Studentske menze „iza kulisa“
Kako djelatnici studentskih menzi doživljaju studente s kojima se susreću, a kako studenti njih, donosimo u tekstu. Riječ je o istim situacijama iz različitih perspektiva.
Kako djelatnici studentskih menzi doživljaju studente s kojima se susreću, a kako studenti njih, donosimo u tekstu. Riječ je o istim situacijama iz različitih perspektiva.
Zasigurno su najradosniji trenuci u studentskom životu odlasci u menze. U dobrom društvu tamo se može ostati i satima. No, do samog dolaska za stol potrebno je proći čekanje u redu, dolazak na liniju i konačno – uzimanje hrane. Pri tom se studenti susreću s više djelatnika Studentskog centra: najprije s kuharima koji im u tom trenutku daju tanjure s hranom, onda s blagajnicima te s pomoćnim radnicima koji prazne tacne koje su studenti napunili svojim ostacima hrane. Na toj se zadnjoj poziciji nerijetko mogu naći i sami studenti koji obavljaju studentski posao.
Od svih se djelatnika uvijek očekuje da budu ljubazni prema svojim gostima, no gosti mogu postati nesnošljivi pa djelatnici jednostavno pokleknu. Kad su u pitanju djelatnici studentskih menzi i njihovi gosti studenti, donosimo poglede s obje strane.
Svakidašnja situacija: student dolazi na liniju i nije zadovoljan sadržajem na tanjuru koji je već serviran, već želi nešto drugo, pa ispituje djelatnika što je ovo, a što ono. Djelatniku je već smiješno da mora imenovati hranu s kojom se gotovo svi ljudi gotovo svaki dan susreću, ali, naravno, odgovara na pitanja. No ipak mu malo prisjedne kad nakon svih pitanja student kaže: „Šta ništa nemate za jesti?“ „Ne, samo ovu gozbu koja je pred tobom“, pomisli radnik. Pitanja studenata upućena djelatnicima znaju biti i tipa „Od čega vam je juneći gulaš?“ Takva pitanja znaju neizmjerno iznervirati djelatnike, ali i nasmijati, što ovisi o karakteru određenog djelatnika. S druge strane, studenti iznervirane djelatnike doživljavaju živčanima bez razloga i smatraju da se njih ne smije ništa pitati.
Kad se studenti najedu, slijedi traženje kolica na koja mogu odložiti svoje tacne, ali po mogućnosti – prazna kolica! Kad krene špica, djelatnici ili studenti koji prazne kolica počinju sa svojim kardiotreningom. Ne samo da im je gužva do zuba, već se zna potkrasti i koje zajedljivo studentovo pitanje: „Možete li isprazniti ova kolica? Nemamo kamo staviti.“ „A da prošećete do sljedećih slobodnih kolica?“, može se čuti djelatnikov odgovor, ali rijetko jer je bonton ipak na prvom mjestu. Također se može dogoditi da djelatnik koji vozi kolica po sali okrzne kojeg studenta koji mu je iskočio. Dakako da je to slučajno, iako neki studenti misle obratno.
Naime, djelatnik pazi koliko je god moguće jer ne samo da ne želi nikoga ozlijediti, već ne želi ni razbiti tanjure i napraviti si dodatni posao. Djelatnik smatra da su neki studenti vrlo neobazrivi jer se ne mogu pomaknuti ako vide da djelatnik prolazi s kolicima. A kad se i dogodi nezgodni sudar i djelatnik se ispriča, doslovno ga raspali sarkastičan odgovor studenta. On, s druge strane, ne vidi koje poslove taj djelatnik obavlja izvan sale pa smatra njegov posao prelaganim, stoga podcjenjuje djelatnikov posao, a sudare smatra bezobraznima. Na kraju, kad uzme tacnu i krene sjesti, student ili traži slobodno mjesto ili svoju ekipu pa zbunjeno zastane i tako se nerijetko nađe na putu djelatniku s kolicima. Da ne bi došlo do sudara, djelatnik uspori, pa i zastane, no student se ne pokrene što izazove misao u djelatniku poput: „Ma ajde više, nemam ja vremena čekati tebe da se pokreneš.“ Međutim, student je u tom trenutku bio samo u svojim mislima.
Po svemu sudeći, student ne doživljava sebe onakvim kakvim ga djelatnici doživljavaju, a s druge strane, djelatnik ne razumije studentske preokupacije u određenom trenutku. No, za objašnjenja je premalo vremena u gužvi koja nastaje svaki dan u studentskim menzama.
