SAD - putovanje života, ali jedva sam čekao doći doma najesti se

Ante Lovrić student je četvrte godine politologije u Zagrebu, dolazi iz Miljevaca pokraj Drniša i u životu više od ičega voli putovati. To je bio i povod ovog intervjua – nakon što je proputovao veći dio Europe, vidio Australiju, logičan slijed je bio SAD. Zašto se odlučio na Work and Stay program i kako je proveo pet mjeseci u Americi doznajte u idućem razgovoru.

• Koje je bilo tvoje prvo samostalno putovanje, kako je počela ljubav prema putovanjima?

Prvo pravo putovanje za mene je bio Prag 2006. godine, tada sam bio drugi razred srednje škole i to je bilo organizirano putovanje preko jedne agencije, a išao sam s tatom. A prvo veliko putovanje je zapravo moje drugo putovanje, krajem iste godine, kada sam otišao sam u Australiju.

Pošto imam rodbinu u Australiji, moja rodica nas je došla posjetiti u Hrvatsku i nakon tog ljeta druženja s njom meni je pala na pamet ideja da odem i ja u Australiju. Tada je to zvučalo tako glupo jer sam imao 16 godina, ali sam joj ipak rekao – sljedeće godine dolazim u Australiju – i to sam i učinio.

• Kako si skupio novac za put? Kako su reagirali tvoji roditelji? Kako je sve prošlo?

Nakon što sam završio drugi razred srednje škole našao sam ljetni posao, prodavao sam suvenire u Šibeniku dva mjeseca i uz to sam cijelu godinu štedio, doslovno skupljao sitniš. Uspio sam uštedjeti dovoljno za kartu, onda sam sredio i papire za vizu, otišao u Zagreb i to je bilo to.

Sve dok nisam kupio kartu nitko nije ni vjerovao da idem, ni roditelji, ni prijatelji ni profesori u školi. Kada su shvatili da stvarno idem uglavnom su reagirali tako da su se pitali na što sam ja to potrošio pare, govorili su da sam mogao nešto pametnije kupit, auto ili nešto takvo. Ali meni apsolutno nije bilo žao, nije me bilo uopće strah, nisam nikada bio spremniji u životu, samo sam čekao polazak. Zapravo sam se godinu dana spremao, a kada sam dva mjeseca prije polaska konačno dobio kartu činilo mi se kao da bi mogao ići u svemir.

Bio sam u Australiji mjesec ipol dana, živio sam u Sydneyu, ali protutovao sam dosta, uglavnom sve gradove na istočnoj obali Australije. I bilo je sa 17 godina nevjerojatno iskustvo, samim tim što sam sam otišao na drugi kraj svijeta, vidio sam uživo ono što sam do tada vidio na filmovima, najbolji potez koji sam ikada učinio!

• Kako si odlučio otići u SAD?

Odlučio sam otići tri godine prije nego sam zapravo otišao, samo je bilo pitanje pronaći rupu od nekih 3-4 mjeseca da bih otišao u SAD. A glavni cilj i razlog zašto sam htio otić baš tamo je bilo što mi je uvijek bila jedna od velikih želja, što se tiče putovanja vidjeti SAD, ali ne samo turistički na 15 dana, nego sam htio zapravo vidjeti kako ljudi tamo žive, kako funkcionira taj „american dream“, postoji li to uopće i jednostavno  sam htio postati „amerikanac“ barem na nekoliko mjeseci. 

• Kako si počeo istraživat te programe koji se nude? Kako ide taj postupak, opiši nam malo proceduru, koliko ti je trebalo da pripremiš sve što je bilo potrebno da odeš?

