Biciklom do Dubrovnika: „Iskustvo je bilo odlično, osobito jer smo odabrali egzotičnu rutu”
Krunoslav Dropučić, Tomislav Kostić i Žarko Tomičić ovog su ljeta odlučili otići biciklom u Dubrovnik te su svoje nezaboravno iskustvo podijelili s nama. Kako im je bilo, na što su sve nailazili te što je sve potrebno da bi se krenulo na takav pothvat, pročitajte u nastavku.
Krunoslav Dropučić, Tomislav Kostić i Žarko Tomičić ovog su ljeta odlučili otići biciklom u Dubrovnik te su svoje nezaboravno iskustvo podijelili s nama. Kako im je bilo, na što su sve nailazili te što je sve potrebno da bi se krenulo na takav pothvat, pročitajte u nastavku.
Krunoslav Dropučić, Tomislav Kostić i Žarko Tomičić ovog su ljeta odlučili otići biciklom u Dubrovnik te su svoje nezaboravno iskustvo podijelili s nama.
Kako im je bilo, na što su sve nailazili te što je sve potrebno da bi se krenulo na takav pothvat, pročitajte u nastavku.
Kako to da ste odlučili otići u Dubrovnik biciklom?
Zašto uopće bilo kamo otići biciklom? Zato što je kao prvo nekonvencionalni način putovanja i kao drugo, omogućava bolji doživljaj područja kroz koje se putuje.
Na taj način putovanje je već samo po sebi neka vrsta užitka, a ne samo gnjavaža. Iza prozora automobila ili autobusa jednostavno čovjek praktički nema doticaja s okolinom i samim putovanjem.
Biciklom se čovjek osjeća samodostatno oslanjajući se samo na vlastitu volju i snagu.
Na koliko dana ste išli i kojim putem? Kroz koja mjesta?
Putovanje je trajalo šest dana i putovali smo preko Bosne i Hercegovine. Granicu smo prešli kod Gradiške i tamo smo u mjestu Nova Topola prenoćili prvi dan. Iduća mjesta bila su Banja Luka, Jajce, Bugojno, Ramsko jezero, Jablanica, Konjic (selo Bijela), selo Borci (Boračko jezero), planinarski dom Rujište na planinskom masivu Prenj, selo Potoci, Mostar, Metković, Neum i konačno Dubrovnik.
Jeste li se prethodno pripremali i trenirali?
Nismo posebno trenirali za taj put jer se stalno vozimo pa smo bili spremni.
U kakvoj formi morate biti da biste mogli stići do Dubrovnika biciklom?
Iskreno, ne morate uopće biti u nekoj formi. Prosječna mlada osoba dnevno može prevaliti oko 80 km na biciklu i tim bi tempom trebalo oko 9 dana za prijeći čitavih 700 km koje smo mi prešli. Ipak, naš savjet je da se mjesec dana prije polaska vozi barem dva do tri puta tjedno bicikl i to kilometraže koje su malo veće od one koja se kani prevaliti svaki dan. To bi trebalo biti dovoljno.
Kakvo je bilo vrijeme, je li vam bilo naporno?
Vrijeme je bilo dobro prvi dan, ali nakon toga uslijedilo je dva-tri dana kiše tako da smo poprilično pokisli. Općenito nije bilo naporno jer nismo vozili nekim jakim tempom. Prvi i zadnji dan malo su bili naporniji, jer smo te dane prevalili po 150 km, te je bilo teško na nekim usponima, ali to je sve.
Gdje ste se odmarali i prenoćili?
Odmarali smo za vrijeme ručka, gdje smo stigli, a noćili smo gdje smo mogli. Prvi dan smo zamolili noćnog čuvara osnovne škole u Novoj Topoli da prenoćimo u nekoj od prostorija, što nam je on i dopustio, samo što smo se morali ujutro u 6 spakirati i napustiti prostor.
Drugi dan smo spavali u vrećama u svetištu sv. Ive u mjestu Podmilačje nadomak Jajca. Treći dan na Makljenu, na 1150 m nadmorske visine, u šatoru koji smo postavili na livadu blizu Janjine kuće, restorana na vrhu. Četvrti dan smo spavali u selu Bijela, blizu Konjica u kući nekih Tomislavovih rođaka. Peti dan u selu Potoci u župnom dvoru (zamolili svećenika da nas primi). Šesti dan smo stigli u Dubrovnik.
Kako vam je bilo na putu, koje su vas zgode ili nezgode snašle?
Na putu je bilo super, kiša je malo kvarila ugođaj. Peti dan smo malo zalutali zahvaljujući Google Mapsu koji nije dobro iscrtao rutu u blizini Prenja. Otišli smo 14 km u krivom smjeru. Nakon što smo to shvatili, počeli smo se vraćati natrag (povratak biciklima uključivao bi dva gadna brda koja bismo morali ponovo prelaziti, a već je bilo poslijepodne) i stali kod jednog ugostiteljskog objekta uz Neretvu. Tu nam je vlasnica pomogla i nazvala susjeda koji nas je, posve besplatno, kombijem vratio natrag na mjesto gdje smo krivo skrenuli. Čovjek nam je zatim objasnio put po makadamu prema planinarskom domu Rujište na Prenju (lijevo-lijevo-oštro desno u brijeg).
Ispostavilo se da mu upute nisu bile točne i opet smo malo zalutali. Da bi stvar bila bolja, kiša je ponovno počela padati i pokisli smo do kože. Na kraju smo se nekako ispetljali i pokisli se dokoturali u devet navečer u podnožje u mjesto Potoci. Tamo smo stali kod župnika koji nas je prvo odbio za noćenje, ali ne i za promjenu kuna u marke. Tu se pokazao vrlo darežljiv jer nam je za 200 kn dao 70 maraka.
Međutim, nakon samo dva kilometra daljnje vožnje prema Mostaru, prestiže nas golf dvojka i u njemu župnik, izlazi van i prvo provjerava jesmo mi oni koji su bili maloprije kod njega. Da, jesmo…i ajde dečki ipak ima mjesta, pa smo se vratili natrag i riješili si posljednje noćenje na putu…
Je li išlo sve po planu i može li ići sve po planu?
Osim lutanja koje nas je zeznulo sve je drugo išlo po planu. Naravno da može sve ići po planu ukoliko plan nije previše detaljan :)
Kakvo je to bilo iskustvo za vas?
Iskustvo je bilo odlično, posebno jer smo odabrali nama pomalo egzotičnu rutu kroz BiH koja se pokazala posebno lijepom.
