Iz dalekog Brazila na razmjenu i u Hrvatsku
„Najčešća riječ koju sam čula kada bi pričala o Hrvatskoj je „ljepota”! I apsolutno se slažem s tim. Imate puno parkova, zelenih površina i prometno ste dobro organizirani, što se ne bi moglo reći za moj grad.”
„Najčešća riječ koju sam čula kada bi pričala o Hrvatskoj je „ljepota”! I apsolutno se slažem s tim. Imate puno parkova, zelenih površina i prometno ste dobro organizirani, što se ne bi moglo reći za moj grad.”
Brazil. Zemlja sambe i nogometa, peta najveća zemlja svijeta, kako po površini, tako i po stanovništvu. Zemlja s jednom od najbrže rastućih ekonomija, jedina zemlja u Latinskoj Americi gdje se ne priča španjolski, već portugalski, sljedeći domaćin svjetskog prvenstva u nogometu (2014. godine) i olimpijskih igara (Rio, 2016. godine). Iz dalekog Brazila dvadesetjednogodišnja studentica ekonomije Gabriela Benvenutti odlučila je doći u Hrvatsku. Gabriela je preko međunarodne organizacije AIESEC, šest tjedana provela u Zagrebu. „AIESEC je međunarodna studentska organizacija koja svoja djelovanja bazira na razmjeni studenata po cijelom svijetu. Organizacija je prisutna u 113 zemalja, a cilj AIESEC-a je razvijanje liderskih sposobnosti kod studenata poslanih na razmjenu. Za naš angažman preko AIESEC-a sam plaćena, a ured kojeg imaju u Zagrebu mi je omogućio smještaj u studentskom domu”, pojašnjava Gabriela.
Zašto je topli Brazil zamjenila Zagrebom, koliko je Hrvatska drukčija od Brazila te njeno viđenje naših studenata doznali smo u kratkom intervjuu s Gabrielom Benvenutti.
Zašto Hrvatska?
„Nakon što se uplati određena provizija, u ovom slučaju je to bilo dvjesto eura, otvoreni su razni projekti za koje se može student prijaviti. U ovo doba godine najviše me privukla mogućnost putovanja u Hrvatsku. Čula sam za vašu prelijepu obalu, a pošto i sama dolazim iz grada s mora htjela sam vidjeti i osjetiti vaš mediteranski život. U Hrvatsku sam došla u kolovozu te sam posjetila, među ostalim dalmatinskim gradovima, i Dubrovnik. U Zagreb sam pristigla sredinom rujna, a Hrvatsku napuštam početkom studenoga. Razmjena u svakoj državi traje po šest tjedana, a moja sljedeća destinacija je glavni češki grad Prag. Još trebam saznati kamo putujem poslije Češke jer razmjena, koja traje šest mjeseci, uključuje tri zemlje."
Tvoji dojmovi o Hrvatskoj? Jesu li se promijenili samim dolaskom ovdje, uspoređujući što si sve čula o Zagrebu i Hrvatskoj prije?
„Najčešća riječ koju sam čula kada bi pričala o Hrvatskoj je „ljepota”! I apsolutno se slažem s tim. Ne samo ljepota vaše obale, puno se priča i o Plitvičkim jezerima. Što se tiče Zagreba, jako mi se sviđa ovdje. Imate puno parkova, zelenih površina i prometno ste dobro organizirani, što se ne bi moglo reći za moj grad. Prije nego sam došla, govorili su mi da je Zagreb vrlo jeftin, no s tim se i ne bih baš složila! Skuplji ste od nekih europskih gradova u kojima sam bila, a generalno, skuplji je život u Zagrebu nego u Brazilu. Kao i svugdje na planeti nađu se ljudi koji su bezobrazni i ne žele vam pomoći, a uglavnom takve ljude srećem po trgovinama. Još jedna stvar koju sam čula o Zagrebu je da svi pričaju engleski, no i nije baš tako. Studenti da, većina su jako dobri u engleskom, no ostali su jako loši, ako ga uopće znaju. No, uspoređujući s Brazilom, daleko ste ispred nas što se tiče pričanja engleskog. Jako malo ljudi zna i uči engleski u Brazilu. Zagreb je jako siguran grad, bez straha se čovjek može šetati po ulicama poslije osam sati navečer, što i nije baš slučaj u mom gradu pa i u Brazilu općenito.”