Pa kako to inače i radim, odlučio sam se za prvi program koji sam vidio. Došao sam u agenciju i rekao „Dobar dan, želim ić u Ameriku.“ Procedura je takva da se najprije plati upisnina u program agenciji i nakon toga imate rok do  otprilike 1.5. do kada se treba naći posao.  To je po meni najbitniji dio cijele te priče, kad se nađe posao sve ostalo je lako. Agencija ti nudi da izabereš hoće li ti oni pronaći posao ili ćeš ga sam tražiti. Ja sam išao s prijateljicom Ivanom i mi smo odlučili sami pronaći posao jer smo se raspitali i čuli iskustva drugih koji su bili i većinom su preporuke bile da je bolje sam naći posao jer time nisi toliko obvezan kao preko agencije i ukoliko ne budeš zadovoljan lakše je raskinuti posao i naći nešto drugo. Prijateljica nam je našla posao u jednoj slastičarni u Sjevernoj Karolini, imali smo razgovor za posao putem Skype-a, sredili smo papirologiju u vezi posla i sljedeći korak je bio dogovorit razgovor za vizu i kupiti avionsku kartu. Ali nakon što se sredi posao, ovo sve ostalo je standardna birokracija.

• Kako izgleda traženje posla? Je li komplicirano?

Taj dio posla je obavljala Ivana, ali zapravo izgleda tako da pretražujete preko interneta, raznih foruma, Facebook stranica i sl. razne oglase, kontakte ljudi koji su već bili na takvom programu. Tu je naravno i agancija koja vam može pomoći sa svime i povezati vas s korisnim kontaktima. Važno je reći da treba biti jako uporan, pošalješ preko 500 mailova i dobiješ jedan do dva odgovora, tako da zapravo treba i sreće i upornosti. I usprkos tome, ja bih svakako preporučio self-aranžman jer vam se može dogoditi kao i nama, da niste zadovoljni i onda imate opciju otići dalje.

• Koliko vas je to sve košta, prije samog odlaska u SAD?

Prije nego što se uopće stane na američko tlo sve skupa treba oko 1800-2000€, a u to je uključen džeparac koji oni preporučuju da imaš kod sebe kad dođeš, preporučuje se da imaš 1000$, ali to ovisi od osobe do osobe, ja sam recimo imao 500$, prijateljica ja imala 700, važno je dakle da imaš neki novac za početak tamo dok ne kreneš primati plaću.

• Kad si otišao? Kako je izgledao tvoj prvi tjedan? Što pamtiš iz prvog tjedna?

Otišao sam 13.6. a vratio sam se 29.10. Prvi tjedan je prošao u snalaženju i navikavanju na novu situaciju, događa se nešto potpuno novo, uzbuđen si i euforičan i znaš da započinje jedno ludo iskustvo i da sljedećih 5 mjeseci ne trebaš o ničemu razmišljati, jedna avantura. Počelo je tako da smo stigli u New York, od tu smo imali jako dugo putovanje do Sjeverne Karoline. Mi smo ustvari radili na jednom otoku koji je skroz van civilizacije, do kojeg se treba putovat 18 sati preko Washingtona, Virginie i pitaj Boga. Kada smo napokon stigli upoznali smo kolege, ostale studente s kojima smo radili i živjeli u jednoj kući i počeli smo raditi u slastičarni, i tako je započela naša avantura.

• Kako su stvari tekle dalje?

Shvatili smo da se nalazimo na toliko udaljenom mjestu od civilizacije, doslovno nismo imali ni banke, ni liječnika, ljekarne, javnog prijevoza ni klubova, bili smo u malom turističkom naselju gdje dolaze bogate američke obitelji na ljetovanje i to je to. Ono što nas je držalo tu je bila ekipa, tu se nalazilo više od 400ak studenata, mladih iz cijelog svijeta, od Bugarske, Moldavije, Ukrajine, Kazahstana pa sve do Rusije, Kine, Mongolije itd.. Upoznali smo jako puno ljudi i osim što smo svi tu radili bili su svakodnevni partiji i zezancije. Posebno moram istaknuti naših sedam dragih prijatelja iz Srbije s kojima smo se najviše družili, s te strane bio je to jedan odličan period.

Ali što se tiče samog posla, u početku smo bili zadovoljni, radili smo u slastičarni, nešto novo, bilo je kreativno i zanimljivo i dobra ekipa. Međutim, nakon nekog vremena smo počeli imati problema s našim menadžerima, nisu bili fer prema nama a nismo bili zadovoljni ni plaćom. Tako da nam je bilo dosta teško planirati naš daljnji boravak,  nismo mogli napredovati, tražiti i raditi dodatni posao, planirati putovanja i daljnji boravak, a bilo je teško poduzeti neki idući korak jer smo bili tu gdje jesmo i praktički nismo imali nikakve komunakacije s ničim izvan otoka jer smo bili ovisni o jednom mobitelu koji smo koristili za internet  kojeg nismo stalno imali. Shvatili smo da ne želimo tako nezadovoljni provesti svoje vrijeme u Americi i onda smo Ivana i ja odlučili da definitivno želimo prekinuti tu priču i pronaći nešto drugo.

