Kako reći roditeljima?

U Hrvatskoj je dijete začeto izvan braka još uvijek tabu tema. Stoga je teško priznati roditeljima da će njihovo dijete dobiti vlastito dijete. Teško je reći koji je najbolji način da se kaže roditeljima, ali je važno napomenuti da će ti isti roditelji uskoro postati najponosniji bake i djedovi na svijetu.
Kristina, Antonia i ja predstavit ćemo vam tri različita načina na koje smo mi rekle svojim roditeljima.

Antonia (22) se mučila i tražila način, ali je odjednom za vrijeme ručka doletjela iz sobe te u jednom dahu rekla: „Mama, moram ti nešto reći, ja sam trudna!” Rečenica je pokrenula širok raspon emocija od jada, plača i vike do prihvaćanja situacije. S druge strane, Antonijin tata ostao je u šoku te je svako par minuta progovorio nekoliko nesuvislih rečenica i brinuo o tome kako će Antonia i Filip to moći, što će biti s Antonijom, njezinim fakultetom, s djetetom. Ali, ubrzo su Antonijini roditelji postali najbolji baka i djed na svijetu.

Kristina (23) i Martin su okupili svoje roditelje te im objavili da će pričati o nečem važnom. „Znam da nam nije bilo lako reći im jer smo se bojali njihove reakcije jer smo oboje bili studenti“, objasnila nam je Kristina. Nakon riječi: „Mama, tata, ja sam trudna, ne brinite za fakultet, nastavit ću studirati“, uslijedila je tišina. Tišinu je prekinula Martinova mama i rekla: „Eto, sad je vrijeme da stanemo uz našu djecu i pomognemo im.“

Osobno, iz mojih usta nikad nije ni izašla rečenica: „Ja sam trudna.” Kada sam rekla roditeljima da im moram nešto reći, odmah sam počela plakati, a mama je samo izustila: „Trudna si?“ Ovdje moram napomenuti da sam im rekla kad sam već bila 2 mjeseca trudna i kad se već trbuščić počeo lagano i nazirati, no moji roditelji su to do tada pripisivali studentskoj menzi. Mama je to odlično prihvatila, dok je tata, baš kao i u Antonijinom slučaju, hodao uokolo i nije znao što bi rekao, osim: „Znaš da fakultet moraš završiti.“ Kod supruga je situacija bila drugačija, zajedno smo sjeli za stol i pričali o svemu osim o glavnom razlogu zbog kojeg smo već sat vremena sjedili za stolom. Nakon što se suprugov otac htio ustati od stola, Toni mu je rekao da sjedne, da im moramo nešto reći. Nakon toga, Toni je objasnio kako će uskoro postati baka i djed, a oni su nas redom izljubili, izgrlili i čestitali. Nikad nisu pričali o fakultetu, samo je kasnije suprugova mama priznala kako ju je podsvjesno mučilo kako ćemo završiti fakultet.

Sve ove priče se razlikuju i teško je naći dvije priče koje će biti iste. Antonia i sama priznaje da je njeno priopćenje roditeljima propali slučaj, ali smatra da je najbitnije prihvatiti situaciju te se maksimalno potruditi držati sve konce u svojim rukama. „Najvažnije je da se vaše dijete rodi živo i zdravo, a sve ostalo će već doći“, objasnila nam je Kristina. I sama sam bila u veoma teškoj situaciji. Ja sam bila na drugoj godini fakulteta, Toni na trećoj; ja u Zagrebu, on u Koprivnici. Ali, uspjeli smo uskladiti sve, a čak nam se ni predavanja nisu preklapala pa je uvijek netko mogao biti uz dijete. Bitno je naglasiti da će roditelji prilikom saznanja ovakve vijesti možda biti sretni, možda ljuti, ali kada se dijete rodi, neće samo biti najponosniji bake i djedovi na svijetu već i najponosniji roditelji.