Kako mediji utječu na formiranje naših misli?

Činjenica da mediji koje koristimo utječu na naše viđenje i promišljanje o svijetu odavno nije tajna. Još u Drugom svjetskom ratu pojavile su se teorije magic bullet i hypodermic needle model koje su govorile o tome da mediji direktno utječu na našu svijest i promišljanje. Objašnjeno je to nevjerojatnom činjenicom da su propagandni mediji u to vrijeme praktički doveli na vlast Adolfa Hitlera. Danas se napušta toliko jednostavna teorija i javljaju se teorije koje ipak podrazumijevaju određeno posredstvo ljudi i medija koji utječe na percepciju.

Na YouTubeu kanalu PBS Idea Channel objašnjava se upravo ovaj fenomen te ističe da mediji ne kontroliraju doslovno i neposredno naša razmišljanja. Ono kako mi vidimo svijet uvelike je određeno prije nego počnemo pratiti medije. Na to su utjecali naši roditelji i najbliže okruženje. Primjerice, ako smo odrasli u tradicionalnom domu u kojem se svaki tjedan odlazilo na nedjeljnu misu i poštovali određeni blagdani i običaji, to je uvelike formiralo naše vrijednosti i viđenje svijeta. Kada formiramo takav pogled kroz naše neposredno okruženje onda sami imamo izbor gdje tražiti svoje informacije u medijima. Primjerice, osoba koja je odrasla u vrlo liberalnom okruženju, teško će svoje primarne vijesti i informacije tražiti u medijima koji se bave tradicionalnijim temama. Ovo, u početku, i nije svjesno jer kada osoba počne pratiti takve ozbiljne vijesti i izvore informacija, onda to uglavnom čini posredstvom, ponovno svog neposrednog okruženja. 

U suvremenosti se javlja teorija two step flow koja pristupa problemu manipulacije složenije nego su to radili psiholozi sredinom prošlog stoljeća. Ona govori o tome da između publike i medija postoji posrednik –  interpretator onoga što se zbiva u svijetu. Na primjer, nešto što se dogodilo u stvarnosti, a različiti će ljudi, mediji, influeceri to objašnjavati na različite načine. Odličan je i vrlo aktualan primjer problem pobačaja. Obje strane, pro-choice i pro-life imaju svoje medije i zagovornike. Dok će mediji koji podupiru skupove poput Hoda za život prikazivati žene koje pobacuju i one koji to podržavaju ubojicama, mediji koji su pro-choice orijentirani ove prve prikazivat će nazadnima i onima koji pokušavaju ženama oduzeti sva prava i vratiti nas u srednji vijek. Na pitanje tko je u pravu ne postoji odgovor. Na ideološka pitanja svatko od nas odgovara prema vrijednostima koje je naučio od svog neposrednog okruženja, ali koji su se kasnije i uvelike razvijali praćenjem medija. 
 
Posljednja je suvremena teorija o kojoj ćemo govoriti tzv. uses and gratification koja odgovara na pitanje zašto ljudi prate baš to što prate u medijima. Ako se slažemo s medijima jer nam oni daju osjećaj da smo u pravu, tome se i vraćamo. Ako smo, primjerice, izraziti ljevičar koji gleda emisije tradicionalne tematike, gotovo se ni s čim rečenim vjerojatno nećemo složiti, bit ćemo iživcirani samom pomišlju da netko vjeruje u ono što se tamo govori i vratit ćemo se svojim ljevičarskim medijima koji nas uvjeravaju u nazadnjaštvo konzervativaca i u našu izrazitu progresivnost i širokoglednost koja doprinosi boljitku ovog svijeta. Isto, dakako, vrijedi i za desničara koji gleda ljevičarske vijesti.   

Iz svega je rečenog vidljivo da, kako bismo se pomaknuli iz vlastite pristranosti i svijet vidjeli bar malo objektivnije, nužno je pratiti što više različitih izvora i pokušati razumjeti drugu stranu jer, ne uvijek, ali uglavnom, ono što mislimo o svijetu misle i naši roditelji, grad i država, a istina je često bila sasvim suprotna od onoga što je većina mislila!