LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Siromaštvo i beskućništvo

Život beskućnika u Zagrebu: svakodnevica na marginama društva

Protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2020. godine donesena je Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključnosti.

Protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2020. godine donesena je Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključnosti.

Iako život bez krova nad glavom, plaćenih režija i toplog obroka za mnoge od nas zvuči tek kao ružan san, nažalost to je u 21. stoljeću i dalje realna situacija za neke ljude u Gradu Zagrebu, ali isto tako i u ostatku Hrvatske. Bez krova nad glavom, bez pristupa toploj vodi, bez novca, bez ikakve političke moći, beskućnici su izuzetno marginalizirana skupina u društvu koje ovisi o marginama. 

U današnje vrijeme sve učestalije možemo vidjeti ljude kako kopaju po kontejnerima tražeći ostatke hrane ili boce, kako prose na ulici i mole prolaznike da im barem kupe nešto za pojesti, no iako ih vidimo, često ih ne doživljavamo. Razlog tomu je užurbano vrijeme u kojemu živimo i preopterećenost vlastitim obavezama u tolikoj mjeri da često ne stignemo pomoći niti našim bližnjima u nevolji, a onima koje ne poznajemo ni ne pridajemo pažnju. Također, čini se kako se u posljednje vrijeme broj ljudi koji prose na ulicama povećao u tolikoj mjeri da se ponekad pitamo i kome je od njih zapravo potrebna pomoć, a tko možda kroz život želi ploviti linijom manjeg otpora pa one kojima je pomoć uistinu neophodna zbog toga i ne raspoznajemo. Najveći problem zapravo je u tome što je točan broj beskućnika nemoguće definirati pa je tako iznimno teško i prilagoditi određene zakone tome da se zadovolje barem osnovni životni uvjeti za ovu socijalno ugroženu skupinu našeg društva.

Svakodnevni život beskućnika

Iako postoji nekoliko istraživanja o određivanju broja beskućnika u Gradu Zagrebu, nije utvrđen točan broj. Nagađa se da ih je oko 300, a u Hrvatskoj oko 2000. No, to su podaci koji se tiču onog broja beskućnika evidentiranih u sustavu, točnije, onih koji imaju osobne iskaznice. Upravo je to iznimno problematično za veliki broj beskućnika koji mijenjaju mjesto prebivališta, a iz nekog razloga ne žele ili ne mogu napraviti novu osobnu iskaznicu jer bez važećeg dokumenta ne mogu koristiti usluge nekih pučkih kuhinja te im nije plaćeno zdravstveno i dopunsko osiguranje.

Jedna od udruga koja se brine o tome da se na najbolji mogući način pak donekle uspije osigurati što pristojniji i normalniji život za beskućnike upravo je Hrvatska mreža za beskućnike. Neki od ciljeva i motiva osnivanja ove udruge su upravo poboljšanje skrbi o beskućnicima i beskućnicama te drugim socijalno isključenim skupinama tako da se pomaže organizacijama i ostalim udrugama koje na neki način pomažu beskućnicima.

Sanja Blažeković stručna je suradnica za razvoj i unaprjeđenje rada Hrvatske mreže za beskućnike i njenih članica. U svom je dosadašnjem radu pružala razne oblike pomoći i podrške beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva, što uključuje informiranje i savjetovanje za ostvarivanje statusnih prava. Na temelju stečenih iskustava u radu s beskućnicima izradila je i Vodič za beskućnike i Zagrebački vodič za beskućnike te je sudjelovala u izradi publikacije Primjeri dobrih praksi u radu s beskućnicima.

Sukladno njezinim stručnim kompetencijama, Sanja Blažeković pojasnila je kako u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje boravi 700 do 1000 beskućnika od kojih preko 30% ima prebivalište izvan područja Grada Zagreba, a došli su u Zagreb u potrazi za poslom i zbog razvijenih socijalnih usluga (prihvatilišta, pučke kuhinje, socijalni dućani). Za smještaj beskućnika u prihvatilište, dodatno pojašnjava, potrebna je uputnica nadležnog Centra za socijalnu skrb. 

Dolazak u Zagreb – prilika za bolji život?

Veliki broj beskućnika dolazi u Zagreb iz nekih manjih sredina jer smatraju kako će se u glavnom gradu Hrvatske bolje snaći te da će im upravo on pružiti više mogućnosti i priliku za bolji život. Jedan od njih je i Drago Rendulić koji je iz Kutine došao u Zagreb kako bi tu započeo novi život, a nakon što se iz vlaka iskrcao na zagrebački željezni kolodvor, tu je i proveo tjedan dan dok ga nisu izbacili. Nakon toga, spas je pronašao u jednoj pučkoj kuhinji koja je omogućavala i uslugu prenoćišta za nekoliko beskućnika.

Nakon toga, Drago je upoznao i prijatelja, također beskućnika, koji ga je upoznao s časopisom o beskućništvu naziva Ulične svjetiljke. Osim časopisa Ulične svjetiljke, u Zagrebu postoje još dva časopisa o beskućništvu koji se zovu Ulični fajter i Ulični fenjer. Svima je njima cilj jednak, doprinijeti u promjeni slike društva o beskućnicima na bolje te financijska pomoć beskućnicima.

