„Diplomatski šeik"
U političkom svijetu smatraju ga umjerenim konzervativcem, čovjekom koji bi mogao biti prekretnica za mir na Bliskom istoku.
U političkom svijetu smatraju ga umjerenim konzervativcem, čovjekom koji bi mogao biti prekretnica za mir na Bliskom istoku.
Čovjek čije se ime danas najčešće šapuće po „diplomatskim hodnicima“ . Čovjek koji daje nadu za mir na Bliskom istoku. Čovjek koji drži poziciju predsjednika zemlje nasljednice nekada moćnog i slavnog Perzijskog Carstva. Po nacionalnosti Iranac, po vjeroispovjesti šijit, po struci pravnik. No, tko je u biti Hassan Rouhani?
Rođen je 12. studenog 1948. godine u gradu Sorkheh, provincija Semnan na sjeveru Irana, pod imenom Hassan Feridon. Kasnije u svojoj mladosti uzima prezime Rouhani što na perzijskom znači „duhovnost“. Već u mladosti počinje se zanimati za politiku na što snažan utjecaj ima njegova obitelj koja se protivi Mohammadu Reza Pahlaviju, posljednjem iranskom šahu (kralju) koji vlada Iranom od 1941. do 1979. godine
Kroz djetinstvo je prisustvovao raznim religijskim seminarima, a 1969. godine upisuje pravo na Sveučilištu u Teheranu. Tri godine kasnije (1972.) završava studij, dobiva diplomu i tada počinje njegov politički angažman. Putuje kroz Iran, govori na anti-šahovskim skupovima dajući svoju potporu Ayatollahu Khomeneiju, kasnijem vođi Iranske revolucije. godine 1977. bježi u Pariz gdje zajedno s Khomeneijem održava skupove i pobuđuje iskonsku islamsku svijest kod iranskih studenata.
Nakon Iranske revolucije 1979. godine u kojoj je zbačen posljednji iranski šah i nakon koje je uspostavljena Islamska Republika Iran, Hassan Rouhani dobiva značajne pozicije u iranskoj vladi. Dužnost tajnika Vrhovnog obrambenog vijeća obnaša od 1983. do 1988. godine, zapovjednik je Iranskih zračnih snaga u razdoblju od 1985. do 1991. godine, poziciju zamjenika zapovjednika Iranskih oružanih snaga drži od 1988. do 1989. godine U osam godina predsjedništva Akbar Hashemi Rafsanjanija (1989.-1997.) Rouhani je izabran za predsjedničkog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Dolaskom Mahmouda Ahmadinejada na vlast 2005. godine, Rouhani daje ostavku na mjesto tajnika Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, pozicije koju je držao od 1989. godine i koja mu je omogućila da bude glavni iranski pregovarač u pregovorima o iranskom nuklearnom naoružanju.
U posljednjem desetljeću prošlog stoljeća vraća se vlastitoj edukaciji; magistrira u polju javnog prava te dobiva titulu doktora na Sveučilištu Glasgow Caledonian u Škotskoj.
Odlučuje se kandidirati na ovogodišnjim iranskim predsjedničkim izborima koji su održani 13. lipnja, a u kojima je pobijedio u prvom krugu dobivši potporu više od 50% iranskih glasača. „Ova pobjeda je pobjeda mudrosti, umjerenosti i pobjeda savjesti nad fanatičnim i lošim ponašanjem“, izjavljuje u svom prvom govoru kao novi, sedmi predsjednik Irana. U rujnu drži govor na općoj skupštini Ujedinjenih naroda na kojoj uvjerava ostatak svijeta kako je iranska nuklearna politika mirovne prirode te da njegova zemlja ne želi proizvesti nuklearno oružje. U političkom svijetu smatraju ga umjerenim konzervativcem, čovjekom koji bi mogao biti prekretnica za mir na Bliskom istoku.
No, kao i njegovi prethodnici, Hassan Rouhani uvijek će biti u sjeni Ali Khameneija, trećeg vrhovnog vjerskog vođe Irana koji je, prema mišljenju mnogih analitičara, glavna figura u donošenju odluka na iranskoj političkoj sceni. Upitno je može li dvoje najmoćnijih ljudi u Iranu naći zajednički jezik, no sigurno je da Iran polako mijenja svoju politiku prema zapadu. Je li to posljedica sve teže ekonomske situacije koja je proizašla iz sankcija nametnutim Iranu u doba Mahmouda Ahmadinejada ili toga što je Iran napokon uvidio da nema razvoja i napretka bez suradnje s ostatkom civiliziranog svijeta, manje je važno. Ono što je bitno jest da iranski „semafor nastavi svijetliti zeleno“ kada mu se zapad približava jer će u suprotnom Hassan Rouhani ostati zapamćen kao samo jedan od iranskih predsjednika, kao i većina njegovih prethodnika.
