Kaj, ča, što znamo o govoru u hrvatskim sinkroniziranim crtićima?

Da su lektori portala Studentski.hr osim u opažanju pogrešaka vješti i u pisanju, odlučili su vam pokazati nizom članaka o problemima s kojima se svakodnevno susreću. A kako biste uhvatili koje zrnce lektorske mudrosti i otkrili što to lektorima zadaje glavobolje, redovito pratite lektorske kronike. Ovog puta na redu je govor u hrvatskim sinkroniziranim crtićima, odnosno postavljamo pitanje treba li sinkronizirati animirane filmove. 

Kad se ne bi sinkronizirali, animirani bi film bio posve autentičan u svim zemljama, bez prilagodbe različitim jezicima, bez brojnih preinaka, bez negativnih komentara i kritika o glasovima koji su posve promijenili neki glazbeni broj jer bi tada bio baš onakav kakav je od redatelja prvotno i zamišljen. Nesinkroniziranje je možda najbezbolnije rješenje i odlaže sa strane niz pojedinosti koje zahtijevaju posebnu pozornost, a koje sinkronizacija nosi sa sobom.

Kad se konačno odluči za sinkronizaciju, na jezičnom se planu često pribjegava standardu – neutralnom terenu, varijetetu koji ne poznaje socijalne regionalne razlike i nikog ne diskriminira i koji bi trebao biti jednako udaljen od svih ostalih hrvatskih narječja.

No, postoje i crtići koji se koriste narječjima kako bi njima unijeli dinamičnost, razigranost, razbili monotonost, pojačali dojam autentičnosti, dali dodatnu draž, ali i popularizirali različitost, prihvaćanje i njihovo njegovanje. Jedni smatraju da raznolikost hrvatskih narječja dobro pristaje u formatu sinkroniziranih animiranih filmova jer tako djeca već od rane dobi upoznaju hrvatski jezik i njegove varijetete, što zasigurno bogati njihovu svijest o jeziku i njegovanju vlastitog organskog idioma. Drugi će pak reći da različitim narječjima nije mjesto u animiranim filmovima jer djeca neće znati što neke riječi znače, već da je standard onaj koji je svima razumljiv i s kojim bi se u crtićima djeca pomalo upoznavala, a organskim idiomom ionako govore u obitelji.

No, nije ni sa standardom ponekad posve jasno. Djeca predškolske dobi koja, razumljivo, govore onim govorom okoline u kojoj se nalaze još nisu upoznata sa značenjem svih standardnojezičnih izraza i riječi, a ponekad ni odrasli nemaju objašnjenje za neke pojmove.

Da su i ostali prepoznali važnost hrvatskoga jezika i njegovih narječja, dijalekata i lokalnih idioma svjedoče reklame u kojima se svojim govorom ističu bundeva Blaženka iz Našica, šljiva Štefica iz Bedekovčine, celer Cvjetko iz Rijeke, karfiol Karlo iz Kutine, ananas Ante iz Šibenika, lubenica Luce iz Metkovića i limun Šimun iz Zagreba. Tako se mogu čuti karakteristike različitih govora ponajviše na fonološkoj i leksičkoj razini, a prepoznaju se i po različitim intonacijskim obrascima.

– Sinkronizacija se može nazvati i industrijom jezika, u smislu da masovno distribuira različita jezična dobra: standardni jezik, lokalne i (sub)regionalne varijetete, različite dobne, subkulturne i profesionalne žargone i slengove. – tako smatra Ivo Žanić u knjizi zanimljiva naslova Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?

Govor je u crtićima usko povezan s karakteristikama i osobinama likova, pa se često mogu vidjeti, odnosno čuti kako šlampavi, šeprtljavi i smiješni pomoćnici govore čakavskim i kajkavskim, a zlikovci često štokavskim. Kad se koriste različitim varijetetima hrvatskoga jezika, nekako su se najviše profilirali govori Zagreba i Splita, pa su upravo oni predstavnici kontinentalnih, odnosno primorskih likova. Zbog toga su u cijeloj toj priči neki govori manje zastupljeni, pa se tako rijetko čuje istarski, goranski govor, govor Like, Rijeke ili onaj Dubrovnika.

Kako na temelju organskog idioma kojim netko govori pridajemo različite, ponekad stereotipne osobine tim govornicima te zašto je tome tako – pitanja su koja si trebamo postaviti i koja nam otvaraju brojna zanimljiva istraživanja na području sociolingvistike. Do nekih drugih istraživanja, gledajmo Potragu za Nemom, Shreka, Ledeno doba, Sezonu lova, Izbavitelje i ostale animirane filmove nekim drugim, (socio)lingvističkim očima…