Mogućnosti postoje, ali se mi nekada sami ograničavamo jer se bojimo izaći iz vlastite komfortne zone

Predstavi nam se u nekoliko rečenica!

Ovo mi je najteže pitanje ikad! Jednostavan odgovor bi bio, pretpostavljam, napisati da se zovem Dino. Ali, sve ostalo je komplicirano. Rođen sam u Splitu, proveo djetinjstvo u Sinju, zatim studirao u Zagrebu, a trenutno sam po cijelom svijetu. Po struci sam novinar (i k tomu televizijski), ali po obrazovanju isto tako i glazbenik. Po prirodi sam nepopravljivi optimist, ali isto tako i romantik i perfekcionist. Nazvao bih se i knjiškim moljcem, ali obožavam i snowboardati i generalno se baviti nečim što još nisam probao. Možda je najbolje reći da sam putnik, avanturist, zaljubljenik u novo i ovisnik o svijetu.

Kada si prvi puta čuo za EU projects? 

U to vrijeme, već sam bio na nekoliko međunarodnih projekata – od Slovenije i Rumunjske, pa do Armenije i Gruzije. Iskreno, ne sjećam se točno kako sam se povezao s FB grupom „EU projects 2011 - Croatia“, ali već u ožujku sljedeće godine išao sam na svoj prvi projekt unutar Youth in Action programa. U to vrijeme nisam znao puno o samom projektu – ali to malo što sam saznao, zvučalo je gotovo savršeno.

Prvo putovanje? Koliko si ih dosada ''obavio'' i kako funkcionira program? 

Youth in Action, program je koji je postojao sve do ove godine, a trenutno je implementiran u ERASMUS + program. Cilj tog programa je da se mladima (naročito onima koji pripadaju marginaliziranim skupinama ili s manjim mogućnostima) omogući upoznavanje s drugim kulturama kroz neformalno učenje.

Sve funkcionira na principu NGO/NVO (nevladinih organizacija) koji prijavljuju vlastite projekte kako bi dobili financiranje od strane EU. Prijavljeni projekti mogu biti: youth exchanges (YE), partnership building activities (PBA)ili training courses (TC), kao najpopularniji. Među njima postoje i osnovne razlike: YE su najopušteniji projekti čiji je smisao puko upoznavanje druge kulture i novih ljudi, PBA za zadaću uvijek ima osmišljavanje novih projekata, dok TC predstavlja projekte na kojima se podučava neko novo „znanje“.  Prilikom prijave svog projekta, NGO (organizator) mora pronaći partner-organizacije koje će sudjelovati na projektu; najčešće se pomno biraju partneri iz onih zemalja čija je korist iznimna za sami projekt. Broj NGO-partnera i samih sudionika – varira.

Kada NGO prijavi svoj projekt i AKO on bude odobren na jednom od nekoliko rokova tijekom godine, počinju „završne pripreme“ za sami projekt. Partneri moraju dostaviti listu sudionika koji se onda obvezuju prisustvovati cijelom projektu.

Privlačnost ovog programa je u niskoj cijeni koju sudionici moraju platiti – smještaj i hrana za vrijeme projekta su osigurani 100%, dok se troškovi putovanja podmiruju s minimalno 70%. Način povrata novca za putovanje se najčešće obavlja po povratku s puta, kada organizatoru pošaljete sve kupljenje karte.

Ja sam do sada sudjelovao na 5 projekata, striktno preko FB grupe, ali na bar još toliko zahvaljujući poznanstvima koje sam stekao tokom godina. Moj prvi projekt bio je YE „Green Power 2“ u Antalyji, u Turskoj.

Preko čega zainteresirani mogu pratiti projekte?

Ta FB grupa je zapravo jedna splitska organizacija koja sudjeluje u projektima. Administratorica grupe i predsjednica NGO već ima poveću mrežu poznanstava te svoju organizaciju prijavljuje na velik broj održavanih projekata. Ako bacite malo oko, vidjet ćete da ona objavljuje skoro na dnevnoj bazi NOVE projekte. Toliko ih ima.

Uz tu FB grupu, postoji i hrpa novih, hrvatskih i međunarodnih gdje se traže i partner-organizacije, kao i sudionici određenih nacionalnosti (što se rijetko događa). Ekipa s kojom sam bio u Potsdamu, 2012. godine, na još jednom YE-u, osnovala je vlastitu organizaciju sa sjedištem u Vrgorcu (Hrvatska udruga mladih – HUM/Croatian Youth Association) i već su tamo organizirali jedan međunarodni projekt – nema lakšeg načina da privučeš mladu populaciju u svoj grad.

