Koronavirus, droga, ubojstva: studenti otkrili osjećaju li se sigurno u velikim studentskim gradovima

Studiranje samo po sebi mnogima predstavlja izazov. Početak je to novoga životnog poglavlja, za mnoge popraćenoga selidbom u drugi grad, kao i početak samostalnog života. Za veliki broj hrvatskih studenata to podrazumijeva preseljenje iz manjega grada u veći, a ako nije veći, u svakomu im je slučaju nepoznat. Zanimalo nas je stoga kako su se studenti osjećali po početku samostalnoga života u velikim hrvatskim gradovima. Jesu li se osjećali sigurnima i jesu li ikada doživjeli nešto neobično ili neugodno na gradskim ulicama ili u svojim zgradama.

Hanna, koja studira u Splitu, prvo je imala nedoumice oko života s cimericom koju ne poznaje:

– Iz manje sam sredine došla u najveći grad u Dalmaciji te u drugačiji mentalitet i među druge ljude, bila sam prisiljena na početku prilagoditi se nepoznatoj okolini i nepoznatim ljudima. Živjela sam u domu s cimericom koju nisam znala. Na početku me je bilo poprilično strah kako ćemo se slagati, hoćemo li moći normalno komunicirati i hoće li biti kompromisa.

Navela je kako je život s cimericom ipak tekao bez trzavica pa smo je pitali koliko se sigurno osjećala na splitskim ulicama:

– Bilo je neugodnih situacija podjednako kao i u ostalim mjestima u kojima sam bila. Samo što je najgore kada te zadesi takva situacija kada si sam, šetaš gradom ili ideš kući, bilo navečer ili preko dana. Trudila sam se pretjerano ne razmišljati o tome da si ne stvaram strah i trepet jer mi je tada sve bilo novo. Pogotovo jer se ljudi po gradovima razlikuju pa se baš ne osjećaš sigurno nakon neugodne situacije u nepoznatom, no to me nije obeshrabrilo ni u kojem pogledu.

Najstresniji događaj za Hannu bio je nedavni slučaj trostrukog ubojstva u Splitu:

– Kada čitaš o trostrukom ubojstvu usred bijela dana i naposljetku saznaš da se dogodilo blizu tebe, utjera ti strah u kosti. Toga dana je Split bio opustošen, a cimerice i ja smo se držale unutar četiri zida u strahu. Užas. U takvoj situaciji si nemoćan i ne znaš što napraviti pogotovo kada te roditelji zovu 24 puta u pola sata da provjere nedostaje li ti dlaka s glave jer je briga u tom trenutku beskonačna. Nakon toga postaješ oprezniji i uplašeniji.

Ipak, zaključuje Hanna, život se ne može provesti u strahu pa je i to samo jedna situacija koja ju je potaknula na oprezno ponašanje, a selidbu od roditelja smatra dobrom školom osamostaljenja, koju svatko mora proći.

Porazgovarali smo i sa studentskim pravobraniteljem Sveučilišta u Splitu koji je komentirao kako je većina studentskih problema s kojima se u posljednje vrijeme bavio uzrokovana novonastalom globalnom situacijom. Splitske studente najviše je zabrinulo održavanje online nastave:

– Problematika kojom sam se ja bavio u ovoj situaciji ticala se brige studenata i poteškoća u organizaciji online nastave jer poneka visoka učilišta ili katedre unutar njih nisu organizirali nastavu prema uputama Ministarstva. Kasnije su ti problemi riješeni.

Također, na probleme su naišli i prilikom podizanja SC ugovora:

– I druga stvar, problemi sa izdavanjem studentskih ugovora jer web-stranica za izdavanje ugovora nije u funkciji, a SC je naložio da se osobno ne dolazi u SC zbog smanjenja neposrednog kontakta. Kontaktirao sam ih i onda su izdali obavijest da ugovore nekima šalju poštom, a da im se studenti mogu obratiti telefonski ili putem e-maila kako bi se ugovori preuzeli na vrijeme.

U sjevernijem obalnom sveučilišnom gradu studira Aleksandra. Početkom ove akademske godine doselila se u Rijeku, prisjeća se, kad su javnost potresale afere povezane s drogom upravo na riječkom području te slučaj silovanja iz okolice Zadra:

– Kao osobi koja dolazi iz manjeg mjesta nije mi baš bilo svejedno, ali do sad nikada nisam imala neugodnu situaciju ili situaciju koju nisam doživjela i doma, tipa dobacivanja kad ideš iz kluba doma, ali to uvijek nekako izignoriraš.

