Erasmus+ za vrijeme korone – evo kako razmjena izgleda u inozemstvu i Hrvatskoj

– Svidio mi se način života i boemskog uživanja, gdje se vrlo lako može izgubiti u vlastitim mislima hodajući starim popločanim putevima i lutajući predivnim parkovima. A sve je nadohvat ruke! Od već navedenih parkova i predivnih znamenitosti, od kojih posebno ističem popularni Karlov most, jer je uistinu vrijedan divljenja (a pogotovo sada kad nema mnogo ljudi i turista), preko kavana na trgovima i mnogobrojnih restorana u perifernim dijelovima grada, Prag me uistinu oduševljava sve više iz dana u dan! Dakako, pomislio sam da poznajem Prag kao svoj džep, budući sam već bio ovdje, no doživljaj je bio u potpunosti drugačiji. Nisam se snalazio, izgubio sam percepciju koja mi je dotad bila posložena u glavi. Pa sam krenuo istraživati grad ponovno od početka. Ovaj put prenapučen srednjoeuropski grad koji više nije prenapučen, gdje doslovno sam šetaš ulicama, ostavlja bez teksta... Bez obzira na trenutnu situaciju, vrijeme iskorištavam maksimalno. Predavanja slušam u online obliku, družim se s prijateljima, a unutar mjesec dana upoznao sam mnogo, mnogo ljudi iz cijeloga svijeta i otputovao u Poljsku. I u tome jest bogatstvo razmjene – širenje vidokruga, sklapanje prijateljstava i uživanje u svakom novom danu, ne znajući što ti on donosi! I ne pada mi još na pamet vraćati se doma!

– Zabranjeno je okupljanje više od 6 osoba bilo u zatvorenom ili na otvorenom – čak i u privatnom prostoru tj. kod tebe doma (osim ako nisu članovi kućanstva). U shopping centrima se ne smije biti u grupi većoj od dvije osobe, također ne rade food courtovi i ugašen je Wi-Fi kako se učenici koji nemaju školu ne bi tamo okupljali. Također, zatvorili su studentske domove i poslali sve studente kućama, iznimka su Erasmus studenti koje ne mogu izbaciti po ugovoru i koji nemaju gdje drugdje biti, savjet je da se ne vraćaju kućama da ne šire virus po Europi. Ja nisam u domu, nego u stanu, ali poznajem ljude koji jesu u domovima. Od sutra će biti obavezne maske i na otvorenom i u automobilima. Mjere za sada vrijede do 3. 11., a fakulteti su zatvoreni do 31. 10., ali poprilično smo sigurni da će ih produžiti. Mjere su uvedene dosta kasno i naglo. Ja sam ovdje od 26. 8. i kad sam došla nije bilo nikakvih mjera osim obveznog nošenja maski u metrou (samo u metrou, zbog vjetra, ne i drugim sredstvima javnog prijevoza). U to vrijeme su maske kod nas bile obvezne gotovo svugdje u zatvorenim prostorima.

