Čega se trebamo plašiti – ospica ili straha?
Nitko ne upozorava na činjenicu da je svako peto dijete u Hrvatskoj pretilo, iako pretilost utire put mnogim kroničnim bolestima među kojima su hipertenzija, bolesti srca, dijabetes, rak, osteoartritis, giht, bolesti žučnog mjehura itd.itd.
Nitko ne upozorava na činjenicu da je svako peto dijete u Hrvatskoj pretilo, iako pretilost utire put mnogim kroničnim bolestima među kojima su hipertenzija, bolesti srca, dijabetes, rak, osteoartritis, giht, bolesti žučnog mjehura itd.itd.
Strah je najgora ljudska slabost, no ujedno i najmoćnije oružje. Ljudi u strahu pristat će na nezamislive stvari i žrtvovati što god treba kako bi mu umakli.
Stoga, ako želite čovjeka navesti da učini nešto čak i protiv svoje volje, prvo ga trebate doooobro uplašiti...
Strah + Nesigurnost + Dvojbe = FUD taktika
FUD (fear, uncertainty, doubt) je svojevrsna tehnika zastrašivanja, pokušaj utjecanja na percepciju ljudi širenjem dvosmislenih, negativnih ili lažnih informacija.
Iako se pojavljivao u različitim kontekstima još od 1920-ih, u novije se vrijeme termin FUD upotrebljavao pretežno u računalnoj intustriji kako bi opisao taktiku dezinformiranja kojom su se računalne kompanije služile u borbi za kupce.
Službeno ga je definirao Gene Amdahl 1975. godine, nakon što je napustio IBM kako bi osnovao svoju vlastitu tvrtku: „FUD(SND) su strah i nesigurnost i dvojbe koje IBM-ovi trgovci siju među potencijalnim kupcima Amdahl-ovih proizvoda.“ Drugim riječima, borba za tržišnu prevlast uključivala je laži o slabijoj kvaliteti i nekompetentnosti Amdal-ovih proizvoda, u odnosu na one IBM-ove. Uz to se stvarao dojam da su ljudi koji vjerujuju IBM-u pametniji i odgovorniji od onih koji su odlučili svoje povjerenje ukazati konkurentima.
Zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj učinkovitosti FUD taktika postala je iznimno popularna, toliko popularna da joj je izložen svaki stanovnik kugle zemaljske. Postala je poput zraka – posvuda je oko nas, a nigdje ju ne vidimo.
OSPICE su tema – kakve one veze uopće imaju s ikakvim taktikama?
Ospice (morbili, male boginje) su akutna zarazna bolest čovjeka uzrokovana virusom morbila iz porodice paramiksovirusa. Iako se ubrajaju u dječje bolesti, od njih mogu oboljeti sve dobne skupine, te za bolest nema specifičnog lijeka. Prije ere cijepljenja (u Hrvatskoj 1968. god), bolest je pogađala uglavnom djecu od 5-10 god. Zbog visoke zaraznosti, gotovo 95% populacije preboljelo bi ih ili steklo određenu imunost do odrasle dobi.
Drugim riječima, ljudi su do prije 50 godina sami izlazili na kraj s tom „pošasti“ i očigledno preživjeli, i to bez medicinske skrbi kakva nam je dostupna sada. Danas je medicina toliko uznapredovala da je u mogućnosti izliječiti receptorski senzorni encefalitis, a nas se zastrašuje ospicama?
Iako su Hrvati jedna od najprocijepljenijih nacija u EU, izgleda da ni to nije dovoljno. Najbolje bi bilo da i ono malo necijepljenih sretnika brzo potrči u obližnju ambulantu po svoju dozu. To je cilj.
26. ožujka 2014. objavljena je odluka ustavnog suda RH o obaveznom cijepljenju djece.
Povremene epidemije bolesti protiv kojih smo se obavezni cijepiti idu u prilog obaveznoj vakcinaciji. No ono što je najvažnije, idu u prilog vodećim farmaceutskim kompanijama čija smo cjepiva prisiljeni koristiti, jer ih naš Imunološki zavod više ne proizvodi, ali Imunološki je tema koja zaslužuje posebno poglavlje.
Zašto ne mogu popušiti priču o bolesti, dobroj vjeri i namjerama?
Zato jer se nitko nije sjetio napraviti analizu i recimo usporediti broj djece stradale od posljedica cijepljenja i broj djece stradale od zaraze ospicama.
Nitko ne upozorava na činjenicu da je svako peto dijete u Hrvatskoj pretilo, iako pretilost utire put mnogim kroničnim bolestima među kojima su hipertenzija, bolesti srca, dijabetes, rak, osteoartritis, giht, bolesti žučnog mjehura itd.itd.
Nitko ne ističe ovsnost o ekranima koja je zahvatila sve naraštaje, posebno djecu. Više od 10 % osnovnoškolaca sjedi pred TV-om više od 5 sati devno. Višesatnim gledanjem u ekrane računala, tableta i telefona izlažemo oči visokoitenzivnoj plavoj boji, što može izazvati probleme s vidom, naštetiti oku, čak ga i trajno uništiti. Nadalje, izloženost određenim tipovima svjetla vidljivog kod pametnih telefona i sličnih uređaja može dovesti do poremećaja spavanja, ali i raspoloženja te utjecati na degeneraciju makule.
Nadalje, ovisnost o šećeru i prerađenoj hrani nigdje se ne spominju kao problem, iako konzumacijom šećera dolazi do problema s koncentracijom, do umora i povećanog stresa. Šećer povećava razinu stresnih hormona, a smanjuje razinu smirujućih hormona i minerala u tijelu. Zanimljivo, danas kad smo najsvjesniji njegovog štetnog utjecaja, šećer jedemo više nego ikada prije.
Da je državi stalo do našeg zdravlja, mediji bi nas zasipali informacijama o važnosti zdrave prehrane ili bavljenja sportom. Djeci bi bile omogućene besplatne sportske aktivnosti, u školama i vrtićima ne bi se jela industrijski prerađena hrana, a Coca-Cola bila bi zabranjena...
Ono što zapravo želim reći jest da ospice zasigurno nisu pošast koje bismo se trebali plašiti. Puno je većih zala koja nas okružuju i koja nam svakodnevno snižavaju kvalitetu života te narušavaju zdravlje. No, na ta ista zla smo toliko navikli da ih više niti ne primjećujemo. Ne samo da ih ne primjećujemo, već ih sami odabiremo pod kojekakvim izlikama. Biramo biti neodgovorni prema sebi, a od toga nas ne može spasiti nikakvo cjepivo ili lijek.
Što nam je činiti?
Najbolje što za sebe možemo učiniti jest začepiti uši i zaštititi mozak od štetnih medijskih učinaka. Na TV-u sigurno nećemo naći uputstva za vođenje kvalitetnog života.
Ključ zdravlja leži u kvalitetnoj prehrani bogatoj svježim namirnicama, svakodnevnoj tjelovježbi i boravku na suncu i svježem zraku. Nije zdrav onaj koji se bolesti boji ili onaj koji je primio cjepivo, već onaj koji ima dobar imunitet.
