Socijalni radnici omraženi u javnosti; studenti otkrili što misle o negativnom prikazu svoje struke

Nakon niza prošlogodišnjih incidenata koji su sveli pažnju medija na fizičko i verbalno nasilje kojemu su svakodnevno podložni djelatnici državnih Centara za socijalnu skrb, zabilježena je gomila izjava u kojima građani prozivaju socijalne radnike uhljebima, neradnicima te pišu kako su oni dobili ono što su zaslužili. Komentari su iskazivali veliku dozu nepovjerenja građana prema instituciji socijalne skrbi, ali i prema samim djelatnicima ove službe.

Vezano: Profesori sa Socijalnog rada o profesiji, aktualnim problemima, optužbama i motivaciji za upis ovog studija

Stav o navedenom već su nam iznijeli profesori sa Socijalnog rada, a sada su nam svoja razmišljanja otkrili i budući socijalni radnici – boje li se oni u ovome društvu djelovati kao socijalni radnici i koliko ih fakultet priprema za rad, odnosno koliko je naučeno na fakultetu primjenjivo u praksi?

Koliko se razlikuju propisani načini postupanja prema osobama koje trebaju pomoć, odnosno teorija koju učite na fakultetu i stvarna praksa u institucijama, otkrila nam je Lina:

– Teško je reći iz studentske perspektive. Ono što mi vidimo kroz našu praksu, a što se najviše razlikuje jest opseg znanja. Primjerice, na fakultetu dobijemo vrlo širok opseg teoretskog znanja s područja prava, psihologije, sociologije i tako dalje. U praksi sam do sada najviše primijetila primjenu komunikacijskih vještina jer se radi o radu s ljudima. Ostalo se razlikuje obzirom na radno mjesto (Centar za socijalnu skrb, domovi za starije, domovi za djecu, udruge...). Socijalni rad je vrlo široka disciplina koja obuhvaća puno različitih znanja i vještina, teško je sve primijeniti na jednom mjestu. 

Nadodala je: 

– Razgovor je jedan osnovni alat kojim se može pokušati istaknuti da negdje postoji problem. Ništa nije crno-bijelo i u kamen uklesano, pa tako ako netko niječe neki problem, može se s tom osobom raditi da vidi je li joj možda potrebna neka vrsta pomoći.

Na pitanje o načinu postupanja prema roditelju koji iz raznih razloga nije sposoban pravilno brinuti o djetetu odgovara kako su postupanja socijalnih radnika unaprijed propisana, ali ipak je svaka situacija specifična.

– Prema svim stavkama o zaštiti djece, potrebno je pokušati primijeniti mjere da bi dijete ostalo u obitelji sa svojim roditeljima. Ukoliko se obitelj bori s nekim problemom poput ovisnosti, tada se na tome pokušava raditi uz osnaživanje roditelja za odgoj djeteta. Ako je roditelju doista stalo do djeteta, što je većinom slučaj, može se s njime raditi na roditeljskim kompetencijama te vidjeti gdje će ih to dovesti. Ide se korak po korak, sve dok život i dobrobit djeteta nije ugrožena.

Na pitanje boje li se u budućnosti baviti socijalnim radom, većina upitanih studenata odgovara kako nemaju strahova.

– Mislim da tu ne treba biti bauka oko same struke jer je ona plemenita i svatko tko se želi time baviti ima puno izbora oko radnih mjesta. Mislim da je u zadnje vrijeme aktualan strah zbog slučajeva ubojstva u CZSS-u, ali svaka profesija ima neke svoje opasnosti. – izjavila je Nikolina

Nikolina također navodi kako društvo, u velikoj mjeri zbog pogrešno prikazane slike u medijima, ima krivu sliku o socijalnim radnicima. Oni se, ističe, moraju boriti da isprave tu sliku, a borba nikako ne može biti temeljena na strahu. Uostalom, tvrdi, nemaju se čega bojati jer obavljaju svoj posao onako kako najbolje mogu i znaju.

S druge strane, Sara smatra kako je to humanitarna, zanimljiva i kompleksna profesija, ali i kako s obzirom na razne događaje i stigmu profesije, ljudi neće birati ovu struku u budućnosti.

