„Moja su publika reperi, hipsteri, pankeri, penzioneri i djeca.“
Popričali smo sa zagrebačkim kantautorom Mikijem Solusom koji u petak, 18. ožujka, u Vintage Industrial Baru promovira svoj EP „Rep na harmonici“.
Popričali smo sa zagrebačkim kantautorom Mikijem Solusom koji u petak, 18. ožujka, u Vintage Industrial Baru promovira svoj EP „Rep na harmonici“.
Miki Solus nedavno je svojim spotom „Rep na harmonici“ najavio svoj EP koji će 18. ožujka promovirati u Vintage Industrial Baru. U svoj klavirski izričaj ubacio je zvuk slovenske i austrijske folkorne glazbe. Svira uz pratnju Medarde Packa, Frane Viskovića i Andreja Tačigina. Iza sebe imaju više od 100 koncerata, ali i festivala poput Terranea, Exita, Ferragosto Jama i Rocklivea. Tko se nalazi u prvim redovima i kako nastaju pjesme – otkrio nam je Miki.
Kako je sve započelo?
Sve je započelo jednoga lijepog dana u Petrovoj bolnici – kad sam se rodio. Od malih nogu pokazivao sam interes za glazbu. Nakon što su me roditelji upisali u glazbenu školu moj je talent procvjetao te sam počeo pisati glazbu za školske predstave. Moji prvi glazbeni komadi vežu se uz dramatizacije „Snjeguljice i sedam patuljaka“ i „Djevojčice sa žigicama“ za koje sam napisao partiture.
Stvorili ste originalan i prepoznatljiv zvuk. Postoje li glazbenici koji su na to utjecali?
Super mi je Nina Romić. Što sam stariji, sve me se više dojmi njena glazba
Osim što ste nastupali po Hrvatskoj, nastupali ste i u inozemstvu. Koji dio publike bolje prihvaća ovu vrstu glazbe? Tko se nalazi u prvim redovima?
Od repera do hipstera i punkera pa sve do penzionera i ponekog djeteta koje zaluta na koncert. A kad smo kod prvih redova, tamo se redovito nalaze mlade djevojke.
S obzirom na to da se činite kao potpuno opuštena osoba koja je uvijek spremna za šalu, sigurni smo da postoji neka anegdota s nastupa…
Jednom mi se Frane sprdio u facu dok sam sjedio za klavijaturama. Frane ima veliko dupe.
Tekstovi su ispunjeni s mnogo nabacanih i nepovezanih pojmova, ali i dalje zvuče jednostavno. Kako teče proces pisanja pjesama? Dogodi li se ikad da zaboravite tekst na nastupima?
Stalno zaboravljam tekst na koncertima, ali uvijek nešto improviziram – snađem se… Proces pisanja kod mene ne postoji. Mislim, nema nekoga smislenog procesa ni inspiracije, nego razmislim kakvu bih pjesmu htio napisati i onda radim na tome da to ostvarim.
U prosincu je izdan live album „Koncert za klavir, bas i cajon“. Zašto ste rekli „ne“ gitari i odlučili se za klavir?
Zato što svi sviraju gitaru i već mi je dosadno vidjeti nekoga s gitarom u ruci.
Cijeli je album jedno veliko ismijavanje i kritika društveno-političke situacije. Što biste promijenili u našoj državi? Sami ste naveli: – Hrvatska je WC, a mi plutamo u govnima.
Taj stih jest ismijavanje države, a sve ostalo na albumu nema veze ni s politikom ni s društveno-političkom situacijom. Ja bih u Hrvatsku državu uveo igraonice kakve su na Tajvanu i Japanu; pa da se noću ne klošarimo, nego da kupimo žetone i odemo van na videoigre.
„Smrt je romantična ako si Dostojevski…“ – a što ako nisi?
Onda je tragična, tužna i grozna.
Recite nam nešto više o novom EP-u „Rep na harmonici“.
Novi EP je je*en! Mnogo zahvala dugujem Marku Mrakovčiću koji ga je snimao i miksao, ali je mnogo pridonio i svojim idejama. Iz tih je pjesama izvukao ono najbolje. Sad sam prvi put našao čovjeka s kojim sam kliknuo po pitanju produkcije – i to se čuje na pjesmama. Ove pjesme na EP-u velik su zvukovni odmak od onih s albuma „Muzika za djecu i penzionere“.
Slijedi promocija novog EP-a u Vintage Industrial Baru. Jeste li spremni promijeniti svoj identitet u Acu Lukasa? Očekujete li u publici i Mišu Kovača?
Neka se Mišo radije drži kreveta. Gledao sam ga na zadnjem koncertu u Zagrebu i mogu reći samo to da mu se bliži smrtna ura. Aca Lukas je prevelika karizma da mu upadam u identitet. Eventualno mogu s njime otpjevati „Mala lisica u noći; eto, to su tvoje oči...“
