Ivica Prtenjača o ne tako bajnom studentskom životu: „Malo se studiralo, više se očajavalo”

U sklopu serije članaka Čavrljanje s poznatima u kojima otkrivamo studentske priče naših poznatih osoba, razgovarali smo s hrvatskim književnikom Ivicom Prtenjačom.

Ivica Prtenjača rođen je 27. siječnja 1969. godine u Rijeci. Uvaženi je autor djela poput Pisanje oslobađa, Tiho rušenje, Nitko ne govori hrvatski, Dobro je, lijepo je, Plivač i Brdo. Pojedina njegova djela prevedena su na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik. Dobitnik je nekoliko prestižnih nagrada među kojima su Nagrada 25. salona mladih 1998. u Zagrebu, Nagrada za najbolju knjigu mladog autora u Kvirinovim susretima u Sisku 2000. godine te nagrada Kiklop za pjesničku knjigu godine u 2006. godini. 

U intervjuu smo ga zamolili da se na trenutak vrati u studentske dane, prisjeti se svojih studentskih iskustava i dogodovština te ih, naravno, podijeli s nama. Suprotno našim očekivanjima, svog se razdoblja studiranja nerado prisjeća. Naime, 1989. upisao je studij jugoslavistike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, koji je kasnije preimenovan u kroatistiku. Naposljetku, upisani fakultet nije završio i tvrdi da je po tadašnjim kriterijima bio loš student, no i da je studirao u loše vrijeme, i objektivno i subjektivno. To razdoblje obilježava početak zaoštravanja odnosa u našoj zemlji koji su uskoro uzrokovali Domovinski rat. Za njega i zasigurno za ostatak tadašnje studentske generacije iskustvo studiranja u okolnostima rata, kako sam Prtenjača naglašava, nije bilo za pamćenje.

Autor ste značajnih djela za koje ste ostvarili nekoliko prestižnih nagrada. Kada ste se počeli baviti pisanjem? 

– Relativno kasno, s dvadesetak godina, ali kasno sam i objavio prvu knjigu, s trideset. Neambiciozan sam po tom pitanju bio i ostao.

Studirali ste studij jugoslavistike, odnosno kroatistike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Jeste li ikada imali loše/smiješno iskustvo s ispitom, kolegama na faksu ili profesorom koje biste podijelili s nama?

– O kako da ne, sve je u mom studiranju bilo skoro komedija, ali sjećam se kako smo Urban i ja odgovarali Općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu. Profesor nas je s pravom nazvao seronjama. 

Što Vam najviše nedostaje iz studentskog razdoblja?

– Baš ništa, bilo je to ružno vrijeme u kojem su nevini ljudi bili ubijani i protjerivani. Malo se studiralo, više se očajavalo. A i neki profesori su u tom vremenu isukali svoje vampirske zubiće, bilo je čudno i nije bilo normalno, ne ponovilo se.

Jeste li imali iskustva sa studentskim poslovima? Ako da, koje ste studentske poslove radili? 

– Radio sam od svoje petnaeste godine, svašta. Od inkasatora plina, do građevinskog radnika, skladištara, servisera vatrogasnih aparata... Bilo je toga, sve fizički poslovi, kako i priliči.

Jeste li više bili tip koji ostaje doma i uči ili tip koji učenje radije zamjeni za pivu s frendovima? 

– Nisam učio, rezultati su vidljivi, nemam, naime, diplomu. Ali mnogo sam učio sam, stvari koje su me zanimale, knjige koje sam čitao uvijek su bile ispred svega.

Koliko ste često izlazili? Kako je izgledao Vaš uobičajen izlazak s ekipom? 

– Nisam izlazio, jako rijetko. Sjeli bismo u auto i otišli na neki koncert u Zagreb ili Ljubljanu. U Rijeci malo, tek ponekad u Volosko u klub koji se zvao Quorum, dobio je ime po kultnom književnom časopisu.

Što Vas je studentsko razdoblje naučilo o budućnosti?  

– Postoji važna pouka, da. Uvijek će vladati i određivati kako ćeš živjeti oni najgori, najslabiji, oni koji nemaju ideala i koji su se švercali. To je gorko, da. A ako se nekad i dogodi da ne bude tako, to je samo trenutak, ti u koje možda i povjeruješ, brzo će te izdati. Zato, gradi svoj svijet i ostani svoj. Čitaj, piši i pleši.