– Tada se kod nas pričalo o online nastavi i bilo mi je toliko drago da sam došla ovdje. Sve se promijenilo kada je ministar zdravstva dao ostavku i na njegovo mjesto je došao glavni epidemiolog. Prvo su uveli obvezno nošenje maski u zatvorenom, čega se veliki broj ljudi nije pridržavao, pogotovo konobari, nikad nisam vidjela konobara s maskom, onda su ograničili rad ugostiteljskih objekata od 6.00 do 20.00 h te se nije smjelo okupljati u grupama većima od 4 osobe u kafićima/restoranima i većima od 20 ljudi na otvorenom. Samo par dana prije početka akademske godine odlučeno je da će nastava ipak biti online, tako da osim tog tečaja češkog nisam imala dana nastave uživo. Jako mi je drago da sam se prijavila na taj tečaj (on je organiziran specijalno za Erasmus studente i platilo ga je Karlovo sveučilište) jer je to zapravo jedini pravi doživljaj Erasmusa bio i ostala sam u kontaktu s nekim ljudima koje sam ondje upoznala. Što se nastave sada tiče, održava se preko Zooma ili MS Teamsa, u pravilu funkcionira ne puno drugačije od onoga kako bi uživo izgledala, profesori predaju, uvijek imaju i PP prezentacije, studenti se uključuju u raspravu, svi uvijek imaju upaljene kamere. Puno je drugačije od onoga kako je prošli semestar (a čujem od kolega iz Zagreba i ovaj) izgledalo kod nas, gdje velik broj profesora nije održavao nikakva predavanja, uglavnom su slali članke i zahtijevali da mi pišemo eseje svaki tjedan ili kada bi netko držao predavanja kolege bi svi pogasili kamere i velik dio odšetao od kompjutera. Jako mi je žao što je ovako ispalo, primijetim ista lica na raznim predavanjima i znam da bi se vjerojatno družili, išli na kave poslije predavanja, u izlaske, na izlete i sl. Nastavila sam učiti češki na fakultetu, predavanja su preko Zooma pa nas često profesorice podijele u parove i pošalju u brake rooms da vježbamo na nekom zadatku koji su nam zadale, tako sam ušla u nekakvu komunikaciju s dvjema curama te smo nastavile komunicirati preko društvenih mreža, ali najčešće samo vezano uz predavanja, nikakve planove za drugačija druženja ionako ne možemo raditi s obzirom na sve mjere.

– Jedina opcija za druženja sada je online, ponekad bliski prijatelji od dečka dođu u posjet, a za vikend dečko i ja odemo u prirodu na izlet. Prije uvođenja mjera smo više obilazili gradove, no sada kada su svi muzeji i restorani i sve zatvoreno to nema previše smisla. Znam da su neki ljudi iz domova deportirani u matične zemlje (Francusku i Španjolsku) jer su kršili mjere. Bilo je puno evenata organiziranih na početku od strane ESN-a, bez ikakvih mjera, pa se virus tamo jako proširio među Erasmus studentima, ali u principu postotak zaraženih među Erasmus studentima je jednak postotku zaraženih u cijelom gradu. Moram reći da su brojevi zaraženih u Češkoj ogromni, ali isto tako se jako puno testira. Svatko tko je bio u kontaktu sa zaraženom osobom ili tko je bio u inozemstvu mora se testirati i to ne pokriva njihovo zdravstveno. Zdravstveno pokriva testiranje samo u slučaju da postoje simptomi. Za studente sveučilište plaća testiranja i za veliki broj radnika plaćaju njihove firme ako se kontakt sa zaraženima dogodio na poslu, no ako se radi o privatnom kontaktu moraju sami snositi troškove testiranja. 

– Pandemija COVID-19 nam je svima poremetila planove, a vjerojatno ponajviše one vezane za putovanja u inozemstvo. Tijekom prošle akademske godine imala sam priliku sudjelovati na ERASMUS+ stručnoj praksi u glavnom gradu Njemačke, Berlinu. Također, jedna sam od studenata koji su s razvojem situacije oko pandemije u Europi odlučila ostati u Njemačkoj umjesto se odmah vratiti u Hrvatsku, a većinom je tako ispalo radi logistički teže izvedivosti povratka, s obzirom da je direktna avionska linija iz Berlina bila ukinuta, kao i autobusne veze, dok je promet vlakovima i autima isto bio posebno reguliran.

Iako sam službeno na ERASMUS+ praksi u Berlinu bila od ožujka do lipnja 2020. godine, moje iskustvo prakse ondje započinje s listopadom 2019. godine. Naime, kako sam na ljeto 2019. bila ulazila u posljednji semestar na fakultetu prije diplome, odlučila sam probati naći praksu u inozemstvu kako bih stekla dodatno iskustvo rada u struci i to u inozemstvu. Praksu sam sama tražila putem interneta (dobra stranica za to je Erasmus Intern) te sam se prijavila na jedan oglas, a koji nije nužno odgovarao mojem akademskom obrazovanju, no kako me tema zanimala, odlučila sam probati. S obzirom na to da sam to ljeto provela u Americi, intervjue s potencijalnim poslodavcem sam obavljala u 5-6 ujutro radi vremenske razlike, što je bio dodatan izazov. Imala sam dvije runde intervjua i do kraja lipnja 2019. godine imala sam ponudu za prvotno tromjesečnu praksu. Tad sam već pokušala vidjeti mogu li se prijaviti za ERASMUS+ financijsku potporu, no rok na Sveučilištu u Zagrebu je prošao, a sljedeći je bio tek u studenome. To je značilo da ću više morati sama odvojiti jer prva tri mjeseca u Njemačkoj na praksi je minimalno propisano da student dobiva 450 eura mjesečno, čime se, bar u Berlinu, praktički može platiti mjesečni smještaj, dok se za ostale troškove trebamo sami pobrinuti.