Tu nam je upravo bila prednost što smo odabrali sami naći posao, a ne preko agencije, jer smo mogli prekinuti posao kako smo ga i našli. Kad smo donijeli odluku smo kontaktirali naše sponzore u Americi i to svakako preporučam svima koji odu i koji planiraju ići da kontaktiraju sponzora u slučaju bilo kakvih problema.

• Svaki student dobije sponzora?

Tako je, svaki student koji ide u Ameriku dobije svog sponzora i bilo kakvi problem na koji naiđete, bilo da se tiče promjene posla, nekih protuzakonitih djela, zdravstvenih problema, možeš se obratiti njima jer su oni odgovorni za tebe.  Mi smo se tako odlučili javiti njima i izraziti svoje nezadovoljstvo poslom i Ivana nam je tako vrlo brzo našla i novi posao. Imali smo ustvari jako puno sreće, našla nam je posao u Los Angelesu, što nam se tada činilo kao mjesto iz snova. Uglavnom, 15 dana je trajao taj proces davanja otkaza, kontaktiranja menadžera, sponzora, agencije itd.

• Time onda započinje vaš drugi posao i vaš drugi grad, Los Angeles.

Tako je, nakon gotovo dva mjeseca Sjeverne Karoline mi smo odlučili otići u Los Angeles. Išli smo tamo bez da smo znali neke konkretnije informacije, kod koga idemo, kako će to izgledati i što ćemo točno raditi, ali bitno nam je bilo da idemo. Kad smo napokon stigli tamo s jednog kraja države na drugi počinje jedna skroz druga priča, mogu slobodno reći hollywoodska priča.

Živjeli smo u elitnijem dijelu LA-a, Manhattan Beachu i imali smo posao kod hrvatske obitelji koja nas je primila, dali su nam smještaj i pomogli pronaći posao, omogućili nam da se osjećamo kao kod kuće. Kalifornija je bila veliki preokret, shvatili smo da se događa ono što je san svakoga tko razmišlja o odlasku u Ameriku, nismo mogli vjerovati. Sada je sve bilo drugačije od onoga prije, sad smo bili u centru zbivanja.

• Gdje ste radili? Kako ti je izgledao prosječan radni dan, tjedan?

Radio sam zapravo dva posla, prvi je bio u hotelu u housekeepingu, a drugi u jednom restoranu gdje je  Ivana bila hostesa, a ja sam čistio stolove. Moram priznati da je meni na tim poslovima bilo prezanimljivo, cijelo okruženje je bilo kao u filmovima. U housekeepingu sam radio s pretežito Meksikancima i Latinoamerikancima koji  uopće ne pričaju engleski, tako da sam naučio i španjolski dok sam bio tamo. Iznenadilo me kako se španjolski priča posvuda, koliko tih Latinosa uopće ima. Ti ljudi su nas prihvatili kao svoju obitelj i bilo mi je odlično raditi s njima i na kraju i teško rastati se nakon puna dva mjeseca rada.

A prosječan radni dan, pošto sam radio dva posla, prvi je bio u hotelu koji mi je bio 5min od kuće, a restoran je bio 20min biciklom, ustajao sam oko 9 ujutro i radio od 10-3h u restoranu, i onda od 4 do ponoći u hotelu. Oba posla sam radio 3 ili 4 dana tjedno, a u hotelu sam radio 6 dana tjedno i tu sam znao uzimati i po dvije smjene, sve se moglo dogovoriti. I nije mi bilo prenaporno, oba posla su mi bila jako zanimljiva i interesantna, zanimljivo je raditi s ljudima, upoznavati nove ljude.

Uvijek sam imao jedan slobodan dan tjedno, što sam najviše koristio za obilazak obližnjih mjesta, bio sam 20min busom udaljen od Hollywooda, Malibu i Venice Beach su tu blizu, tako da sam stalno negdje išao.  Nisam na žalost  vidio nikakve celebritije, ali bio mi je zanimljiv Hollywood, dobar je osjećaj znati da živiš tako blizu mjestu o kojem si prije samo čitao.