Priznaje da se ne boji života u velikom gradu jer se neugodno iskustvo može dogoditi bilo kome, bilo gdje:

– Ljudi su suočeni s lošim situacijama i stvarima svuda u svako doba dana, samo što je u većim mjestima, naravno, jače izraženo jer se o tome više priča, tako da smatram da nema razlike u velikom ili malom mjestu.

Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu pojasnio nam je kako dojave koje zaprimaju od studenata o potencijalnim problemima imaju usku povezanost s pandemijom koronavirusa Zabrinutost proizlazi iz borbe za egzistenciju i mogućnosti oporavka od katastrofe:

– Studenti su se javljali i pitali hoće li Vlada isplaćivati potpore onima koji su radili preko studentskog servisa, no to je zakonski nemoguće jer svi radimo na ugovor o radu.

No, glavni je grad osim pandemije zadesio i potres. Studenti, osim što su ga osjetili na vlastitoj koži, nisu imali izbora nego pomoći Zagrepčanima koji su ostali bez doma. Odlučilo se kako će studenti ustupiti svoje studentske sobe potrebitima, a sama izvedba ove ideje nije se pokazala najboljom:

– Znamo da su studenti koji su ujedno i korisnici SD Cvjetno naselje bili ugroženi materijalno, ali i zdravstveno zbog neorganizacije preseljenja od strane Studentskog centra u Zagrebu.

Vezano: Gomila ljudi skuplja svoje stvari na Cvjetnom, ostale se trpaju u vreće 

Osim toga, bilo je i studenata koji su ostali bez doma te se obratili Studentskom zboru za pomoć:

– Imamo slučaj da je jedna kolegica s Učiteljskog sa svojom obitelji tražila pomoć pri pronalasku zamjenskog smještaja jer joj je stan stradao u potresu.

Foto: Facebook

Zagrebačka studentica Nika već pet godina živi sama u stanu u centru Zagreba, a manjak straha duguje dobrom odnosu sa susjedima:

– Živim sama, ali me nikad nije bilo strah u većem gradu, uvijek pazim da su mi vrata zaključana i nemam se oko čega brinuti. U najgorem slučaju, treba biti u dobrom odnosu sa susjedima jer i ako se nešto dogodi, oni ti prvi mogu uskočiti u pomoć.

Sama nikada nije doživjela ništa negativno, no priče o napadima ili silovanjima, kao i Hannu, potaknule su je na oprez. Naglašava kako život u manjem gradu ipak smatra sigurnijim, ali za onaj s roditeljima kaže da nije nužno sigurniji jer je, kao i ostale sugovornice, svjesna mogućih opasnosti u bilo kojim okolnostima.

Za kraj samo razgovarali s Amalijom, koja je zbog fakulteta otputovala na istok države, u Osijek, grad o kojem je čula sve najbolje:

– Istina je da kao mlada osoba, koja je do odlaska na fakultet boravila u poznatom i sigurnom okruženju, osjećaš strah od nečeg većeg i nepoznatog, ali sam odlazila u područje koje je poznato po ljubaznosti, srdačnosti i dobrom duhu tako da nekog prevelikog straha nije bilo.

Ljubaznost Slavonaca i druženje u poznatom krugu prijatelja Amalijin su recept za osjećaj sigurnosti u novom gradu:

– Grad je velik, a ti poznaš relativno mali krug ljudi, pogotovo kao student. Društvo se uvijek sastojalo od već dobrih prijatelja s kojima se družiš i u svom rodnom gradu, ali i od studenata kako tvog tako i susjednih fakulteta. Tokom studiranja upoznaš podosta i domaćeg stanovništva, ali u mom slučaju su to uvijek bile osobe koje su te prihvaćale kao da si oduvijek jedan od njih. Kako zračiš, tako privlačiš. Uvijek smo se međusobno štitili i podržavali i tako je lakše prebroditi nepoznat prostor u kojem boraviš pet ili više godina.

U Osijeku joj je zasmetala specifična situacija koja nema veze s ljudima ili gradom kao takvim:

– Jedina specifična situacija koja se ponavlja iz godine u godinu su komarci koji su ondje zaista velik problem jer prenose različite, opasne bolesti. Tokom ljetnih mjeseci, umjesto da sjedimo i pijuckamo kavu na svima dobro poznatoj Promenadi pored Drave, zadržavamo se u stanovima i zatvorenim prostorima što je više moguće. Na sreću, taj se problem iz godine u godinu sve bolje rješava.

Uz povremeni manjak osjećaja sigurnosti uzrokovan težim kriminalnim slučajevima koji se tada dogode u gradu, čini se da se naši studenti osjećaju poprilično sigurno u studentskim gradovima diljem Hrvatske, uz pravu dozu opreza i zdravu količinu osjećaja straha.