Malo kompliciraniji pristup je preko SALTO-ve stranice gdje se možete registrirati na njihov newsletter kako biste dobili pravovremene informacije o projektima koji odgovaraju vašoj pretrazi. Kompliciran je zato što tu NE postoji partner-organizacija i vi biste trebali već biti član jedne kako biste se prijavili za projekt, ispunjavanje prijavnice je malo „teže“, ali i konkurencija je veća budući da osim Hrvatske, često sudionici mogu biti svi mladi ljudi s područja Europe/EU.

Na kraju, postoji i hrvatska Nacionalna Agencija koji služe kao platforma za dijeljenje informacija o svim programima za mobilnost EU-a. A vjerujte mi, Erasmus + je samo vrh sante leda.

Koje si zemlje sve proputovao? Koje ti je najdraže putovanje i zašto?

Preko raznih projekata, konferencija i inih, putovao sam (redom): Gruzija (Tbilisi), Slovenija (Maribor), Rumunjska (Temišvar), Armenija (Tsaghkadzor), Turska (Antalya), Njemačka (Kiel), Gruzija (Batumi), Poljska (Bedzin), Španjolska (Barcelona), Njemačka (Potsdam), Francuska (Strasbourg), Makedonija (Struga) i Poljska (Lublin). Kroz stečena sam poznanstva putovao na Maltu, nekoliko puta u Bugarsku, Austriju, Mađarsku, UK (London, Dublin, Edinburgh), Italiju, Ukrajinu, a sve je kulminiralo prošlog ljeta kad sam se s jako dobrom prijateljicom Rami (iz Češke) odvažio napraviti pravi euro-trip - Ramino: putujući 3,5 mjeseca po Europi, prošli smo oko 15 zemalja i skoro svaku noć spavali kod nekih prijatelja. Osjećaj da imaš jako puno dobrih prijatelja raštrkanih po Europi, iznimno je ispunjavajući.

Imaš poneku anegdotu sa putovanja?

Pa za vrijeme Ramina smo zapravo imali najviše anegdota i lijepih priča. Jedno od gorih iskustava bilo je stopiranje iz Beča do Zagreba koje je trajalo 17h uz 7 različitih vozača/auta. A to je udaljenost koja se prođe s autom u samo nekoliko sati.

Najljepšu uspomenu imam iz Parnua. Parnu je inače ljetni glavni grad Estonije i krasi ga prelijepo vrijeme i plaža. Blizu te plaže nalazi se „seawall“ – kameni mul kojeg je prema legendi napravio jedan čovjek koji je htio biti bliže Mjesecu i zvijezdama. Druga legenda kaže da ako prohodate cijeli seawall držeći se s drugom osobom za ruke te se na kraju poljubite, bit ćete zauvijek skupa.

Rami i ja smo ostavili svoje ruksake na plaži (dobro skrivene) i vjerovali da nas čeka 15ak minuta hoda – ali to se ubrzo pretvorilo u 1,5h (do kraja i nazad) tako da možete zamisliti koliko je to zapravo dugo. Vjerovali u legende ili ne, bili romantik ili samo zaljubljenik u prirodu, možete osjetiti magiju u zraku.

Što se tiče projekata, kad sam bio u Strasbourgu, imali smo zadatak da pronađemo što više recikliranog materijala – ali pitajući ljude po kućama ako imaju nešto što im više ne treba. Nije potrebno napomenuti da nitko od nas ne govori francuski, a nitko od „lokalaca“ engleski? Pri povratku smo analizirali sve stvari koje smo prikupili i morali to složiti u nekakvu smislenu cjelinu – prvih par minuta smo se dogovarali i pokušavali doći do ideje. No čim je prva osoba složila stolicu, druga dodala hlače, treća pozadinu – u roku 10min smo završili s cijelim prizorom. Kao da vrijeme nije bilo bitno – nitko nije pričao više, niti se dogovarao, ali svi smo skupa radili na „nečemu“ i svi smo davali svoj doprinos. I uskoro smo imali Pierra dok peca i njegovu ženu, kako sjedi u kući gledajući se u ogledalu.

Ostaješ li s ljudima koje upoznaš preko volontiranja u kontaktu?

Definitivno. Osobno sam stekao puno dublja, bolja i kvalitetnija prijateljstva putujući po Europi i upoznajući ljude koji razmišljalju na isti način kao i ja, ljude koji se ne boje novih stvari i iskustava. Kao što sam već rekao – s Rami sam putovao 3,5 mjeseca i za to vrijeme smo posjetili jako puno vlastitih prijatelja, usput sudjelujući na Svjetskom juniorskom prvenstvu u veslanju kao volonteri te smo i tamo ostavili svoj utisak. Praktički sve zemlje koje sam posjetio u posljednjih 2,5 godine bile su ciljani posjeti prijateljima. A da bi stvari bile još savršenije, pred dvije godine, u Barceloni, upoznao sam jednu prijateljicu koja mi je pružila pravovremenu informaciju pa sam tako bio pozvan na razgovor za posao u Madridu, kojeg sam potom i dobio. Sve to dokazuje koliko mogućnosti postoje, ali se mi nekad sami ograničavamo jer se bojimo izaći iz vlastite komfortne zone. Ali nekad se isplati riskirati.

