Edi Matić: „Ne slušajte besmislene savjete starijih koji ne poznaju vaše živote”
Nakon objave romana Pop razgovarali smo s Edijem Matićem. Otkrio je kako je izgledao njegov studentski život, koji je fakultet pohađao, a udijelio je i savjete mladima.
Nakon objave romana Pop razgovarali smo s Edijem Matićem. Otkrio je kako je izgledao njegov studentski život, koji je fakultet pohađao, a udijelio je i savjete mladima.
Premda smo ga oslovili kao pisca, njegova su zanimanja brojna, a sva bismo mogli svrstati pod isti nazivnik – umjetnost. Kako je izgledao njegov studentski život, koji je fakultet pohađao i što savjetuje, pročitajte u nastavku.
– Vaš je životopis ispunjen raznim zanimanjima; od grafičkog dizajna, preko glazbene i video produkcije do fotografije i pisanja kratkih priča i proze. Što ste studirali i jeste li već od mladih dana znali da se želite baviti umjetnošću?
– Ne. Nisam znao da se želim baviti umjetnošću – samo sam se njom nekako bavio i živio je. U početku je to bilo ponajviše vezano uz glazbu (potpuno amaterski naravno) i tekstove (koje danas nikako ne bih potpisivao). Grafički dizajn se ušuljao u život pojavom prvih PC programa, npr. Corel 2 koji se instalirao s deset floppy diskova na Windowse 3.1. Ukupna memorija tadašnjih kompjutera bila je manja od današnjeg najjeftinijeg mobitela, ali sve skupa je služilo svrsi kao revolucionarna pomoć u izradi jednostavnih dizajna. Pisanje je stalno bilo tu negdje, ali uozbiljilo se dosta kasnije, u periodu kada sam pronašao dovoljno vremena za njega. Jer za pisanje je zaista potrebno vrijeme.
S druge strane te potrebe za doticajem s umjetnošću, duboko ispod tih oblaka bio je potpuno pragmatični izbor studija: prvo elektrotehnika na FSB-u, a zatim pomorski.
– Prvo mi padne na pamet kajanje zbog odustajanja s oba fakulteta. S elektrotehnike sam odustao nakon upisivanja treće godine, jer sam se počeo baviti izradom i prodajom nakita, pa mi se to učinilo puno profitabilnije od budućeg posla s diplomom elektrotehničara. Onda sam upisao Pomorski fakultet, dao prvu godinu u roku, dobio ponudu za posao s knjigama u tadašnjem Grafičkom zavodu Hrvatske… i tu se gube moje šanse za stjecanje diplome. Ostale slike koje iskaču na spomen studiranja, uvijek su uspomene na zabavne trenutke druženja, dugačke priče o svemu i ničemu, odlasci na klupske svirke i velike koncerte. Iako sam bio splitski student, čini mi se da sam puno više vremena provodio s tadašnjim zagrebačkim i beogradskim studentima, jer su primamljivi odlasci u velike gradove uvijek nudili onu vrstu provoda koju u Splitu nisam imao. Uf, s ovim jednostavnim pitanjem odškrinuli ste vrata u sjećanje na taj nevjerojatno kreativan i buran period – na osamdesete, a u njima su svaki novi dan i noć nudili nešto zanimljivo.
– U blizini mog faksa bila je kvartovska birtijica Tin. Riva je bila predaleko, a Tin je imao sve što nam treba – zaklonjeni separei, osunčana terasa, konobari koji nas znaju po imenima i niske cijene. Jedino je nezgodno bilo što su i profesori znali gdje se mi gubimo, pa bi nas u prolazu pozvali na predavanja.
Mada elektrotehniku kao struku volim i danas, mogu reći da sam se kampanjski odnosio prema predavanjima. Nije to bio toliko individualni izbor, koliko grupni – a često je netko u grupi imao nekakvu briljantnu ideju kako se može provesti dan. Na predavanja se išlo onoliko koliko se moralo da se zadovolji norma, za ispite se spremalo u zadnji čas, a kako (na valjda nijednom fakultetu) ispiti nisu lagani, da se nadoknade svi oni izlasci i kampanjski odnos, trebalo je uz knjigu provoditi sate i dane. Tih dana se zatvoriš u sobu i praviš se da nikoga ne poznaješ. Mislim da je današnji bolonjski sistem promijenio takve mogućnosti, valjda na bolje.
– Mislim da sam tada strasnije čitao. Možda manje – ali strasnije. Odabir štiva je bio prikladan sklonostima i vremenu u kojem smo živjeli. Mada sam bio pun entuzijazma, humora i veselja, u prozi sam odabirao distopije pesimizmom obojenog Huxleya i Russellova proročanska upozorenja o tome kako će tehnološka revolucija promijeniti društvo ili (priznajem, pomalo pomodarski), Castanedina psihodelična lutanja. Istovremeno sam volio sanjarenjem obuzetog Jesenjina i sentimentalnog Preverta, ali i Miljkovića, Disa, Antića...
Sadašnjim studentima bih preporučio isto to. Da kroz poeziju velikana probude svoje osjećaje i zaljube se u riječi, a kroz mračnu prozu u životnu radost kakvu sigurno imaju. Ili možda bolje da im ne dajem nikakve preporuke?
– Pod izrazom dobar fakultet pretpostavljam da ste mislili na dobar po kvaliteti, a ne po području znanosti kojim se bavi – jer sva su područja jednako potrebna i dobra. Da bih govorio o hrvatskim studijima, trebalo bi ih uspoređivati s nekim drugim, a da bi ih ozbiljno uspoređivao, morao bih dobro poznavati jedne i druge i treće. Zato je bolje da ne dajem takvu ocjenu. Krivo mi je dok gledam današnje urušavanje ugleda zagrebačkog (a posljedično vjerojatno i ostalih), sveučilišta i preustroja Filozofskog, ali proći će i to, doći će novi rektori, novi ljudi.
Znam da generalno imam vjere u studije i znanje koje nude, pa tako i u hrvatske (naravno da imaju svoje oscilacije u kvaliteti, to uvijek ovisi o mnogim faktorima) i apsolutna je preporuka – studirajte, diplomirajte, magistrirajte, doktorirajte. Ljudi kroz život mogu svašta steći i sve izgubiti, ali znanje i zvanje nitko im ne može oduzeti. Diploma možda jest samo komad papira, za koji ćete u nekim okrutnim situacijama frustrirano pomisliti kako s njom možete samo…, ali u ključnim trenutcima podsjećat će vas na vašu stvarnu vrijednost.
– Pa i ne baš. Ponajviše iz gore spomenutih promjena i skretanja na sasvim suprotne životne puteve, a ako su stare kolege ostajale na svojim putevima – rijetko smo se susretali. Ali iz generacije imam nekoliko njih s kojima sam i danas u najbližim odnosima. Ne povezuje nas smjer s fakulteta, jer dolaze s građevinskih, grafičkih i filozofskih, ali povezuje nas vrijeme pred Zvečkom i Blatom, u Slogi i oko Skenderije u Sarajevu ili u beogradskom Kolarcu. No, dobro, nemojte čitati ove zadnje redove.
– Ne slušajte besmislene savjete starijih koji ne poznaju vaše živote.
