Izazov studentskog života: Pet dana bez kave
Pet dana bez kave je jedan od relativno popularnijih izazova/istraživanja na internetskim prostranstvima. Odlučili smo ga iskušati i saznati njegove pozitivne i negativne strane.
Pet dana bez kave je jedan od relativno popularnijih izazova/istraživanja na internetskim prostranstvima. Odlučili smo ga iskušati i saznati njegove pozitivne i negativne strane.
Kava mnogim studentima daje životnu snagu i dio je njihovog stila. Značenje riječi kava teško je objašnjivo jer postoje različite teorije otkud potječe. Naime, neki tvrde da je ime dobila po pokrajini Kaffa u Etiopiji, a drugi pak da potječe od arapskog naziva qahwa. No, u svakoj teoriji stoji da su bobice kave davale snagu, tjerale umor i činile život lakšim.
Sve je češća internetska pojava mini istraživanja – Pet dana bez slatkog, Pet dana bez mobitela, Pet dana sa 50kn, itd. Za ovaj prvi put odlučili smo se podvrgnuti jako omraženom, a ujedno i jako popularnom izazovu – Pet dana bez kave!
Prvi dan bez kave ili Dan svemogućnosti
Jutro je dobro počelo, vani je sunce sjalo, ptičice su pjevale, a mene nije boljela glava. Funkcionalno sam obavila jutarnje kućne obveze. Čak cijelo jutro ni sa kim nisam raspravljala, što je gotovo nemoguće, posebno ako nema barem 2,5 dcl kave u mojoj šalici. Pretpostavljam da je sve bilo tako dobro kao iz reklame za Margo samo zato što sam mislila da je jednoj dugogodišnjoj kavopiji moguće provesti ovaj petodnevni izazov. Međutim, kako je dan prolazio, tako je dolazila lagana tupa bol.
Drugi dan bez kave ili Dan prosvjetljenja
Probudila sam se sa maloprije spomenutom Morijom u glavi. Osjećaj izmorenosti me počeo polagano ubijati. Doslovno mučenje. Ako želiš iskamčiti neke informacije iz mene, jednostavno mi ukini dva dana kavu i onda stavi šalicu ispred mene i reci možeš popiti ako otkriješ sve poslovne tajne lijeve birtije.
Treći dan je bio prijeloman trenutak. Probudila sam se umorna sa sada već stalno prisutnom, dosadnom glavoboljom koju bihs ada mogla jedino usporediti sa situacijom u kojoj ti Ava Karabatić pjeva uspavanku na latinsko-talijansko-ruskom i to na repeat. Ovaj dan je bio još posebniji, jer je bio pretrpan izvankućanskim obvezama. Popodne sam trebala kod zubara i to kod studošica u Gundulićevu, a poslije toga na predavanje. Iako sam podsvjesno već imala plan naručiti atentatora i umrijeti - netko je od ukućana napravio kavu i tako mi je fino zamirisala da sam pojurila i bez razmišljanja ispila šalicu kao da ne postoji sutra. Tek sa zadnjim gutljajem shvatila sam da sam upravo zeznula izazov.
Iako sam se pokušala uvjeriti da ne trebam nastaviti mini istraživanje zato što sam pokleknula, odlučila sam da ga ipak moram dotjerati do kraja. Dan je ustvari počeo kao i prvi dan, osjećala sam se super do popodne, no poslije kad sam trebala biti najproduktivnija opet sam ostala kratka za bistrinu i koncentraciju, ali ipak sam taj dan mogla iskusiti muku bezkofeinskog trosatnog predavanja na fakultetu. Profesor koji inače drži zanimljiva predavanja sada je bez prestanka govorio bla, bla, bla, a ja sam bekvokalno kao prava fanovka benda Saša, Tin i Kedžo odgovarala – pričaš bez veze!
Hvala svim svijetlim silama i Yodi što nisam ništa izgovorila naglas, a ako i jesam bilo je to neidentificirano mumljanje uspavane spodobe na kraju predavaonice. Naravno, često sam znala otići na kavu nakon predavanja, ako ne na kavu onda barem piće, no kako vjerojatno već pretpostavljate, toliko me glava boljela da sam odustala od bilo kakvog pokušaja socijalizacije i jednostavno sam dočekala plavu drndavu kočiju u tom trenutku punu dječurlije koja se vraćala iz popodnevnog turnusa i samo sam poželjela da napokon izmisle stroj za teleportiranje ili barem da sam položila vozački dok sam još bila buntovnica bez razloga.
Ovo je valjda jedan od gorih dana u semestralnom rasporedu – imam predavanja od 10 sati ujutro do 19 sati navečer. Nažalost ili na sreću, ovisno o vremenu, novcima i raspoloženju, između dvaju predavanja postoji tzv. glupa pauza koja traje predugo, a ne stigneš ni do doma, i koja se provodi ili užurbanim odlaskom u menzu gdje na knap stigneš doći, pojesti i vratiti se na predavanje, ili usporenim ispijanjem toplog, predivno, prekasnog crnog napitka koji život znači (vidi se koliko sam ovisna). Naravno, druga opcija je zbog životnog mota – pomalo, ipak bila prikladnija i dok su drugi uživali u gutljajima opjevane tekuće, ja sam pila mineralnu vodu. Ponavljam – M.I.N.E.R.A.L.N.U. V.O.D.U. što se na kraju dalo i primijeti.
Presudni čas studentskog izazova
Čitala sam po internetskim prostranstvima da obično već nakon drugog, a najčešće do petog dana ljudi počinju napokon izlaziti iz ovisničke krize. Ja to nisam doživjela – mogu li za to kriviti dan kada sam slučajno popila kavu (vjerujem da je podsvjesno bilo namjerno)? Ne znam, možda tijekom praznika ponovno probam, pa otkrijem da ja to ipak mogu.
Negativna strana ovog istraživanja je konstantni umor i glavobolja. Nemogućnost koncentracije ubija svaku šansu produktivnog rada, komunikacije, socijalizacije. Osim toga nemaš volje socijalizirati se, jer samo razmišljaš o kavi.
Jedna od pozitivnih strana ovog istraživanja je podebljan novčanik. Naime, ili me pogodio tjedan kad se nitko nije imao pretjerane volje socijalizirati ili se ja podsvjesno nisam htjela socijalizirati. Više sam spavala, jer inače sam noćna ptica i živima na svega pet, najviše šest sati sna tijekom radnog tjedna (vikendi su druga priča), a sada sam spavala više od osam sati svaki dan.
Ovaj challenge preporučam svakome tko razmišlja o prestanku ispijanja kofeinskih napitaka te onima koji imaju period praznog hoda u kojemu si mogu priuštiti da ne budu koncentrirani i sposobni za ikakav psihički i fizički rad.