• Proveo si pet mjeseci u Americi, četiri mjeseca si radio i jedan mjesec putovao. Jesi li tijekom ta četiri mjeseca uspio dovoljno zaraditi da si priuštiš ta putovanja, koliko si morao štedjeti, možeš li reći da si pristojno živio?

Prva dva mjeseca u Sjevernoj Karolini nismo bili zadovoljni plaćom, što je bio i jedan od razloga za naš otkaz, imali smo novca za život i osnovne potrebe, ali ne bismo si mogli ništa više priuštit, ni uštedjeti za putovanja ni za druge stvari koje smo planirali. I zapravo nas je dosta koštala ta selidba na zapadnu obalu, ali u Los Angelesu se situacija odmah popravila.

Ja mogu govorit iz svog iskustva, pošto je meni bio glavni cilj proputovati SAD, nije mi bio problem možda se odreći nekih drugih stvari, to sve ovisi o prioritetima. Svakako, trebalo je napravit dobar plan da si mogu priuštit mjesec dana putovanja jer proputovati SAD kako sam ja to zamislio je ipak financijski pothvat. Uz to, htio sam kupiti novi mobitel ili tablet i zato se trebalo dobro organizirati, ali sve je izvedivo. Na kraju sam si mogao priuštiti sve što sam na htio, pošto sam imao i drugi posao, i onda se može lijepo živjeti.

• Dakle, sveukupno ste radili četiri mjeseca, kako ste to odredili? Kako je izgledalo tih mjesec dana putovanja?

Nama je bilo određeno da do 31.10 napustimo SAD jer vizni režim tako funkcionira, i prema tome sam odlučio da ću četiri mjeseca raditi i onda mjesec dana putovati. To je meni bilo najizvedivije, pošto je moj osobni cilj bio proputovati Ameriku, vidjeti sve veće gradove, mjesec dana je bio minimum. Proputovao sam Kaliforniju, Los Angeles i okolna mjesta, Venice Beach, Malibu, Hollywood, San Francisco, Santa Barbara, zatim je tu bio neizbježni Las Vegas, Grand Canyon, pa sam otišao u Chicago, Houston, Washington i na kraju opet New York, gdje je sve i počelo.

Od svega toga, svaki grad je na svoj način poseban, ali meni osobno najaveći utisak je ostavio Chicago jer mi je odmalena bila želja vidjeti taj grad jer mi je baš on oduvijek bio pojam Amerike – velikih gradova, pahulja, zime, jedan filmski veliki moćan grad. Uz to, Las Vegas i San Francisco su mi top gradovi, u Las Vegasu smo naravno i kockali, zaradili i prokockali, ali to je poseban grad s posebnim noćnim životom kojeg zaista treba vidjeti.

Na putovanje po Kaliforniji i u Grand Canyon sam išao s prijateljicom Ivanom i naših pet prijatelja Srba, nas sedmero smo išli na desetodnevno putovanje koje je bilo fantastično. Potom sam sam putovao na istočnu obalu, u Chicago, nakon čega sam sam posjetio rodbinu u Hustonu. Tamo me oduševio NASA-in centar, a otišao sam i do obale meksičkog zaljeva. Od tu sam skroz neplanirano otišao u Washington, trebao sam zapravo kupiti kartu za New York, ali sam u zadnji trenutak kliknuo Washington jer sam zaključio da bi bila šteta ne vidjeti glavni grad, ipak studiram politologiju i moram vidjeti  Bijelu kuću kad sam već u Americi. Na kraju sam se našao u New Yorku s Ivanom gdje smo imali osam dana do leta za doma.