Moj službeni naziv radnog mjesta je bio City Data Researcher, a ono čime sam se bavila je bio pronalazak velike količine statističkih podataka o gradovima diljem svijeta te kasnije osmišljavanje načina sinkronizacije i vrednovanja dobivenih s ciljem njihove međusobne usporedbe te stvaranjem izvješća o stanju u različitim gradovima, kao i geovizualizacija prostornih podataka GIS alatima. Tvrtka u kojoj sam radila je mala, odnosno start up. Ja sam bila u Research timu, a osim nas postojao je i Creative tim koji se više bavio prezentacijskim dijelom prije slanja gotovog proizvoda poznatim izdavačima koji su publicirali naše radove. Službeni jezik rada bio je engleski jer su zaposlenici bili iz cijelog svijeta, od Australije, Tajvana, Turske, UK-a pa do Kolumbije i SAD-a. Po meni je to bila vjerojatno i najveća prednost tvrtke jer takvo međunarodno okruženje daje poseban dojam i kvalitetnu podlogu za rad. Atmosfera na poslu je bila opuštena, imali smo doručak svaki dan u tvrtki, dobili vlastiti Apple Mac laptop te smo često dobivali i kupone za online tečajeve za samostalno učenje. Radi se sedam sati dnevno, jedan sat je pauza, a mogli smo raditi od 8,9,10 ujutro – zapravo, kako smo htjeli, sve dok se na kraju odradi sedam sati, odnosno ono što je potrebno. Također, i prije korone smo imali opciju remote rada, što je meni bila velika i pozitivna novost jer kako inače dosta putujem, to je značilo da sam mogla raditi i iz SAD-a gdje sam potom opet išla preko zimskih praznika te u veljači jedan dio iz Hrvatske. To povjerenje koje poslodavac da zaposlenicima je super i meni je dodatan poticaj za rad jer sam svjesna prednosti slobode izabira lokacije rada. Svidjela mi se jako i kultura rada te takozvani team building, koji se provodio osobito petkom popodne kad bi imali vrijeme za druženje i opuštanje, znali smo imati organizirane i društvene igre nakon posla, zajednički odlazak u restorane povodom dolaska/odlaska nekog od zaposlenika, kao i pred blagdane.