Drago se s osmijehom na licu prisjeća svog teškog i izazovnog životnog puta, no napominje kako su mu upravo Ulične svjetiljke promijenile život jer je uz pomoć njih uspio unajmiti stan i napokon imati svoj mali privatni kutak. Ulične svjetiljke, inače prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim temama, postoji još od 2008. godine kada ga je pokrenuo riječki Franjevački svjetovni red Mjesnog bratstva Trsat.

Njegova je vizija pomoći beskućnicima tako da prodaju časopis po cijeni od 8 kuna od kojih 4 kune idu za prodavača časopisa, a ostale 4 kune namijenjene su za tiskanje idućeg broja časopisa. Upravo se ovim putem želi skloniti beskućnike s ulica na način da si zaradom od prodaje podmire troškove stanarine i režija ili neke druge troškove koji su im neophodni za život.

Ulične svjetiljke dosad su promijenile život brojnim beskućnicima koji su zahvaljujući prodaji časopisa prestali skupljati boce ili kopati po kontejnerima te prositi. Stoga, treba napomenuti i da je cilj časopisa upravo resocijalizacija beskućnika te promjena načina na koji ih ljudi doživljavaju kada ih sretnu na ulici.

Beskućništvo tijekom pandemije

Tijekom pandemije koronavirusa prodavači neko vrijeme nisu mogli prodavati časopis zbog vlastite sigurnosti, ali i sigurnosti svih ljudi koji ga kupuju, čime se srozala kvaliteta života beskućnika.

Beskućnici koji žive u stanovima u najmu vrijeme su provodili sami, bez kontakta s drugim ljudima, što je također loše utjecalo na njihovo već donekle narušeno psihičko stanje. 

Prema tada aktualnim uputama objavljenima na stranicama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, onim korisnicima pučkih kuhinja koji inače imaju neku adresu boravišta ili prebivališta, beskontaktno su se dostavljale namirnice da si samostalno pripreme obrok, što znači da se u pučkoj kuhinji nisu mogli socijalizirati ni s ostalim ljudima koji se nalaze u istoj situaciji. 

Korisnicima koji nisu mogli samostalno pripremati obrok (zbog zdravstvenih razloga, visoke životne dobi ili neadekvatnih prostornih uvjeta), osobe pod posebnom zaštitom uz pridržavanje higijenskih mjera koje je izdao HZJZ dostavljale su pripremljeni obrok na kućnu adresu uz smanjenje fizičkih kontakata.

Korisnici prenoćišta i beskućnici mogli su konzumirati obroke u pučkim kuhinjama, uz pridržavanje svih epidemioloških mjera. Dodatan problem tijekom lockdowna bio je i ukidanje tramvajskih linija, zatvaranje kolodvora i sličnih prostora koji su, na žalost, beskućnicima jedino mjesto na kojem se mogu 

Ipak, neke su pučke kuhinje tijekom lockdowna bile i zatvorene, a u toj je situaciji veliku ulogu odigrala upravo Hrvatska mreža za beskućnike koja djeluje na nacionalnoj i međunarodnoj razini te je osnovana upravo s ciljem unapređenja skrbi o beskućnicima i beskućnicama te drugim socijalno isključenim skupinama pružanjem podrške i pomoći organizacijama koje se bave problematikom beskućništva, podizanjem svijesti i razine informiranosti javnosti te senzibiliziranosti za problematiku beskućništva.

Beskućnicima su tada pomoć pružali volonteri Hrvatske mreže za beskućnike i Udruge Savao koji su organizirali brojne humanitarne akcije i prikupljanja paketića s najosnovnijim potrebama. Građani su tada donirali sve ono za što su smatrali da će u toj situaciji olakšati život beskućnicima, a također su pomagali i tako da su uplaćivali novac na žiro račun. Oni su svima koji su se zatekli u teškoj životnoj situaciji tada dijelili i hranu, vodu, higijenske potrepštine i dezinfekcijska sredstva i zaštitne maske. Upravo je Hrvatska mreža za beskućnike pomagala svojim korisnicima uspješno od samog početka pandemije uputivši i apel za pomoć putem svoje Facebook stranice koji je naišao na velik odjek javnosti. Tada je bio mobiliziran i veliki broj volontera koji su nesebično pomagali osobama u potrebi.

Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti

Protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2020. godine donesena je Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti 2014. godine s obvezom izrađivanja provedbenih programa za period od tri godine te je upravo ona jedan od pravnih dokumenata koji je zadužen za to da u konačnici olakša život onima koji su pripadnici najugroženijih skupina našeg društva te žive u siromaštvu ili im prijeti život u istom.

Kako bi se beskućnicima barem donekle olakšao život te promijenio način na koji ih doživljavaju ostali pripadnici našeg društva, fokus čitave strategije upravo je na osiguravanju uvjeta za uspješnu borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti te smanjenju nejednakosti u društvu, osiguravanju uvjeta za sprječavanje nastanka novih kategorija siromašnih, kao i na tome da se velika pažnja posveti upravo tome da se smanji siromaštvo.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: UNSPLASH