Pet dinamičnih mjeseci u Portugalu: od birokracije do nostalgije

Dobro je poznato da studentski život nije lak, ali da sa sobom nosi brojne mogućnosti. Jedna je od njih i odlazak na studentsku razmjenu. Mnogi studenti pomišljaju na sudjelovanje u Erasmus programu jer pomoću njega mogu putovati, upoznavati mlade iz različitih dijelova svijeta, osamostaliti se, ali i prikupiti brojna iskustva koja će im pomoći u daljnjem životu. Ipak, to sa sobom nosi i mnoge izazove. Nije lako otići u nepoznatu državu, daleko od rodbine i svih prijatelja te sam započeti novi život – čak i ako se radi o samo nekoliko mjeseci. Pred istim se dvojbama našla i Helena Tomić, Požežanka i studentica završne godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nakon što se odvažila na prijavu, a zatim i dobila stipendiju za željeni grad, upustila se u veliku avanturu. Odlučili smo ispitati ju o procesu prijave i svemu što nikada niste imali priliku pitati nekoga tko se vratio sa studentske razmjene.

Što te potaklo na prijavu, kako si se na to odlučila? Je li Porto bio tvoj prioritet i zašto si ga odabrala?

Teško je definirati kako sam se odlučila na sudjelovanje u Erasmus programu. Ta me mogućnost istodobno privlačila i plašila. Prijavila sam se ne očekujući pozitivan ishod prijave, a kada sam shvatila da sam primljena, obavljala sam potrebnu papirologiju i dalje nesvjesna činjenice da ću uistinu otići na pet mjeseci.

Mogućnost usavršavanja engleskog jezika bila je jedan od presudnih faktora u korist odlaska. Jednostavno nikad nisam imala priliku kontinuirano ga koristiti tako da sam uvijek u govoru osjećala veliki strah. Znala sam da će neka južnija zemlja biti moj odabir, a Portugal me oduvijek privlačio. Porto je manji od Lisabona i cjenovno pristupačniji, a njegov sam šarm osjetila preko fotografija i priča prijatelja koji su ga već posjetili. Nisam pogriješila što je bio moj prvi izbor.

FOTO: Helena Tomić

Formulari, papirologija, birokracija; daj nam tips and tricks! Na što treba pripaziti, postoje li cake, što bi savjetovala onima koji se upuštaju u to?

Ako postoji netko s provjerenim lijekom za nošenje s birokracijom, rado ću ga otkupiti. Ipak, mislim da je strpljenje jedini uspješan način. Papirologija je tekla glatko, barem onoliko glatko koliko glatka može biti pri komunikaciji s više uključenih strana. Veći se dio odvija mailom, ali treba paziti da se svi dokumenti dostave svima uključenima (primjerice, promjene Learning Agreementa potpisuju Home i Receiving Institution, ali dokument treba poslati i Sveučilištu – što sam učinila četiri mjeseca kasnije).

A kako se spakirati za cijeli semestar u drugoj zemlji do koje k tome moraš putovati avionom? Kako se spakirati u povratku kući?

Lijek za uspješno pakiranje je još jedan koji bih rado otkupila. Ipak, ispostavilo se da sam, u odnosu na prijatelje s tri kofera, sa svoja dva racionalno pristupila pakiranju jer sam uspjela jakne, obuću, šalove i torbe svesti na minimum. Kod ovakvog putovanja moraš razmišljati dugoročno i istodobno spakirati i kaput i kupaći kostim. Vrijeme u Portu zna biti varljivo i kišno te su kaput i zimske čizme bili neizostavni u veljači (uz ocean i hladni vjetar ni to nije pomoglo).

Pri povratku na vrijeme proučite dopušta li prijevoznik nošenje osobne, manje torbe i je li vam ograničenje od 20 kilograma uistinu dovoljno. Za mene nije bilo, nakupilo se tu suvenira, pola Primarka i raznih sitnica. Iako sam kupila sve space bags koje sam našla i tri dana igrala Tetris slažući stvari, svejedno sam sletjela u Osijek na 30°C noseći četiri sloja odjeće na sebi.

Kakav je osjećaj bio konačno sletjeti na portugalsko tlo nakon cijele procedure, koliko ti je bilo potrebno za navikavanje na novi život?

Iako cijelu proceduru prije puta nisam smatrala naročito iscrpljujućom, nakon neprospavane noći, jutarnjeg leta, presjedanja i trčanja aerodromom u Frankfurtu – od umora mi je bilo svejedno gdje sam. Iako lokalna ESN sekcija ima organiziran Buddy program (riječ je o osobi koja vam može pomoći u procesu prilagodbe), mene su dočekali prijatelji iz Hrvatske. Bilo je dobro vidjeti poznata lica na nepoznatom terenu. Trebalo mi je oko tjedan dana da shvatim gdje sam, da mi portugalski jezik uđe u uho i da se naviknem na drugačiji asortiman u prodavaonicama. Veselila sam se odlasku u Lidl nadajući se da ću pronaći nešto poznato, ali sam pri ulasku na teži način shvatila da oni u velikoj mjeri prilagođavaju ponudu pojedinoj zemlji.

