Djevojčica u kariranom kaputiću

Dugo ti nisam pisala.

Lažem, zapravo. Jesam, ali nisam ovako otvoreno, kako inače to znam. Jesi li primijetio koju boju nebo ima danas? Jesi li vidjela kako oblaci svaki put stvore neke zanimljive oblike koje ne možeš ne pogledati? Ako misliš da moja pitanja imaju neki cilj, nemaju. Pitam tako bezveze, znam da rijetko kad stigneš primijetiti ljepotu neba. Uskoro su jesenski ispitni rokovi, ali sigurna sam da umjesto učenja, čitaš ovo. Nema veze, ne bi trebao izgubiti puno vremena. Godišnji odmori nekome počinju, a nekima su završili, uvijek neka gužva, ne stigneš se ni odmoriti, ali i ako stigneš ti zapravo radiš jer si navikao na rad. Cijelo ljeto na portalima čitaš neke vijesti koje se baš i ne mogu nazvati vijestima, #litomoreplaža, kako biti zgodan na plaži, koji kupaći kostim kupiti, kakve goste volimo, kakve konobare ne volimo, gdje kupiti onog velikog rozog flaminga i onda zauzeti djeci mjesto u plićaku, kako uslikati savršen selfie na moru. Tisuću i jedan članak o tome kako se slika Lidija Bačić, tisuću i dva o tome zašto Bruno Šimleša komentira kako se ona slika i šta ga briga. I da ne bih zaboravila, komentari na društvenim mrežama ispod članaka, baci pogled na to, čuvaj inteligenciju. Znam, i meni ti je dosta takvih naslovnica gdje bi svi muškarci trebali biti nabildani alfa mužjaci, a žene vitke i visoke Barbie lutke, gdje ti svi savjetuju kako i što trebaš raditi, a skroz glupe stvari. Baš onako, nebitne. Životno nebitne stvari.

Nego, ima već duže vrijeme da ti želim nešto napisati, prošlo je već dosta od toga, a sjećam se situacije kao da je bila jučer. Uvijek odlučim pisati o nečemu drugome. Evo, da ne bih zaboravila, a mislim da bi trebao čuti ovu priču. Možda bude dugo, ali zato i pišem ovdje, ne na Twitteru.

Zima je, sunce proviruje kroz guste oblake i daje malo topline u ovim hladnim danima. Neki bi rekli da je proljeće blizu, ali još uvijek je bilo vrijeme za tople debele zimske jakne. Taman sam došla na tramvajsku stanicu. Jedva sam dolazila do zraka. Oni koji me iole poznaju, znaju i zašto. Znate kako funkcionira to s odlascima na jutarnja predavanja, malo hoću, malo neću, mogla bih, ma bolje ne, ali ipak idem. Prisavlje je predivno, kao i cijeli Zagreb, samo trebaš malo bolje pogledati oko sebe. Sjela sam na onu metalnu rupičastu klupu što se nalazila na tramvajskoj stanici. Ugledala sam nju, skoro uvijek je bila tu. Neki bi rekli da živi tu koliko ju se često moglo vidjeti. Bila je u nekom crno bijelom kariranom kaputiću. Kad malo bolje razmislim, često je bila u njemu. Nisam sigurna je li to zbog toga što joj lijepo ide uz njezinu tamniju put ili zbog toga što je to jedino što ima za prohladne dane. Išla je od osobe do osobe, sa smiješkom od uha do uha. I kada bi ju ljudi odbili, ne bi joj dali ništa, ona bi išla dalje. Pomislio bi čovjek koja snaga volje, ali zapravo je tu nešto drugo u pitanju.

Da ide u školu saznala sam jednom kada sam ju vidjela ispred pekarnice sa sestrama. Znam i to da vole burek, i da ne vole matematiku, a priroda im nije baš omiljen predmet. Bilo je već očigledno da ću zakasniti na predavanje, tramvaj još nije bio ni blizu. Primijetila me na stanici i krenula je prema meni. Uvijek je bila pristojna, i kada bih joj dala nešto i kada bih joj rekla da žurim na ispit i da ne razmišljam o ničemu drugome. Zanimalo ju je što studiram, zašto to studiram i što inače radim u životu. Nikada nisam imala prijezira ni straha od razgovora s njom, mnogi su ju izbjegavali i gledali s čuđenjem, ta čovjek je, nema razloga za to. Znate kako kažu da nema glupih pitanja? E pa, niste još čuli mene. Od svega što sam ju mogla pitati, od silnih razmišljanja o njoj, njenoj situaciji i svega drugoga normalnog što mi se vrti po glavi, ja sam izgovorila nešto od čega je i meni i njoj bilo pomalo neugodno. Valjda ću nekada naučiti da treba birati situaciju, a ne odmah pucati direktno pa šta bude. I tako sam ti ja veselo pitala nju koja je njena najveća želja. I naravno da nisam očekivala odgovor, jer da mene to pita neka random osoba na ulici, ili netko koga viđam često, ali se ne poznajemo baš, lijepo bih odšetala i rekla doviđenja. Razumiješ me, ne pričaš o svojim željama sa svima. Izgledala je malo zbunjeno kada sam joj postavila pitanje, imala sam dojam da ju nitko nikada to nije pitao.

Znaš kako djeca žele kućice za igranje, lego kockice, autiće, tramvajske pruge, plišane medvjediće i lutke. Vjerojatno roditelji češće čuju od svoje djece Mama, kupi mi autić. nego Tata, gladna sam. Ona nije bila takva. Ni približno. Ona je bila daleko od uobičajenog pojma djevojčice.

Da joj malo olakšam, sada ipak uvjerena da nisam pogriješila s pitanjem, preformulirala sam ono što sam ju pitala i rekla da mi kaže što bi htjela za sebe sada. Bilo što, nešto što jako želi. Prešetavala se ispred mene, vrteći jedan pramen kose izgledala je kao da se pokušava dosjetiti nečega. Ali nije mogla. Rekla mi je da nikada nije razmišljala o tome što želi. Ja sam, dok sam bila mala, htjela biti učiteljica, pa onda pjevačica, jedno vrijeme sam htjela biti princeza. Znam, smiješno. A ona, ne da nije znala što želi, što hoće, već nikada nije razmišljala o tome. Kako bih ipak dobila neki odgovor od nje, jer ionako kasnim na faks, pokušala sam joj sugerirati neke odgovore koje inače djeca daju na ovakva pitanja. I na kraju sam dobila odgovor. Došao mi je tramvaj, ušla sam i stala kod vrata. Tramvaj se spremao na polazak, a ona mi je sjedeći na istoj onoj metalnoj rupičastoj klupi na tramvajskoj stanici, u svom crno bijelom kariranom kaputiću, nasmiješeno mahala. Rekla sam ti, ona je daleko od uobičajenog pojma djevojčice. Živi u mnogobrojnoj obitelji, negdje u Branimirovoj, i želi samo jedno. I to ne samo za sebe. Htjela bi da njena obitelj ima novi stan, premalen je za sve njih, u raspadu, ne mogu svi stati, nemaju dovoljno mjesta. 
Nije ni mogla tražiti ono što traži većina današnje djece.
Nije ni mogla jer ona nije kao većina djece. 
Jer veliki broj nije. Ni u svijetu, ni u Hrvatskoj, ni u Zagrebu.