„Voljela bih da razbijamo predrasude, rušimo barijere i da svi surađuju.“
Ususret 8.BIT (Blind in theatre) festivalu, studentica novinarstva Suzana Bliznac izdvojila je nekoliko minuta svojeg vremena da nas uputi u rad najstarijeg kazališta slijepih na svijetu ''Novi život'', kao i u problematiku studenata s invaliditetom u Hrvatskoj.
Ususret 8.BIT (Blind in theatre) festivalu, studentica novinarstva Suzana Bliznac izdvojila je nekoliko minuta svojeg vremena da nas uputi u rad najstarijeg kazališta slijepih na svijetu ''Novi život'', kao i u problematiku studenata s invaliditetom u Hrvatskoj.
Zašto si upisala novinarstvo?
Kada sam upisivala fakultet, bila sam nadobudna i euforična, te sam mislila da ću mijenjati svijet. Mediji su ti koji stvaraju sliku. Kroz osnovnu i srednju školu sam se bavila novinarstvom, radila radijske emisije i sl. Obzirom na to da sam osoba s invaliditetom, uvijek mi je bio cilj da se podigne svijest ovoga društva o osobama s invaliditetom.
Kako se krećeš, uz pomoć psa vodiča ili?
Ne, nisam iz Zagreba. Živim u domu pa bi bilo nezgodno imati psa u domu. Krećem se većinom uz pomoć bijelog štapa.
Otkad si u kazalištu?
S glumom se bavim od dvanaeste godine U kazalištu sam prvo počela s radionicama u kojima sam sudjelovala, pa je onda nastupilo nekoliko godina pauze. U zadnje dvije-tri godine sam bila u jednoj dječjoj predstavi, a sada glumim u Ćelavoj pjevačici. Nije to nešto konstantno, jer svi uz kazalište imamo druge poslove, nitko ne živi i preživljava od toga. Predstava Ćelava pjevačica otvara u petak festival, pa ujedno pozivam druge da nas dođu vidjeti!
Što planiraš raditi poslije fakulteta?
Kako vrijeme odmiče, zbilja sam mislila kako ću se baviti novinarstvom, još uvijek se nekako javljam. Od kazališta nikad ne bih htjela odustati, jer je to nešto što volim. Voljela bih imati neku radioemisiju koja bi se bavila već spomenutom tematikom – dizanjem svijesti ostalih građana o osobama s invaliditetom. Bilo bi super početi razbijati predrasude, da svatko nešto pokuša, situacija bi bila drugačija.
Koliko je situacija drugačija u inozemstvu za osobe s invaliditetom, konkretnije - slijepe osobe?
Puno. Bila sam na konferenciji u Poljskoj prije koje dvije, tri godine Oni imaju sjajan sistem. Imaju sjajnu podršku asistenata, prilagođenu literaturu i govorna računala. Imaju baš centar za podršku studentima s invaliditetom. Sve je tako savršeno napravljeno. Kada sam pričala s ljudima, rekli su mi da im fali studenata s invaliditetom. Kod nas je obratna situacija. Nemamo sve što oni imaju, ali imamo ljude. Ljudi žele studirati - i studiraju, samo što se namuče. Također, što se tiče institucija, podrška je apsolutno nikakva.
Kako se snalaziš s literaturom, radiš to preko udruge „Zamisli“ ili Ureda za studente s invaliditetom?
Ne radim to preko ni jedne udruge, jer mi je uvjetovano da budem član udruge. Tako je barem prije bilo. Sama si skeniram knjige i samim time prilagođavam literaturu. Puno mi je lakše otići sama u knjižnicu, uzeti određenu knjigu ili tekst i skenirati ga, nego pratiti njihovu proceduru. Ona se sastoji od predaje molbe u udrugu u kojoj molim da mi prilagode knjigu, onda čekam odgovor, kada mi odgovore nosim im tekst...
Do tada si ja to sve sama sredim. Tempo na fakultetu je naprosto prebrz da si dopustim ovakve stvari.
Za kraj, što se može poboljšati za studente s invaliditetom?
Svašta se može, ali tu je pitanje zainteresiranosti nadležnih osoba. Voljela bih da se krene od razbijanja predrasuda i rušenja barijera, te da svi surađuju. Treba poraditi na odnosima, jer sve počinje pričom. Imam osjećaj kako je dosta stvari zapelo u komunikacijskom tunelu, te se ništa ne miče s mrtve točke. Nadam se da ću barem ja uspjeti u svom cilju, pa barem u vidu male radijske emisije!
