Nepisana pravila studentskog života

Kad upišete faks, čekaju vas brojne promjene: vjerojatno selidba, upoznavanje s novim gradom, samostalnost, studentski poslovi, ali i – hrpa (novih) ljudi. Neke ćete od njih voljeti, drugi vam neće biti dragi, treće nećete moći smisliti, ali ipak, susretat ćete se sa svima njima. Neovisno o tome s kojom skupinom imate posla, kako bi vam suživot bio lakši, tu je studentski kodeks časti – popis nepisanih pravila koja će vam suživot u studentskoj zajednici učiniti lakšim i kojih ćete se pridržavati, čak i kad sretnete svog najgoreg neprijatelja. Izdvojili smo neka od njih.

Potpisivanje na predavanju

Ponedjeljak, 8 ujutro, vi na faksu s trećom kavom s automata pokušavate ostati budni. Profesor kasni, skrolate po Fejsu, kad odjednom – poruka. Ej, jesi na predavanju? Oćeš me potpisat? Bus mi kasni, nikako ne stignem. Najprije se zapitate tko je uopće ta osoba, a kad se sjetite da ste ono jednom pričali na prvoj godini faksa, u vama se probudi solidarnost. Potpišete ga/ju, dobijete brzinsku zahvalu i kad nakon sat i pol predavanja, što se činilo kao vječnost, izađete pred faks, ugledate nju/njega preko puta u kafiću kako pije kavu. Nikad više, lažete si.

Vrata paviljona

Ako živite u studentskom domu, ova vam je situacija itekako poznata. Krenete van iz paviljona, strašno vam se žuri i svjesni ste da ćete propustiti i zadnji bus dok kiša počinje lagano padati, a onda ugledate kolegu ili kolegicu kako se približava. Ali sporo, naravno, kao da mu/joj se nikamo ne žuri. Iako u tom trenutku niste najsretniji, ipak ćete pričekati da osoba dođe do vrata, nećete joj ih zalupiti pred nosom. Karma is a bitch, sve će se to jednom vratiti.

Red u menzi

Za svakog studenta riječ hrana ima posebno značenje. Kad ju čujete, u vama se pokrene niz emocija, a svaki dan, pogotovo onih dana kad se uči i kad je odlazak do menze jedina aktivnost koju si smijete dozvoliti, planiranje rasporeda vrti vam se oko obroka. Priča se da neki na fakultetima čak i raspored slažu s obzirom na obroke: kolizija s ručkom nedopustiva je. Napokon uspijete doći do menze, a kad tamo – red dulji nego na Filozofskom za vrijeme upisa. Ali onda ugledate svoje svjetlo na kraju tunela: gotovo pred pladnjevima stoji ona cura s vaše godine koju potajno hejtate. Ipak, ne važete ni sekunde: prilazite joj kao najboljoj frendici dok joj se pokušavate sjetiti imena, a ona vas dočekuje da sretnija ne može. Nemojmo si lagati, svi smo se u ovome prepoznali.

Prepisivanje

Kad se radi o prepisivanju, postoje tri skupine studenata. Prva su oni koji tijekom odmora ne pune svoje baterije, već baterije smartphonea kako bi rezultati bili što bolji. Ti ništa nisu postigli vlastitim radom, uvijek se provuku, a profesori ih vole. Njih ne možete smisliti. U drugoj su oni snalažljivi, koji većinom nauče, ali će, ako im se pruži prilika, škicnuti na šalabahter nevješto napisan na klupi/ruci ili će se okrenuti molećivo osobi do sebe i škicnuti što je ona zaokružila u 6. pitanju. Njih tolerirate sve dok nemaju veze s vama. A tu je i treća skupina – poštenjaci koji za svaki ispit sve nauče nekoliko dana prije, a u čijem rječniku ona strašna riječ na š ne postoji. U toj ste skupini, naravno, vi. I ljutite se vi i na prvu i na drugu skupinu, ali onda se jedan iz druge nađe kraj vas (ovi iz prve su profesionalci koji ne ovise ni o kome), vidite da škica vaše odgovore i što ćete, pustite mu da prepisuje. Sutradan rezultati: vi dobili dva, on četiri, ne znate jeste li ljući na sebe ili na njega.

Posuđivanje stvari

Opće je poznata činjenica da su studentski domovi poput malih gradova. Neki se studenti usele i sa sobom ponesu (čitaj: majke im spakiraju) sve: od igle do lokomotive. Drugi se, pak, ne snađu, pa se ne sjete u kofer staviti ni osnovne stvari potrebne za svakodnevno preživljavanje poput vadičepa ili otvarača. Domske su Facebook grupe posrednici između prve i druge skupine. Ako ste u drugoj, sigurno ste se nekoliko puta zatekli kako vam opet nešto treba i kako to pišete na Fejs moleći da se netko smiluje, a ako ste u prvoj, vjerojatno ste navikli da su vaše stvari ujedno i stvari cijeloga kata (gazde koje posjeduju sušilo), ili barem docimera.

Neprijavljivanje bučnih sustanara

Život u studentskim domovima nosi za sobom i puno – partijanja. Slave se ispiti, slave se prolazi, slave se diplomiranja, rođendani, imendani, rođendani kućnih ljubimaca, sunčani dani. Svaki dan netko nešto slavi. I to je sasvim u redu. Problem nastane kad vi niste ona osoba koja slavi, već ona koja pokušava učiti ili spavati u sobi pored slavljenika. Tolerirate vi to sat vremena, tolerirate i dva. Dođe ponoć, mislite si otići će, dođe jedan sat i više ne možete. Odvažite se na pothvat života i pokucate docimerima na vrata da ih lijepo zamolite da se utišaju. Par sati poslije zateknete se s njima u sobi, s čašom u ruci u raspravi ima li Marina oči boje Dunava ili Dinama.

Pozdravljanje

Opće je poznata činjenica da kod kuće vrijede posve druga pravila nego u gradu u kojem studirate. Tamo se zna tko je u kojoj ekipi, tko se s kim druži, tko je s kim u vezi i ta struktura vrijedi uvijek. S nekim ste ljudima dobri, s nekima ste na bok, neke ne možete podnijeti. No ako ste jednog jutra iz malog grada krenuli u veliki svijet, velika je vjerojatnost da niste jedini. Kad dođete u mjesto studiranja, sretat ćete i one ljude koji vam nisu baš dragi, one koje znate samo iz viđenja i one koji su frendove sestre dečka poznanici. I sa svima njima ćete se – barem pozdraviti, a ponekad i popričati. Treba se držati zajedno.

MOJE mjesto u predavaonici

Mnogi će pomisliti: prerasli smo ovo još u osnovnoj školi kad smo se prvoga dana utrkivali da zauzmemo najbolje klupe. E pa, nije baš tako. Iako smo 15-ak godina stariji od djece koja bi se u stampedo uključila, svi znamo da je prvoga dana najvažnije zauzeti dobru poziciju za tipkanje po mobitelu / spavanje na predavanju. A kad jednom zauzmete mjesto, ono je vaše do kraja semestra koliko se god netko durio jer ste ga prestigli. Pitajte profesore, čak i oni to znaju.