Meni osobno New York nije bio nešto posebno, grad je prevelik i preskup i pojam New Yorka kakvog ljudi obično imaju se praktički svodi samo na Manhattan, ovo ostalo, Bronx, Queens, itd. Je zanimljivo vidjeti kako ljudi tu žive, ali ništa više od toga. Naravno, to je samo moje mišljenje, mislim da bi meni osobno bilo draže vidjeti još nekoliko gradova nego biti svih osam dana tu. Ipak, dok smo bili tu uzeli smo turistički bus koji uključuje i vožnju brodom do Kipa slobode, Wall Street je bio zanimljiv, ali meni je osobno najveći utisak ostavio memorijalni centar WTC-a. Ali važno je spomenuti i drugu krajnost, može se vidjeti i jako puno beskućnika i siromašnih ljudi u bijedi i daleko je to od onog glamura kakvog ljudi kod nas vežu uz pojam New Yorka.

• Kakav je tvoj dojam ljudi u Americi? Živio si i na istočnoj i na zapadnoj obali, proputovao si dosta, gdje ti je bilo ugodnije živjeti?

Najugodnije mi je bilo definitivno u Los Angelesu. Kalifornija je po meni idealno mjesto za život, ja kao Dalmatinac se odmah osjećam kao kod kuće kada  1.10. mogu uživati u sunčanoj šetnji s cvikama. Tu je naravno i ta otvorenost ljudi, opuštenost života, i ono bitno, zaista možeš naći posao puno lakše nego drugdje, svi ljudi s kojima smo mi radili su imali minimalno dva, tri posla.

Ono što mi se sviđa je, ako si mlad i želiš napredovati u Americi, nešto postići u životu, imaš stvarno prostora i prilika da se izboriš za sebe i da napreduješ. Mladi Amerikanci koje sam upoznao su puno mobilniji nego kod nas, ako netko recimo vidi da ima priliku dobiti posao u Hustonu, uzme stvari i ode živjeti na drugi kraj države, bez puno razmišljanja i takav stav mi se sviđa.

Ono što sam posebno uočio, što se tiče Amerikanaca, ti si kao potrošač u Americi vrhunski uslužen, od kafića, restorana do supermarketa, na jednoj sasvim drugoj razini od bilo gdje u Europi. Svi su preljubazni, što ti na kraju možda postane i iritantno, ispričavaju se za svaki slučajni kontakt. Sasvim jedan drugi način ponašanja nego kod nas.

• Je li bilo negativnih strana boravka u SAD-u?

Pa ne puno toga, u lošem sjećanju mi definitivno ostaju menadžeri u slastičarni u kojoj je bio naš prvi posao, to se nije sasvim dobro završilo. A druga stvar koja mi sada pada na pamet je hrana – meni osobno je njihova hrana užasna. Dok smo još živjeli u Sjevernoj Karolini bilo nas je četvero Hrvata i smo stalno nešto kuhali, to je bilo super. Ali općenito ti njihovi šoping centri i hrana koja se tu kupuje mi je bila baš grozna, sve je zapakirano u velike količine i bilo nam je teško naći nešto dobro.

I moram reć, kod njih je apsolutno sve prešećereno. Ja dok nisam otišao tamo nisam uopće obraćao pozornost na to, a tamo se zapitaš jesu li oni normalni koliko šećera stavljaju. I fast food je najgori, moje osobno mišljenje. Definitivno najgore od hrane mi je pizza, to zbilja nema veze s našom pizzom, znači  pozza im je ljudi moji ono, zagrizeš i razvlačiš to jer ne možeš prožvakati.

Jedna dobra stvar je recimo kad u restoranu naručiš porciju nečega baš dobiješ porciju da se prejedeš i ne možeš disati. I dobra je stvar što se tiče hrane je što ima jako puno izbora, recimo hrpa vrsta umaka, i posvuda je meksička hrana. Jedino čemu sam se veselio u tih pet mjeseci je bila jedna vrsta cornflakesa, Crave se zvala, to mi je bilo najbolje od svega, što dovoljno govori  J

Ustvari, jedva sam čekao da dođem doma da se najedem! 

• Izlazili ste van dok ste živjeli tu, kako partijaju Amerikanci?

Ono što je meni super, ako si sam negdje, za maksimalno pet minuta imaš deset ljudi oko sebe koji te žele upoznati, odmah te grle, praktički te vode kući. Tako da mi se čini da su nekako otvoreniji, puno pristupačniji. Nije to samo prema strancima, općenito, jako lako pristupaju ljudima i upoznaju nove ljude. Dosta smo izlazili, nastojali smo ići u klubove gdje god smo bili, puno više u Los Angelesu nego dok smo bili u Sjevernoj Karolini. Ali Las Vegas je bio poseban doživljaj, imali smo sreće i kad smo stigli tamo smo upoznali ponovno neke Srbe i jednu Hrvaticu, menadžericu kluba jednog hotela koja nam je sredila upad u taj klub, i bilo je baš kao na filmovima, ludi provod u Las Vegasu!