FOTO: Helena Tomić

Porto je drugačiji od Zagreba, ali i Slavonije. Vina su kvalitetna i jeftina, ali najobičniji jogurt nemoguće je pronaći na njihovim policama. Je li financijski zahtjevniji ili je stipendija dovoljna?

Otežanom pronalasku nezaslađenog jogurta, nepostojanju kiselog vrhnja i kora za pitu (ipak ih ne znam sama razvući) stala sam na kraj otkrivši prodavaonicu hrane istočnijih europskih zemalja (našli su se ondje i hrvatski proizvodi). Iako su cijene slične kao kod nas, primijetila sam da su meso i alkohol, a ponekad i grickalice, slatkiši i proizvodi za njegu povoljniji. Ipak, stipendija svejedno nije bila dovoljna za pokrivanje svih troškova.

Je li istina da se erasmusovci druže samo međusobno, kakvi su Portugalci domaćini?

Općenito je ta tvrdnja poprilično istinita. S erasmusovcima putuješ, izlazite na ista mjesta, s njima si i na predavanjima. No, na mom je fakultetu na diplomskoj razini studiralo svega desetak inozemnih studenata iz samo tri zemlje, tako da smo bili u predavačkoj grupi s Portugalcima. Veseli su, opušteni i otvoreni, a glavni su način druženja večere koje su obično dogovorene za 22 h, kašnjenje i dolazak u 23 h se tolerira i podrazumijeva, a hrana se nerijetko servira tek oko ponoći. Očekivani povratak kući iz izlaska je najčešće između 5 i 7 sati ujutro.

Koliko se takvo iskustvo studiranja razlikuje od zagrebačkog? Jesi li se kući vratila pametnija, hrabrija, s više profesionalnih iskustava i vještina?

Iako obvezno testiranje engleskog prije i po završetku razmjene pokazuje napredak s B2 na C2 razinu, svjesna sam da je moje znanje jezika daleko od odličnog. Ipak, ostvarila sam cilj, oslobodila se straha i eliminirala drhtav glas pri govoru. Hrabrija sam u jeziku, pristupu ljudima i nepoznatim situacijama. Osim stalne izloženosti internacionalnom okruženju, tome je pripomoglo održavanje prezentacija na tjednoj bazi i mnoštvo pročitanih znanstvenih članaka za potrebe kolegija. Cijeni se osobna interpretacija i primjena pročitanog, ne inzistira se na učenju raznih teorijskih podjela. Grupni rad nije samo akumuliranje i reprodukcija literature, već zajedničko stvaranje novih, primjenjivih ideja.

Kad bi u jednu riječ morala sažeti svoje iskustvo s razmjene, kako bi ona glasila? Jesi li nakon svega zadovoljna svojim odabirom? Što bi poručila onima koji nisu sigurni trebaju li se prijaviti ili ipak ne?

Znam da sam subjektivna, ali ne znam jesam li mogla odabrati bolje od Porta. Mislila sam da je nemoguće sažeti pet dinamičnih mjeseci u ovaj intervju, a posebno u jednu riječ. A onda mi je odgovor pao na pamet. Promjena. Pod tim mislim na puno više od samog odlaska u nepoznato. Tko je iskusio, shvatit će, a tko razmišlja o prijavi neka bude spreman na nove vidike, drugačiji način života, izmijenjene stavove. Uvijek sam učila da su stavovi relativno trajne varijable, ali ovakvo ih iskustvo akcelerira i odjednom shvatiš da si iz čitavog procesa izašao posve drugačiji, s novim pogledima na svijet.

Postoji još jedna riječ koja može opisati moje stanje nakon što je Porto iza mene. Sreća i tuga istodobno, nostalgija i uspomene sročene u 7 slova: saudade.

FOTO: Helena Tomić

Postoji li već plan za sljedeću destinaciju?

Samo želja za (skorim) povratkom u Portugal i nada da će se dogovoreni susreti s Erasmus prijateljima realizirati u 2018.

Nadamo se da će vas Helenine riječi ohrabriti te da ćete na sljedećem natječaju odabrati grad u kojemu ćete rasti profesionalno, posjetiti prirodne i kulturne ljepote te upoznati nove ljude, a nakon svega doći kući ispunjeniji i barem malo pametniji.