IZVJEŠTAJ: Ono kada ideš crowdsurfati, ali te nitko ne uhvati; odlični Enter Shikari i truli alt-J
Gorak okus Horrorsa isprali su nam odlični Irci - The Script, koji su uvelike bili iznenađeni brojnošću publike, ali i njezinim sudjelovanjem u pjevanju pjesama.
Gorak okus Horrorsa isprali su nam odlični Irci - The Script, koji su uvelike bili iznenađeni brojnošću publike, ali i njezinim sudjelovanjem u pjevanju pjesama.
Treći dan Szigeta, 12. kolovoza, donio je poprilična iznenađenja što se tiče izvođača. The Horrorsi su otvorili niz nastupa na main stageu, no nisu nas pretjerano oduševili.
Za razliku od studijskih snimki, zvučali su veoma monotono i dosadno, bez trunke elana i interesa da imaju kontakta s ljudima koji su odlučili stajati i kuriti se na suncu koje je nemilosrdno grijalo. Faris, pjevač, izgledao je više nadrogirano ili neispavano da bi aktivno sudjelovao u vlastitom koncertu. Povremeno se pokrenuo nešto dalje od stalka za mikrofon.
Izveli su sveukupno deset pjesama, počevši s „Mirror's Image“, a završivši s „I See You“. Zapravo, najzanimljiviji dio koncerta bio je Farisov pokušaj da crowdsurfa, što je završilo tragikomično. Ne da ga nitko nije uhvatio, nego su ljudi nezainteresirano ispratili kako se gubi među publikom šepajući i s bolom na licu. Vjerojatno su ljudi pomislili da mu i treba tako s obzirom na to što je pružio u proteklih sat vremena.
Gorak okus Horrorsa isprali su nam odlični Irci - The Script, koji su uvelike bili iznenađeni brojnošću publike, ali i njezinim sudjelovanjem u pjevanju pjesama. Atmosfera je doista bila posebna i neopisiva. Danny, frontmen i glavni vokalist ove supergrupe, zrači karizmom koju je teško sakriti, no ono što nam se najviše svidjelo jest činjenica da je veoma malo vremena proveo na stageu, a najviše među publikom. Tako je „The Man Who Can't Be Moved“ otpjevana na izvučenom dijelu pozornice, a tijekom izvedbe „You Won't Feel A Thing“ Danny je iznenada skočio u publiku i tamo izveo kompletnu pjesmu. Nakon toga je izvedena i „Superheroes“ koja je istaknula koliko The Script zvuči moćno i ugodno u isti tren. Koncert je završio megauspješnicom „Hall Of Fame“ tijekom koje je bend ohrabrio publiku da čine ono što vole i žele te pozvao sve prisutne da vode mir i šire sreću. U globalu - jedan odličan nastup nakon kojega je grijeh slušati studijske stvari.
Poslije The Scripta, koji su bez problema mogli biti headlineri, uslijedili su pravi najavljeni headlineri koji su u jednu ruku razočarali svojim nastupom, a pogotovo pompom koja se stvara oko njih. alt-J je osebujan bend - na nekim izvedbama su znali svirati sa selotejpima, na nekima su znali improvizirati nakon pjesama, no ono što je svakako ostalo u prvom planu bila je nemogućnost benda da uživo zvuči barem upola dobro kao na snimkama. Pjevač na mahove kao da ima mutacije glasa te je veoma neugodno slušati takve egzibicije u večernjem terminu.
Njihov nastup je dosadnjikav jer svi većinom stoje na svojem mjestu sa svojim instrumentima, kao da su im oni prišiveni na tijelo, i boje se maknuti da nešto ne ispadne. Neke pjesme koje su odsvirali zvučale su čudno, a primjetno je bilo i falšanje nekih pjesama (čovjek bi očekivao da su do sada naučili svirati svoje stvari?). Sve u svemu, alt-J je bend koji možda na snimkama zvuči zanimljivo nekima, no uživo to sve jenjava i ostaje kao neka prašina u daljini. Na njima smo izdržali kojih 20 minuta, nakon čega smo impulzivno odlučili trčati do A38 na Enter Shikari.
Ovo nezgodno preklapanje na kraju je ispalo najbolje što se moglo dogoditi. Tijek misli išao je ovako: Enter Shikari ionako dolazi 3. listopada u zagrebačku Tvornicu pa bi mogli otići na alt-J, jer tko zna kada će opet biti blizu, pa barem da čujemo prije nego im se nešto dogodi. Boljelo je čekati alt-J i propustiti festivalski nastup Shikarijevaca, no nakon što su ovi prvi zvučali tako očajno, užitak je bio protrčati par stotinjak metara dalje i uglaviti se u drugi red za Shikari.
Shikarijevci doista daju sve od sebe tijekom nastupa, bez lažne skromnosti. Bombastičan nastup započeli su uvodnom pjesmom posljednjeg albuma The Mindsweep, „The Appeal & The Mindsweep I“ koja je zvučala puno bolje nego snimka, usprkos lošem razglasu A38 šatora. Njegujući super komunikaciju s publikom i bodreći ih na skakanje, pjevanje i pogo, Rou Reynolds, Rory Clewlow, Chris Batten i Rob Rolfe pokazali su zašto su njihovi nastupi redovito rasprodani gdje god da dođu. Razveselili su okupljene pružajući dašak i starijih stvari poput „Sorry You're Not a Winner“i „Juggernauts“, ali su izveli i nekoliko stvari s njihovog dosad najuspješnijeg albuma „Flash Flood Of Colours“, poput „Destablize“ i posljednje pjesme koncerta „Ghandi, Mate, Ghandi“.
Posljednjih godina Shikarijevci su se potrudili kroz svoju glazbu prenositi poruke o društvenim problemima poput siromaštva, gospodarstva i novca pa tako ni ovaj nastup nije manjkao toga. Pred kraj, Reynolds je počeo bacati razglase i mikrofone, dok se Clewlow počeo verati po konstrukcijama pozornice. Svakako najluđi bio je bubnjar (Rolfe) koji je nastojao zabavljati publiku svojim mimikama, a u jedan tren skočio je i na klavir i zauzeo „damsku pozu“. Iako se bubnjari smatraju najsesilnijim članovima bendova jer gotovo nikada ne ustaju od svojega instrumenta, Rolfeu to nikada nije bio problem.
Što reći nego da ne propustite nastup u Zagrebu i uvjerite se i sami zašto su ovi momci odlični za super provod.
