„Trudim se javnosti ponuditi nešto kvalitetno i zanimljivo kako bih uspio izgraditi svoju priču“
Talentirani rocker Toni Pavić obogaćuje rock scenu u Hrvatskoj jedinstvenim pjesmama. Ispričao nam je kako je izgledao njegov put u solo vode i kako teče snimanje prvog albuma.
Talentirani rocker Toni Pavić obogaćuje rock scenu u Hrvatskoj jedinstvenim pjesmama. Ispričao nam je kako je izgledao njegov put u solo vode i kako teče snimanje prvog albuma.
Mladi pjevač i autor Toni Pavić, student preddiplomskog studija politologije na Fakultetu političkih znanosti, nedavno je objavio svoj novi singl Ako treba moliti, za koji je snimio i spot. Uskoro će obogatiti hrvatsku glazbenu scenu s dvanaest autorskih pjesama, koje će se nalaziti na njegovom prvom albumu Ovo ti nisam rekao, koji se očekuje krajem godine
Mladi rocker Toni već sa 13 godina započeo je svoju glazbenu karijeru u bendu Razlika kao pjevač, klavijaturist i autor, a samostalnu karijeru započinje krajem 2015. godine, kada objavljuje svoj prvi singl Noćas more miriše na tebe, za koji je napisao glazbu i tekst. Otkriva nam s čime se sve mladi glazbenici susreću i što je potrebno za uspjeh te kakav je bio njegov put do zvijezda.
Prije dvije godine objavio si svoj prvi singl Noćas more miriše na tebe, za koji si napisao glazbu i tekst, a nedavno si objavio svoj drugi singl Ako treba moliti, za koji si snimio i spot. S obzirom na to da se teško probiti na glazbenoj sceni, kako izgleda tvoj put solo pjevača?
Navedene su pjesme uvertira u ono što se tek treba dogoditi. Moj je glazbeni put, u punom smislu, tek nedavno započeo, tako da su izazovi veliki. U današnjem svijetu hiperprodukcije i ogromnog protoka informacija vrlo je lako ostati nezapažen, stoga se trudim javnosti ponuditi nešto kvalitetno i zanimljivo kako bih uspio izgraditi neku svoju priču.
Što je, prema tvome mišljenju, potrebno za uspjeh, pogotovo mladim ljudima, što bi im poručio?
Upornost i vjera u ono što se radi temelji su koji kad tad moraju uroditi plodom. Meni je osobno jako važno da sam okružen ljudima (suradnicima) s kojima imam zajednički jezik, na koje se mogu osloniti i koji su pozitivni, tako da se uz njih osjećam dobro i da moj san (glazba) bude uživanje, a ne tlaka. Podrška bliskih ljudi, obitelji, prijatelja ono je što čovjeku daje još snažniji vjetar u leđa i smisao svemu. Važno je nikada ne biti bahat, umišljen, jer to vodi ravno u propast.
Svoju glazbenu karijeru započeo si u bendu Razlika, zajedno s prijateljima i sestrom Ines 2009. godine, takoreći još u dječjoj dobi. Kako su izgledali počeci i s čim ste se sve morali suočiti?
Ja sam imao tu sreću da sam kao klinac od samo 13 godina imao svoj bend. U to je vrijeme jedino bilo važno da negdje sviramo. Vježbali smo po pet do šest sati dnevno, svaki dan u školskim prostorijama i na opremi iz prošlog stoljeća, ali nam to nije predstavljalo nikakav problem. Bili smo sretni i zahvalni na tome da imamo priliku svirati. Budući da smo imali tu sreću da smo mogli školski prostor koristiti besplatno i kada smo god to htjeli, imali smo stvarno puno vremena za vježbanje poznatih pjesama, ali i za stvaranje svojih, tako da smo već nakon mjesec dana počeli izvoditi vlastite pjesme. Dobra odskočna daska bile su nam školske priredbe na kojima smo stekli naše prve fanove, koji su bili naši prijatelji, a zahvaljujući njima i Facebooku, YouTubeu i sličnim pogodnostima modernoga doba, mi smo svoje svirke prvo proširili na ostale škole, a kasnije i klubove, kafiće i festivale.
