Ljubav ovog momka ruši sve prepreke!
Sada kada gledam na to sa sigurnošću mogu reći kako novac nije najvažniji faktor za sreću. Da, daje određenu „sigurnost“, ali život vas može vrlo brzo baciti na koljena i pokazati vam što je zaista važno. Najvažnije je da se upitate jeste li sretni? Trebate li ostatku društva pokazivati ono materijalno što imate? Zar to zaista želite?
Sada kada gledam na to sa sigurnošću mogu reći kako novac nije najvažniji faktor za sreću. Da, daje određenu „sigurnost“, ali život vas može vrlo brzo baciti na koljena i pokazati vam što je zaista važno. Najvažnije je da se upitate jeste li sretni? Trebate li ostatku društva pokazivati ono materijalno što imate? Zar to zaista želite?
Jacek Mrozowski jedan je od mladih Poljaka koji je odlučio napustiti svoju zemlju u potrazi za novim životnim iskustvima. Imao je uglavnom sretno djetinjstvo, ali otac ih je napustio i otišao u Kanadu kada je imao tek pet godina. Gotovo dvadeset godina poslije Jacek je slijedio njegov put. U osamdesetima, kada je otac otišao, Poljska je bila pod komunističkim režimom i situacija je bila puno drugačija od njegove jer je on otišao kako bi naučio nešto o životu.
Igrom slučaja upoznao sam Jaceka u Elcheu u Španjolskoj i od trenutka kada sam vidio koliko se trudi i koliku želju ima da nauči Španjolski, znao sam da iza njega postoji priča vrijedna objavljivanja, nešto što ga itekako motivira. U narednim redovima mnogi će od vas shvatiti koliko su sretni i koliko zapravo život ponekad može biti surov.
Jacek, otišao si mlad iz Poljske, zašto si se odlučio na tako radikalan potez?
Znaš, bio sam mlad i romantičar i uvijek sam želio vidjeti kako kako je negdje drugdje. Želio sam se osjećati slobodnim i kada se ukazala prilika odlučio sam pokušati s tadašnjom djevojkom u nekom drugom svijetu. Tada nisam vidio svoju budućnost u Poljskoj. Jedno je sigurno, želio sam otkriti svijet vlastitim očima i sada znam da je život puno bolji učitelj od bilo kakve škole.
Jacek je završio srednju školu godinu dana kasnije nego što je trebao i ponudio mi je pomalo buntovnički, ali i sasvim razuman razlog jer vjerujem da su se mnogi često osjećali tako.
Učitelji me nisu dovoljno motivirali i nisam uživao u srednjoj školi, za mene je to bilo čisto pamćenje podataka i rečenica koje mi nisu značile ništa. Znao sam da želim da me život nauči i tinejdžersko doba nije baš najbolje za donošenje odluke o tome što ćete raditi cijeli život. Gledaj, tako si mlad u to vrijeme i odmah žele da se opredijeliš, doslovce vežeš za jedno drvo. Nisam to mogao.
Ipak, kao bivši sportaš, otišao je na Kineziološki fakultet. Iako mu se sviđalo, nije mu bilo suđeno jer je želja za odlaskom bila puno jača. Prije osam godina, davne 2005. godine, pružila mu se prilika i zajedno sa svojom bivšom djevojkom napustio je fakultet i otišao iz Poljske.
Tvoja prva postaja bila je Velika Britanija, zašto si baš odlučio otići na „Otok“?
Otišao sam u Englesku prije svega jer sam mogao komunicirati na jeziku kojeg znam, što mi je uvelike i olakšalo život, a i znao sam da ako nešto pođe po zlu, barem ću usavršiti jezik. Imao sam i nekoliko prijatelja tamo i znao sam da ću moći računati na njih. Zahvaljujući njima, pronašao sam prvi posao.
Dok je tako srčano dijelio ovo iskustvo sa mnom, gotovo da sam imao osjećaj da ga proživljavam zajedno s njim. U narednim trenucima pomalo mi se sušilo grlo i jedva sam gutao vlastitu pljuvačku.
Kada sam stigao na farmu, nitko mi nije mogao pružiti smještaj niti kontaktirati šefa pa su mi rekli da se vratim ujutro. Padao je mrak i znao sam da je najbliže selo udaljeno nekoliko kilometara pa sam odlučio hodati u potrazi za prenoćištem. Našao sam samo jedan pub i nikakav smještaj. Na povratku prema farmi ugledao sam crkvu i mislio da će biti otvorena, no nisam bio te sreće. Stoga sam odlučio spavati u vreći na ulazu. Bila je to najduža i najhladnija noć u mom životu. Ujutro se pojavilo sunce kao moj spas. Vratio sam se na farmu i dobio ključeve svoje sobe, spavao sam kao beba gotovo dvadeset sati.
Mnogi sanjaju o poslu iz snova, kakav je bio tvoj prvi posao?
Nije mi trebalo dugo na toj farmi da shvatim kako će biti jako teško. Bio je to najteži period u mom životu. Tih nekoliko mjeseci koje sam proveo na farmi cvijeća bili su noćna mora. To je bilo preživljavanje. Težak posao, nikakva plaća, radio sam cijeli dan, svakog dana i najgore od svega, gazda je bio bolesno pohlepan, toliko da je gađao zaposlenike prvim što bi mu došlo pod ruku kada je bio loše volje.
Bio sam jedan od najmlađih tamo, ali me šokiralo kako su veći i stariji likovi slušali gazdu s poštovanjem. Izgubio sam puno na težini tamo, ali sam isto tako dobio puno iskustva. Mnogi su se svake godine vraćali na tu farmu, ali ja sam izdržao samo nekoliko mjeseci i nakon što sam uštedio nešto novca, odlučio sam otići.