• Jeste imali ikakvih problema kao stranci u Americi u tih pet mjeseci? Kako su reagirali ljudi na vas?

Nismo, baš nikakvih. Prije svega, u bilo kojem većem gradu kad se okreneš oko sebe osam od deset ljudi su stranci, tako da to je tamo normalna situacija. Ali recimo i u Manhattan Beachu gdje smo bili rijetki stranci među domaćima smo bili odlično prihvaćeni, a i većina ljudi tu je nekad čula za Hrvatsku.

 SAD je jedna velika mješavina rasa, nacionalnosti i totalno se utopiš tu i fascinantno je biti među svim tim ljudima. U jednu ruku je to jedna potpuno dugačija kultura, ali imamo i jako puno sličnosti, zanimljivo je to promatrati. Kako mi imamo predrasude prema njima, tako oni imaju predrasude prema Europljanima. Italija im je vrh, svi za to znaju i svima je pojam ljepote i turističkog odredišta iz snova, a s druge strane često je teško objasniti gdje je uopće Hrvatska i odakle dolaziš.

• Koliko je ljudi znalo za Hrvatsku, što su znali?

Prvo moram spomenuti razliku između istočne i zapadne obale, na istočnoj obali ljudi ne da nisu čuli za Hrvatsku, nego za pola europskih zemalja, barem su takva bila naša iskustva. Nama je bilo uvijek interesantno pitati znaju li za Hrvatsku, a tijekom dva mjeseca u Sjevernoj Karolini jedan dečko je čuo za Mirka Cro Copa, dvoje ih je bilo u Hrvatskoj, a jednoj curi je teta bila u Dubrovniku, to je bilo sve. Ali velika većina nikada nije čula niti je išta znala.

 A na zapadnoj obali, kad smo došli, druga priča, tamo je puno više ljudi znalo za Hrvatsku, a pogotovo je bilo zanimljivo što su Latinosi većinom znali za Hrvatsku i to zbog nogometa (i dalje je aktualan Davor Šuker) i zbog turističkih ljepota, zanimljivo je vidjeti da nam je baš to velika promidžba u svijetu. Oni koji su bili su oduševljeni ljepotom zemlje, svi se žele vratiti i hvale našu prirodu.

Htio bih dodati i da su Hrvati u Americi stvarno cijenjeni kao radnici, poznati su kao kvalitetni radnici koje poslodavci cijene i također puno njih su danas vlasnici svojih poslova i uspješni ljudi.

• Imaš li na kraju neke savjete za ljude koji planiraju sličan pothvat?

U Americi se jako isplati kupiti tehnologiju, puno je lakše zaraditi za iPhone ili tablet, u tjedan dana rada si to možete priuštit, pa je to dobro znati i možete si uzeti kvalitetne stvari. Ista stvar s odjećom, tako da bih ja preporučio da se ide sa što manje stvari, ono najosnovnije, jer tamo za puno manje para možete naći sve komade i marke koje možda tu ni ne možete priuštit. I na kraju se uvijek vraćaš s tri puta više stvari i onda treba smislit kako sve to vratiti doma. :D

 I što se tiče putovanja po Americi, ja sam između destinacija uglavnom putovao avionom, a cijene jednog leta su uglavnom oko 100-150 dolara, ovisno kako nađeš, i to možeš unaprijed isplanirati koliko ti treba za proputovati ono što bi htio, za hotele, smještaj i hranu.  Naravno, Amerika je skupa sama po sebi, ali uvijek se možeš snaći i isplanirati, negdje je skuplje poput New Yorka, ali sve se da izvesti.

• Koji su tvoji planovi za dalje?

Iduće putovanje mi je u Pariz u travnju, na ljeto planiram ponovno u Tursku posjetiti prijatelja, a krajem godine je u planu putovanje jugoistočnom Azijom – Vijetnam, Laos, Kambodža.