Zanimala nas i njihova strana priče te kako se nose s porazom:

– Gledam na korisnike kao individue koje same odlučuju o svojim životima, to nisu moji osobni porazi ni pobjede. Isto kao i u privatnom životu, svatko razmišlja i živi svojom glavom, ne može se nekoga promijeniti kako se zamisli. Čini mi se da se nikad neće iskorijeniti društveni problemi, samo možemo raditi na tome da se umanje. – navodi Nikolina

Sara, pak, smatra da ne treba nametati svoju pomoć ako to ljudi stvarno ne žele, ali i napominje kako je potrebno s njima razviti odnos povjerenja gdje će oni rado tražiti tvoju pomoć. Nikolina nadodaje kako je granica do koje treba nametati svoju pomoć jako osjetljiva, ne može se opisati, to pravi socijalni radnik mora znati prepoznati i u tome je težina njihovog posla.

Na pitanje o tome smatraju li da institucije čine sve što mogu kako bi zaštitile prava svojih građana, dobili smo odgovor kako to ponajviše ovisi o djelatnicima koji tamo rade.

– Znam da postoje ljudi koji daju sve od sebe i više od toga, čak i izvan radnog vremena, koji žive za svoj posao. Isto tako postoje ljudi koji rade tek da odrade posao, to je realnost. Ipak mi se čini da je većina negdje u sredini. Nemam dojam da postoji neka treća strana koja ima koristi od npr. sustava socijalne skrbi. Ideje o uzimanju djece, uzimanju sebi imovine ili novčanih naknada itd. su po meni i mom dosadašnjem iskustvu neutemeljene.

Karla navodi da se napadi i omalovažavanja zbivaju zbog presporog sustava jer svaki zakon ima deset mjera po kojima se provodi pa tome nema kraja. Navodi kako problem nije u djelatnicima nego u sporom provođenju zakona. Sara nadodaje kako socijalne radnike i druge profesije koje rade u Centrima dosta koče obveze i sustav kako bi učinile ono što je najbolje za druge.

Naše sugovornice i buduće socijalne radnice na kraju su iznijele svoje mišljenje o popravljanju odnosa između djelatnika i građana te iznijele i potencijalna rješenja.

Lina smatra da bi se moglo puno toga promijeniti u zakonu počevši od mjera podrške i novčanih davanja, s čime se slaže i Nikolina. Smatra da je prvotno potrebno povećati socijalne naknade kako bi svaka osoba imala dostojanstven život.

Lucija smatra kako je stvaranje boljeg odnosa između djelatnika i korisnika moguće tako da se u određenoj mjeri poveća transparentnost rada socijalnih radnika. Upozorava kako bi građani, a posebice mediji, trebali napraviti domaću zadaću o samom radu centra i mjerama koje se mogu primijeniti u okviru zakona koji se mora strogo poštivati. Naime, često se zanemaruje problem samog zakona te tako neke propuste pripišu nesposobnosti radnika i struke. Dodaje kako je većina građana poprilično neuka te slijepo vjeruje etiketama koji se vežu za struku – primjerice socijalni radnici kao otimači djece.

Nikolina upozorava kako je mišljenje struke takvo da je svaki roditelj koji voli i kojemu je stalo do djeteta kompetentan odgajati svoje dijete. Ponekad je roditeljima potrebna podrška, tako da ohrabre roditelja da se liječi od ovisnosti te da mu pomognu u jačanju njegovih roditeljskih kompetencija.

Ako vas zanima nešto više o sustavu socijalne zaštite te načinu na koji vi možete sudjelovati u kreiranju bolje budućnosti za mlade, možete se obratiti članovima udruge Aktivni građani. Ona je nastala kao završna aktivnost projekta Aktivni građani resocijaliziraju isključene koji je pokrenuo Svjetski savez mladih u suradnji s Pravnim fakultetom u Zagrebu i Centrom za socijalnu skrb Zagreb. Glavni ciljevi projekta bili su edukacija mladih te njihova senzibilizacija za društvena pitanja u svrhu poboljšavanja usluga sustava socijalne skrbi.