Zašto se toliko raspravlja o pomoći, umjesto da se pomogne?

Zašto smo se toliko uznemirili oko pomoći izbjeglicama? Jesmo li stvarno postali toliko hladni i okrutni da ne želimo pomoći, iako možemo pomoći? Čini se da smo stvarno ovih dana i službeno postali dio Europske unije.

Tjednima traje opsadno stanje izbjeglica u susjednim zemljama, svjedočimo svakodnevnim video zapisima i slikama sustavnog ugnjetavanja tih ljudi, ali pitanje koja se protežu vezano za njih nije kako im pomoći nego što ako dođu kod nas? Mišljenje da su to radikalni muslimanski fanatici te da su došli produžiti ruku ISIL-a su više nego radikalna stajališta neukih ljudi. Kao jedan od najboljih primjera možemo istaknuti slavnu pjevačicu Gloriju Estefan, izbjeglicu sa Kube, pjevača Wyclefa Jeana, osnivača grupe Fugees i izbjeglica sa Haitija, Ritu Oru, pjevačicu koja je izbjegla s Kosova zbog ratnog stanja... Ali pustimo glazbu i okrenimo se drugim područjima, Freud, Nietzsche, Dalaj Lama, Einstein i mnogi drugi, svi su oni jednom bili izbjeglice. Svakako ne može se tvrditi kako su svi ti ljudi bezopasni i da nisu možda povezani sa terorističkim skupinama, ali postotak takvih ljudi je iznimno malen te nas i sama povijest uči kako to nije nikad uspijevalo jer većina tih ljudi traži sigurnost i podmirenje osnovnih životnih potreba koje neće tako olako odbaciti za neke više ciljeve. Naravno, razumno je da se čovjek boji nečega što ne poznaje, ali to nužno ne znači da je opravdano.

Njihove države nisu funkcionalne niti nude sigurnost, ljudi bježe da bi pomogli svojoj obitelji, da omoguće djeci bolje sutra, stoga tko smo mi da im to zabranimo? Argument koji se često javljao kad je bio vrhunac problema na makedonskoj granici jest: – Makedonija je siromašna zemlja i ne može ih primiti. – , no on nikako nije držao vodu, prvenstveno jer se te izbjeglice ni ne namjeravaju zadržavati u Makedoniji nego nastaviti put prema državama koje ih najviše primaju, a to su Njemačka i Švedska. Drugi aspekt pobijanja tog argumenta jest da s obzirom da smo se svi okrenuli kapitalizmu i procesu slobodnog priveđivanja, ne postoji ni ekonomski razlog da se tim ljudima zabrani da nešto i osnuju u kojoj god zemlji žele ako ćemo biti korektni i držati se kapitalističkih ideala. Kapitalizam nas uči da samo najbolji prežive i opstanu stoga ukoliko misle da mogu opstati imaju pravo i pokušati jer i oni zaslužuju priliku. Što nas dovodi samo do činjenice kako Makedonija izvršava naredbe višnjih europskih institucija, jer nije tajna kako je Balkan uvijek bio brana na kojoj se prelamala zaštita europskog svijeta.

Nedugo nakon toga krenule su priče kako će izbjeglice krenuti prema Hrvatskoj što je izazvalo burne reakcije budnih anonimnih komentatora po internetu. Ključne riječi su bile: radikalni muslimani, produžena ruka ISIL-a, uzet će nam posao. Iako prve komentare, koliko god zadrti bili, možemo nekako razumjeti nakon ubojstva jednog hrvatskog državljanina, ali ni to ne bi trebalo činiti granicu u humanosti. Sama insinuacija da su oni radikalni muslimani opet ne drži vodu. Kao što svi znamo nijedna vjera ne podupire niti štiti psihopate i sociopate, pa tako ni islam. Komentar kako će nam uzeti posao jest možda najistaknutiji komentar koje smo čitali po internetu jer pravo pitanje jest: – Koji posao? Živimo u Hrvatskoj, što znači da je stopa nezaposlenosti mladih 43,1%. Nemaju nam što oduzeti, a da nam to već nije naša politička scena oduzela. Izbjeglice se ne planiraju zadržavati u Hrvatskoj jer, iako je Hrvatska zemlja s puno mogućnosti koja se trenutno nalazi u vrlo lošoj ekonomskoj situaciji (bez obzira na navedeni rast BDP-a), njihovi ciljevi su puno viši i daleko veći od Hrvatske. Također ne možemo zanemariti činjenicu da većina tih ljudi ide svojim obiteljima koje žive u zapadnim zemljama. Samim tim se ne moramo bojati za naše tržište, mi im nismo ciljana zemlja.

S druge strane, zašto ih Njemačka i Švedska primaju? Primanje izbjeglica njima povećava broj stanovništva, a poznata je činjenica kako je stanovništvo Europe sve starije i da, ako ovako nastavi, će početi radikalno opadati, stoga one jednostavno ulažu u svoju budućnost.

Ali zanemarimo čak i sve ove podatke o budućnosti i ulaganju u budućnost, izbjeglice se treba primiti jer su to ljudi koji žive ni na nebu ni na zemlji (iako ih sve više odlazi na nebo), pokušavajući se domoći zlatnog europskog teritorija.

Sličica malenog Aylana Kurdija koja je obišla svijet trebala bi biti najbolji pokazatelj na što sve roditelji pristaju kako bi došli do sigurnosti. Aylan Kurdi je mali dječak čije fotografije smo ovih dana mogli vidjeti na gotovo svim portalima i društvenim mrežama. Dječakovo tjelo je izbacila voda na turskim obalama. Prema pisanju Daily Maila, ta sirijska obitelj Kurdi krenula je prema Europi u pretrpanom brodu. Njihov brod se prevrnuo usred noći blizu otoka Kos u Grčkoj. Cijela njegova obitelj, osim oca, poginula je u pokušaju da se pridruže očevoj sestri u Kanadi, bježući od ratnog stanja u njihovoj matičnoj zemlji Siriji. Nažalost, Aylan nije jedina žrtva, žrtava je ogroman broj i svi oni zaslužuju biti u svom krevetu, a ne na obali nasukani kao kakva olupina broda nakon oluje.

Hrvatska zna što znači bježati iz svojih domova, nažalost prošli smo to relativno nedavno. Koliko smo samo puta ponovili kako se to nikad više ne bi smjelo ponoviti, ali ponavlja se, ne nama nego drugima. Nemojmo sjediti ispred svojih TV prijemnika i čuditi se tko su ti ljudi koje suzavcem rastjerava policija, koje zidovima pokušavaju spriječiti da uđu u neku zemlju, a ti zidovi sve više liče Berlinskom zidu.

Svi smo mi jednaki i svi bi trebali imati jednaka osnovna prava, stoga nemojmo biti nehumani i nemojmo zaboraviti kako je nama bilo, otvorimo svoja vrata i pomozimo jadnim ljudima.