U tih nekoliko godina koje je proveo u Engleskoj promijenio je puno poslova jer nije mogao biti dugo na jednom mjestu. Ako mu se nešto nije sviđalo, jednostavno bi nakon nekog vremena otišao. Ističe da je u svakom trenutku i u svakoj priliici bio spreman ići naprijed i tada se dogodilo nešto što mu je opet okrenulo život na drugu stranu. Pojavila se ona!
Današnju djevojku upoznao si tamo, kako je ušla u tvoj život i uspjela te odvesti sa sobom?
Veza s Poljakinjom s kojom sam otišao u Englesku nije trajalo toliko dugo. Nakon nekoliko godina smo prekinuli. Slušaj, kada si sam, imaš jako puno vremena za razmišljanje i ja sam u nekim trenucima razmišljao o povratku u Poljsku, no baš tada mi je sudbina pokazala kako ima drugi plan za mene.
Zajedno smo učili engleski i prije nje nisam mogao zamisliti život s nekim tko ne zna niti jednu riječ mog jezika. Nakon nekog vremena smo počeli živjeti skupa. Međutim, ona je tada dobila izvanrednu priliku za posao. Položila je sve testove i pozvali su je da se vrati u Španjolsku raditi kao učiteljica. Nisam mogao dugo bez nje, ubrzo sam otišao za njom.
S malenim osmijehom na licu, ali i ozbiljnim pogledom govori mi kako se u Engleskoj ipak nije osjećao kao kod kuće, za njega je to bila dobra zemlja za život, ali nije osjećao da pripada tamo. S druge strane, ovdje ima sve, osim poznavanja španjolskog (sada se već lijepo nasmijao, a i ja zajedno s njim).
Ostavio si posao, otišao u zemlju čiji jezik ne govoriš, i to sve zbog nje. Može li se reći da je za tebe ljubav važnija od svega?
Zajedno smo i oboje smo sretni, to mi je najvažnije. Iako sam tamo imao stabilan život, posao i prijatelje, nisam mogao ostati bez nje. U Engleskoj je bilo razdoblja kada sam zarađivao dobar novac, ali nekada sam i preživljavao. Sada kada gledam na to, sa sigurnošću mogu reći kako novac nije najvažniji faktor za sreću. Da, daje određenu „sigurnost“, ali život vas može vrlo brzo baciti na koljena i pokazati vam što je zaista važno.
Najvažnije je da se upitate jeste li sretni? Trebate li ostatku društva pokazivati to materijalno što imate? Zar to zaista želite? U životu sam upoznao puno ljudi i kada vratim vrijeme unatrag ne prisjećam se niti jedne materijalne stvari, već svih tih ljudi s kojima sam proveo neko vrijeme. Svaka osoba me učinila jednim dijelom onakvim kakav sam danas.
U ovom trenutku Jacek zastaje, ja ne znam gdje da gledam, oči su mu se malo zasvijetlile, uzima pivo u ruku i naginje, bori se s emocijama, no ubrzo nastavlja. Kaže da zna da je ovo njezin posao iz snova i da mu je netko važan davno rekao da odluke donosi srcem, a ne razumom. To ga je dovelo u Španjolsku i sada je s njom i zajedno grade novi život.
Što je s tvojom obitelji? Zar ti ne nedostaje Poljska?
Naravno da mi nedostaje. Prije sam mislio kako moja zemlja nije ništa posebno, nema neku povijest, ali sada se moj pogled na to drastično promijenio. Svaka zemlja je lijepa, drugačija od druge i to je ono što nas ljude čini posebnima i drugačijima. Sada više nego ikad mogu pričati o predivnim mjestima u Poljskoj. Dok ne otiđete iz vlastite zemlje, niste svjesni toga.
Stalno sam u kontaktu s obitelji, mama je napokon naučila koristiti Skype. Nije isto kao da sam s njima, ali lijepo je čuti poznati glas kada se osjećaš usamljenim. Volim se nekada vratiti u Poljsku, vidjeti stare prijatelje i često nemam vremena da ih sve vidim, ali mnoge od njih vidim više u inozemstvu nego kod kuće.
Što možeš poručiti mladim Hrvatima? Je li bolje otići i tražiti novu priliku negdje vani?
Puno je stvari koje moraš uzeti u obzir. Ako otiđete, ostavljate obitelj, prijatelje i naposljetku idete u nepoznato. Mnogi se premišljaju i odustaju, ali jedan je život i jedan je svijet. Ja bih im poručio da odu i probaju, pa ako ne ide, uvijek se možete vratiti jer svako putovanje završava kući. Da, potrošit ćete novac, ali on neće biti izgubljen jer ćete vidjete nova mjesta, druge kulture i što je najvažnije, tek tada ćete upoznati samog sebe. Postat ćete svjesniji o životu.
Kaže da se u Poljskoj može uspjeti, pronaći dobar posao, ali nema mjesta za sve, rijetki su takvi sretnici. Drugi jednostavno moraju prihvatiti stvari onakve kakvima jesu. Situacija u Poljskoj se poboljšava, ali još je daleko od idealne.
Imam puno prijatelja koji su otišli iz Poljske i neki od njih su se vratili, ali ne misle da su pogriješili jer im je to iskustvo donijelo nešto novo u životu. Nikada ne znaš iza kojeg ugla viri nova prilika. Kada bih mogao vratiti vrijeme, definitivno bih učinio isto. Ne žalim, ni najmanje.