Čime se baviš dok provodiš vrijeme u Zagrebu?
„Radim u udruzi Zamisli. Udruga brine za školovanje i edukaciju osoba s invaliditetom. Dobila sam malu grupu od 5-6 studenata. Neke stvari koje bih trebala raditi s njima su na primjer, kako izraditi životopis, informatički se usavršiti i poboljšati moj i njihov engleski. Trenutno učimo portugalski i jako je zabavno! Pošto mi je ovo prvi susret s osobama s nekakvom vrstom fizičkog invaliditeta, u početku sam osjećala tremu i bilo me strah. Nisam znala kako pristupiti, kako reagirati, nisam znala kako će sami studenti reagirati na mene, hoću li im se svidjeti. Sve je ispalo jako dobro! Jedini problem nam stvaraju termini radionica koje imamo. Svi prisutni su studenti i imaju svoje obaveze, kako na fakultetu, tako i izvan njega. To je u biti i jedini veći problem, teško se svi možemo okupiti zajedno, no i to uspjevamo nekako prilagoditi. Sa mnom je u Zagrebu trebala biti i jedna cura iz Ukrajine, Valerija. Također je trebala raditi u udruzi Zamisli, no zbog problema s vizom njen je dolazak ovdje otkazan.”
Možeš li usporediti studente i studentski život u Zagrebu s onim kojeg imate u Brazilu?
„U Brazilu nema studentskih domova! Svaki student mora plaćati sam sebi smještaj po privatnim stanovima i kućama, a često u jednom stanu, zbog financijskih razloga, moraju živjeti tri ili četiri studenta. U Brazilu imate paradoks da su privatne srednje škole puno kvalitetnije od javnih, a javni fakulteti su puno bolji od privatnih. Tako da osoba koja nema novaca dobije jako loše znanje u javnoj srednjoj školi, a s tim znanjem ne može upisati javni fakultet, dok učenici koji imaju novaca većinom idu u privatne srednje škole te im je daljnja edukacija dosta olakšana. Većinom ti studenti poslije odabiru javni fakultet, državni, dok se učenici koji se obrazuju u javnim srednjim školama poslije moraju negdje zaposliti i početi raditi. Ja sam imala sreće da su mi oba roditelja radila te su mi uspjeli omogućiti privatnu srednju školu, a sada idem na državni fakultet. Treća stvar koju sam primijetila u Zagrebu je koliko studenti tulumare! Imate dosta studenata, većina su na državnim fakultetima, no dobila sam dojam da neki, i tu ponavljam „neki” koje sam upoznala previše tulumare, a premalo rade i uče. Najlošija stvar, što se tiče studiranja u Zagrebu, je raspored predavanja. U Brazilu dobijete mogućnost da birate kada ćete dolaziti na predavanja; bilo to ujutro, popodne, ili navečer. Tako vam ostaje vremena da nađete neki posao sa strane i zarađujete. Kod vas su većina predavanja, barem sam tako dobila dojam, unaprijed određena, mislim na vrijeme samih predavanja, od strane profesora. Takav način na fakultetima ne daje studentu mogućnost da radi sa strane te da može sam sebe uzdržavati dok studira.”
Kakvi su tvoji planovi za budućnost?
„Htjela bih raditi u struci. Ulažem dosta u svoje obrazovanje pa bih htjela da mi se to kasnije i vrati. Nekakva međunarodna kompanija bila bi odlično mjesto za raditi, no imam i neke snove o vlastitom poduzetništvu! Kao što sam rekla prije, obožavam kuhati pa bih htjela jednom otvoriti i svoj vlastiti, ajmo ga nazvati, „bar”. Bilo bi to drukčije od onoga što sada postoji u Brazilu, bila bi to neka kombinacija restorana, noćnog kluba i kafića. Naravno, sve su to planovi koje ću, vjerujem, jednog dana i ostvariti.”