U vidu praznika, čak sam i mi na praksi imali 2.5 dana slobodno mjesečno, ne uključujući vikende i praznike. S obzirom da su bili zadovoljni mojim radom, odlučili su mi ponuditi produženje prakse do lipnja 2020. godine te je to onda značilo da sam se mogla prijaviti za ERASMUS+ financijsku potporu. Kako sam planirala diplomirati u veljači, imala sam opciju biti financirana za razdoblje do diplome ili nakon, te sam odabrala ovaj nakon diplome. S mojim povratkom u Berlin, korona je počela biti problemom i u Europi, tako da sam cijelo to službeno vrijeme ERASMUS+ prakse u Berlinu zapravo na kraju radila od doma. Uveli smo prvo probni tjedna rada od doma od strane svih zaposlenika, a već tjedan nakon je to postalo i obavezno jer je već tada broj novih dnevni slučajeva zaraze u Njemačkoj bio po 6 000 ili 7 000. Unatoč tome, javni prijevoz, restorani i dućani su ostajali otvorenima, a obaveza nošenja maske u zatvorenim prostorima se čak javila kasnije nego u Hrvatskoj. Napomena za zdravstveno osiguranje je da sam morala imati njemačko tijekom cijelog vremena prakse, a onda sam preko njega dobila i europsko zdravstveno osiguranje – hrvatsko europsko zdravstveno vrijedi za do maksimalno tri mjeseca boravka u inozemstvu. Što se tiče situacije s koronom ovo što govorim je za Berlin, koji je na proljeće sam imao relativno mali udio zaraženih te se većina zaraženih nalazila u Zapadnoj Njemačkoj. Postalo je čudno raditi stalno od doma te pogotovo ne ići na ništa od kulturno-zabavnih događaja u Berlinu koji slovi kao jedan od svjetski poznatih gradova u pogledu takve ponude. Sve je bilo prebačeno online – kazališta, muzeji, pa čak je i šefica pokušavala organizirati to druženje petkom online, no ipak to nije isto. To je počelo isto biti previše sveukupno, no prema onome što sam vidjela u Berlinu i čula kako je bilo u Hrvatskoj, panika je u Berlinu bila manja pa tako tad nije bilo pravog lockdowna niti u jednom trenutku, a za pretpostaviti je da je to do poznate njemačke samodiscipline, kao i povijesti samog Berlina. Čim su se pokušale uvesti neke strože mjere, stanovnici Berlina su prosvjedovali, no to tamo i inače tako funkcionira – ljudi gotovo svakodnevno prosvjeduju za nešto ispred primjerice monumentalnih Brandenburških vrata i odlaze prema parlamentu i gospođi Merkel.

Posao se odvijao u redu, iako je došlo do smanjenja obujma posla stalnim zaposlenicima te su se brojne tvrtke, među njima i moja, prijavile za pomoć njemačke vlade. Nama studentima su nastavili isplaćivati prema dogovoru jer kao međunarodni studenti nismo bili obuhvaćeni vladinim mjerama. Potpora koju sam trebala dobiti od Sveučilišta u Zagrebu, koja za praksu u Njemačkoj iznosi 550 eura mjesečno, je kasnila. Tijekom svog boravka na ERASMUS+ trebala sam slati mjesečna izvješća našem Sveučilištu o tome što sam taj mjesec radila na poslu, a prije i nakon prakse sam trebala ispuniti jezične provjere i neke dodatne upitnike. Tijekom prakse se, osim po potrebi službenog jezika rada, mogu dobiti i besplatni online tečajevi jezika zemlje u kojoj se boravi. Prema mojem iskustvu, najveći problem je bila općenito slaba i nepravovremena komunikacija s našim Sveučilištem vezano za administraciju, pa sam tako prvi odgovor na dokumente koje student treba poslati u roku od dva tjedna po završetku prakse, dobila početkom rujna, što je bilo tri mjeseca nakon. Pri potpisivanju Ugovora stoji da se 80% financijskih sredstava isplaćuje studentu prije odlaska ili ubrzo po dolasku na praksu, a preostalih 20% u roku od mjesec dana od završetka prakse, ukoliko je na vrijeme dostavio potrebne dokumente. Sad je kraj listopada, a meni još uvijek taj administrativni dio ERASMUS+ prakse nije gotov i smatram da je to jedan jako veliki minus i opterećenje studenta koje izaziva inače nepotreban stres. 

Zaključno, mojih osam mjeseci u Berlinu je proletjelo te unatoč pandemiji i neefikasnosti hrvatske administracije, mi praksa ostaje u pozitivnom sjećanju te mi je dala vjetar u leđa za dalje, a poglavito u poslovnome smislu. Prije odlaska iz Berlina tvrtka mi je poklonila dar za uspomenu i organizirala piknik, a u kontaktu smo ostali i dalje. 

Iako vrlo izazovna, čini se da će studentima ova godina i iskustvo razmjene ipak ostaviti značajan utisak i pružiti im nezamjenjivo iskustvo koje će im kasnije možda biti od velike koristi. Snaći se uz sve restrikcije, epidemiološke mjere i sve ostalo nije jednostavno ni u vlastitoj državi, a ovi su studenti pokazali da su to sposobni učiniti i na tuđem terenu.