Toni Pavić, FOTO: Ivana Drinjak
Spomenuo si kako ste sami stvarali pjesme, odnosno pišeš svoje pjesme, što je vrlo zanimljivo. Otkud inspiracija za pisanje pjesama?
Mislim da je pisanje pjesama nešto što mi u životu donosi najviše zadovoljstva. Vrlo je teško objasniti kako taj cijeli proces funkcionira jer nekada prvo napišem tekst, nekada prvo izmislim glazbu, a nekada se dogodi da oboje dođe istovremeno. Dojam najsnažnije utječe na pisanje pjesama i atmosferu glazbe. Mislim da su mi događaji iz moje okoline, života mojih prijatelja, ali u zadnjih nekoliko godina i iz moga života donijeli toliko materijala i emocija koje mogu pretočiti u pjesme. Ja to objašnjavam isto kao i doktor za rock 'n' roll, Milić Vukašinović, koji je jednom prilikom rekao da pjesme piše Bog, a čovjek samo ima ili nema sreće da se u tom trenutku zadesi u situaciji da ih uspije zapisati.
Gostovali ste na raznim događajima kao što je Festival jednakih mogućnosti, svirali ste i u klubovima. Postoje li neke zanimljive anegdote?
Kada evociram sve te uspomene, imam osjećaj da je svaka svirka nosila sa sobom po nekoliko anegdota. Tako nam se dogodilo da smo noćnim vlakom osam sati putovali u Split na otkazanu svirku, da zakasnimo na tonsku probu jer smo se kupali u moru, da basist odsvira pola koncerta bez ukopčanog kabela u bas gitaru, da zaboravimo stalak za mikrofon i slično.
Bend je prestao s radom 2015. godine i ti si krenuo u solo vode. Kako je došlo do te odluke, ipak je to veliki korak?
Odlučio sam napustiti bend onoga trenutka kada sam bio siguran da će nas daljnje djelovanje do kraja posvađati. Imali smo potpuno suprotna očekivanja od benda, vizije nam se nisu poklapale, a ja sam želio svoje pjesme prezentirati na onaj način u koji i sada najviše vjerujem. Tako da smo se odlučili razići te je svatko otišao na svoju stranu.
Riječ je o pop rock pjesmama. Zašto baš taj žanr?
Odrastao sam uz svu moguću glazbu ovoga svijeta. U našoj kući slušalo se, a i danas se sluša, doslovno sve. Od metala i dance-a do klapskih pjesama i narodnjaka. Uvijek sam volio Divlje jagode, Bijelo dugme, Crvenu jabuku i taj neki đir glazbe je na mene ostavio najsnažniji dojam i svi su ti bendovi utjecali na moje pisanje pjesama i, u konačnici, na moju interpretaciju.
Kakva je danas rock scena u Hrvatskoj, prema tvome mišljenju?
Iskreno, ne znam najbolje odgovoriti na to pitanje. Ja živim u nekom svom filmu, slušam dosta starih bendova iz vremena kada je glazba na ovim prostorima imala puno značajniju ulogu. Znam da se puno svira i postoji stvarno velik broj iznimno kvalitetnih bendova, primjerice Keops, Cota g4 i Dusty Hat, međutim, ne samo u rock glazbi, nego i u svakoj vrsti glazbe nedostaje netko tko će okupiti velik broj publike. Po meni su tu dva najveća problema, malo tržište i internet, koji je upravo mogućnošću da svatko može slušati kada i koga hoće, razvodnio publiku, koja bi se možda prije okupila oko nekog benda ili izvođača. Nakon Toše Proeskog već se deset godina nije pojavila nijedna velika zvijezda.
U tijeku je snimanje i tvog prvog albuma. Kako napreduju pripreme i kada će album biti objavljen?
Okupio sam oko sebe jako dobru ekipu. Nema nas puno, svega nas četvero radi u studiju, Petar Makar (producent i bas gitarist), Marko Kelava (gitarist), Ines Pavić (prateći vokal) i ja, koji sam snimio bubanj, klavijature i napisao sve te pjesme. Ostalo nam je još jako malo posla do završetka albuma, tako da se nadam da će ljudi već krajem godine imati priliku čuti tih dvanaest pjesama.
