-etičkim pitanjima. Svi nekaj, makar i vrlo površno, misle o abortusu, eutanaziji, davanju milostinje, onečišćenju okoliša i Bogu (o ovom zadnjem drugom prilikom). Zašto je tomu tako? Pa pretpostavljam zato što smo svi mi ljudi moralna bića. Drugi riječima, svima je nama vrlo važno da postupamo ispravno ili barem da znamo kako postupati ispravno u slučaju da poželimo tako postupati. Jesmo li takvi evoluirali (kažu neki s Hrvarda da jest to slučaj) ili pak ima neki glas Božji u nama, nemam pojma. Bilo kako bilo, svima nam je – barem se tako čini – vrlo važno da smo u pravu u pogledu moralnih pitanja. E sad, bogati, kakve to ima veze s fašistima? Pah, pretpostavljam, kon grano salis, da crkva prema nekima želi povratak u doba kada je abortus u Hrvackoj bio ilegalan pa su trudnice, koje su to htjele prestati biti, prije 9. mjeseca trudnoće morale abortirati ilegalno – to podrazumijeva nehigijenske, neprofesionalne po život opasne uvjete. Dobro, i kaj bi ja sad tu htel reči? Prvo, mislim da je crkva uz sve zlo koje je u svojoj povjesti napravila, također napravila više od bilo koje druge institucije pri promoviranju i borbi za ljudska prava. O tome se može puno reći pa ćemo o tome nekom drugom prilikom jer to sad nije ni tak bitno. Bitno je ovo – da ljudi (mislim na ljevičare i neke ekskomunicirane desničare) uporno pretpostavljaju da crkva svojim dogmama o svetosti i nepovredivosti ljudskog života zapravo dokida pravo žene na abortus, a time i njihov dignitet i autonomiju nad vlastitim tijelom. Ja velim – pa to ni ništ čudno. Zakaj? Zato što, sprd na stranu, ako ti je u opisu posla da vjeruješ da ljudski život ima prvenstvo nad svakim ostalim dobrom, onda je, per definicijonem, tako da svako drugo dobro ide tek na drugo mjesto i moguće je da se sukobi s ovim prvim dobrom. “Kak si glup” – budete rekli – “pa ko je reko da je zametak ili zigota (oplođena jajna stanica koja se još nije implantirala u stijenku maternice) čovjek.”
Dragi čitatelji, bravo! To je ono kaj sam i htel, a to je da se, ako to još niste uvidjeli, rasprava o abortusu treba distancirati od crkve, komunista, i mekdonalds-fašista kako bi se mogla racionalno i suvislo analizirati kako bismo došli do nekog prihvatljivog rješenja koje je neovisno o bilo kome, već koje je ovisno samo o jednom – biologiji i nekaj malo o etici i metafiziki jer se bez nekih vrijednosnih sudova nemre vodit etički spor (neke stvari smatramo dobrima, ne). Smatram da je tomu tako jer ako se svako etičko pitanje razmatra u okvirima neke ideologije ili dogmatskog sustava, onda ono naprosto ne može biti razmotreno samo na temelju činjenica i racionalnih razloga (to je dobro), već će raspravu kontaminirati neka ideja, dogma ili kakvo metafizičko tumačenje koje – za razliku od bioloških činjenica – NE MORAJU PRIHVATITI SVI SUDIONICI RASPRAVE.
Pa stoga, dozvolite da postavimo pitanje o abortusu na ovaj način: Zašto je abortus moralno upitan čin? Odgovor je, složit ćete se, zato što nije jasno ubijamo li pobačajem ljudsko biće koje je vrijedno života ili pak s druge strane pobačajem iz trudničinog organizma izbacujemo nakupinu stanica ili čovjeka koji još nije počeo živjeti život vrijedan življenja. Ove sam tvrdnje ovako formulirao jer ih je na taj način (ili barem vrlo slično) formulirao vrlo jak zagovornik abortusa – Peter Singer (guglaj brate). Evo potrkijepe ovakvoj formulaciji. Nitko danas ne dvoji da je spoj (govorimo o ljudskim stanicama u ovom tekstu) spermija i jajne stanice jedinka ljudske vrste. Naime oplođena jajna stanica zvana zigota već je razvijajuća jedinka ljudske vrste iliti vrlo, vrlo primitivno ljudsko biće (DNA je poznat) u kojem je već počela replikacija stanica. Nakon šest do devet dana zigota se implantira u stijenku maternice. Nakon devet tjedana naša nakupina stanica sada se zove fetus. Tako se ona razvija i razvija i do 16. tjedna naša nakupina stanica već ima rudimentaran mozak i mišiće. Od 16. do 25. tjedna naša herojska nakupina već pliva po maternici i tad trudnica već osjeća pomicanje fetusa. Od tada do 36. tjedna je sve igra. Razvijaju se pluća, udovi, “mladi” mozak i sve ostalo. Nakon 36. tjedna naša se nakupina stanica rađa i zovemo ju bebać. Dakle, ovo je biološka priča. Na nama je sada da pogledamo u kojem je stadiju moralno irelevantno abortirati našu nakupinu stanica.