Recimo, ja sam sam sebe počeo gurati da se bavim stvarima kojima se nikad prije nisam bavio ili sam mislio da nikad ne bih bio uspješan – tako sam pred godinu i pol organizirao fotoizložbu koja je nastala na TC-u u Barceloni i potom putovala kroz Maroko, Egipat, Armeniju, Tursku i Hrvatsku, među ostalim zemljama. Bio mi je to prvi put da sam učinio nešto tako, a osjećaj po završetku je bio neopisiv. A upravo sam se s Rami prijavio za jedan privremeni posao – ambasadora thebesttraveled.com web stranice koja funkcionira kao društvena mreža za putnike, ali i najveća online biblioteka putopisnih web poveznica. Nešto što nam oboma pruža zadovoljstvo i nematerijalnu korist, radeći u međunarodnoj atmosferi s ljudima s kojima dijelimo samo istu strast – strast prema putovanju i avanturi.

Po tvom mišljenju, zašto je volontiranje dobro i što nosi sa sobom? Kako zainteresirati mlade na volontiranje?

Volontiranje ima višestruku korist: ono omogućava osobi da se osjeti korisnom u društvu pomažući drugima ili čineći bilo kakav nesebičan rad. Isto tako, ono što mnogi ne shvaćaju je da volontiranjem ne samo da stvarate bolju vlastitu sliku za sebe nego i za druge; tako će neke kompanije prilikom razmatranja životopisa obratiti pozornost na vaše volontiranje jer ono dokazuje da ste nesebična osoba voljna pomagati određenu zajednicu. Ali volontiranje u udrugama ili organizacijama koje su bliske vašoj struci, može vam na kraju i omogućiti nekakvo zaposlenje „u vlastitim redovima“ te na taj način možete spojiti ugodno s korisnim.

Mislim da je glavni problem što se tiče mladih i volontiranja, pogrešna slika – mladi na volontiranje gledaju kao na nešto „ispod časti“ ili nešto za što nemaju vremena negirajući postojanje pozitivnih atributa takvog djelovanja – volontiranje je ono što mi napravimo od toga: budući da većina volontiranja preko EVS-a zapravo potražuje određenu (malu) satnicu tjedno, vama preostaje barem 70% ukupnog vremena –  slobodno. Vrijeme koje možete iskoristiti da putujete i upoznajete ne samo zemlju u kojoj se nalazite, nego i okolne zemlje; možete se zabavljati s lokalnim ljudima ili probavati tradicionalnu hranu i pića, možete upoznavati strance i druge volontere i ljude koji vam zasigurno mogu dati savjet na pitanje „što dalje?“. Mogućnosti su bezbrojne, ali definitivno taj način života nije za svakoga. Volontiranje nije pametan izbor za osobu koja želi graditi vlastitu karijeru ili kojoj je životni cilj živjeti na visokoj nozi – volontiranje promjeni svakog čovjeka; ono često određuje našu blisku budućnost čineći nas osjetljivijima na potrebe drugih, često marginaliziranih skupina, a naročito svjesnijih problema u društvu. Krivo je tvrditi da nas volontiranje čini boljima, ali definitivno nas čini kompletnijima.

Mladi, uhvaćeni u mreži društvenih medija, ali isto tako kritički raspoloženi prema svemu ostalom, najlakše mogu prihvatiti informaciju ako dolazi kroz njihove privatne kanale – prijatelje i bliske osobe. Ali isto tako uvijek je najteže učiniti prvi korak. Dok sam bio u srednjoj školi, volontiranje je za mene bio hobi za nezaposlene ljude. Danas to vidim kao gotovo savršeni način života, nešto što želim raditi često i svugdje po svijetu. Volontiranje mi donosi osobno zadovoljstvo. Meni je pomogla činjenica što sam krenuo s međunarodnim projektima koji su mi u kraćim intervalima pokazali što mi se sve nudi u takvoj međunarodnoj atmosferi. A potom su moje težnje porasle.

Imaš li što poručiti mladim ljudima? 

Promislite dobro što vas čini sretnim u životu i učinite sve da to ostvarite – jer nitko ne ograničava naše mogućnosti nego mi sami.