E, dragi čitatelju, ovdje se lome koplja ili, drugim riječima, ovdje rasprava postaje zanimljiva. Naime od same oplodnje naša nakupina jest ljudsko biće. To je važno uvidjeti jer često čujem da je to “samo nakupina stanica”. Brate i ja sam nakupina stanica koja sad sjedi za laptopom i piše nešto. Pitanje je prije “kada ljudsko biće (nakupina stanica) postaje moralni akter ili kada ga valja uzimati u obzir pri donošenju moralnih odluka”. To je teško pitanje na koje postoje različiti odgovori. Naime, zagovornici abortusa moraju imati dobre razloge za osporavanje vrijednosti života embrija ili fetusa jer, ukoliko se prihvati da je embrij ili fetus u jednakom smislu čovjek ko i skladištar Mile koji za gablec slaže dvajst deka parizera i četvrt bijelog kruva, utoliko je ta rasprava zaključena jer nitko normalan neće dati primat interesu trudnice da ne rodi nad životom malog čovjeka koji se razvija. Dakle, ljudski život je vrijednost koju prihvaćaju sve strane u sporu. Stoga se ova rasprava doista svodi na pitanje “kad je ta nakupina čovjek kojeg moralno uvažavamo kao i sve druge rođene ljude”.
Evo i nekih odgovora. Kažu neki: “Može se pobacit' do cca. 26 tjedna trudnoće jer se tek tada fetusu razvio mozak tako da može osjećati bol. Ergo, ako ne osjeća bol pri procesu pobačaja, koga briga. Jednostavno ako nešto ne osjeća bol, onda ono niti nije moralno uračunljiv subjekt.” Ovo je dosta jak odgovor jer ako fetus još nije svjestan i ne osjeća bol, onda on nema nikakve interese koje bi trebali uvažavati. S druge strane, problem s ovim odgovorom je taj što, kao prvo, mi uzimamo 26. tjedan kao relevantan, ali to je samo pretpostavka. Moguće je da i prije dvadeset šestog tjedna fetus osjeća bol. To jednostavno ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Tada će zagovornik abortusa reći: “Pa dobro, spustite taj prag za nekoliko tjedana kada znamo da fetus nema razvijen mozak koji je potreban da se osjeća bol i mirna Bosna.” Ovaj je odgovor bolji, ali sada će protivnici abortusa kazati da bez obzira osjeća li fetus bol ili ne, on je i dalje ljudsko biće koje ima puni potencijal da postane bebać, skladištar, Kolinda ili neka baba s Dolca. Dakle, potencijalnost je ta koju uvažavamo kada donosimo moralne odluke. Zato i kažemo da je nemoralno nekome uskratit pravo na studiranje jer očito smatramo da taj netko ima potencijal postati školovana osoba – pravnik, doctor, šumar ili slično. S druge pak strane, tko bi smatrao nemoralnim uskratiti konju pravo da upiše Pravni fakultet u Zagrebu. Naravno nitko jer konj nema taj potencijal da postane pravnik. Dakle, potencijalnost jest očito dobar argument u obranu abortusa iako će zakleti deontolog kazati da čak i kada bismo nekim čudom znali da će fetus umrijeti pri porodu, i dalje nemamo pravo prekinuti ljudski život jer je on po sebi najvrjedniji.
Najzanimljiviji odgovor zagovornika abortusa koji sam čuo jest taj da je definitivno moralno dopustivo pobaciti prije devetog dana nakon oplodnje jer do tada se ne zna hoće li se oplođena jajna stanica podijeliti u dva zasebna bića iliti u blizance pa stoga oplođena jajna stanica niti može biti ljudska jedinka kad su to možda dvije jedinke. Ovo je interesantan prigovor, premda ne znam može li se uopće pobaciti u tako ranom stadiju trudnoće, a čak i da se može, moguće je odgovoriti da to što mi ne znamo hoće li ispasti blizanci, ne ide u prilog zagovornicima abortusa jer i dalje je oplođena jajna stanica minimalno jedna individua ljudskog roda, a možda je i više od jedne. Ako je ovo drugo slučaj, tim gore po zagovornike abortusa.
Kao što vidite, veleštovani čitatelji, nije nimalo lako odgovoriti na fokalno pitanje – kada je fetus ili zametak ili embrijo vrijedan života na način da ga se treba uvažavati jednako kao i svako drugo ljudsko biće. Naravno, ako smatrate da fetus ili embrijo uopće nisu ljudska bića ili pak takva bića koja zaslužuju moralni tretman, onda ćete naravno prednost dati interesu trudnice da pobaci. No, kao što sam i pokazao, to je ono na što se tek treba dati adekvatan odgovor. Stoga, dragi čitatelji, nadam se da sam vas uvjerio kako ova rasprava nije pitanje svjetonazora i kako odgovor na ovako teško pitanje mora doći iz činjenica i zajedničkog vrijednosnog suda da je ljudski život nepovrediv. Također se nadam da sam vas uvjerio kako ne valja ova pitanja motriti s ideoloških stajališta i miješati ih s učenjima crkve, Masona ili MekDonaldasa. To su pitanja koja se moraju razmotriti sa stajališta činjenica i temeljnih ljudskih vrijednosti zajedničkih svim stranama u sporu iz kojih proizlaze relevantni moralni argumenti. Nažalost, često je praksa da se osuđuje lijeve i desne za ovo ili ono. Budite iznad mentaliteta stada i polemizirajte politički neobojeno. Dakle, nemojte bit fašisti.
