Vojin Perić: „Nikad institucije države nisu prevazišle našu drukčijost.”

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Prema Izvješću o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, osobe s nekom vrstom invaliditeta čine nešto manje od 15 posto hrvatskog stanovništva. Na toliku skupinu i dalje se gleda kao na pojedince koji trebaju eventualno otići kod liječnika ili u školu. Odlazak u kino ili na dobar koncert još su uvijek za mnoge luksuz. Za više od pola milijuna ljudi u Hrvatskoj većina kulturnog sadržaja još nije dostupna. Prema in-portalu, potpuno je prilagođeno tek 37 od 145 muzejskih ustanova, a njih 22 djelomično je dostupno.

Čak ni na razini Europske unije, čini se, ne razmišlja se puno o otvaranju vrata kulturnog života osobama s invaliditetom (OSI). Kako piše autorica Magdalena Pasikowska-Schnass za European Parliamentary Research Service, u izvješću Eurobarometra o pristupačnosti uopće se ne spominje razina konzumacije kulturnog sadržaja OSI, a ne spominju se čak ni načini prilagodbe sadržaja ili prostora – prilagodba za osobe koje se kreću uz pomoć kolica, prijevod na znakovni jezik ili audiodeskripcija.

Iz Ministarstva kulture i medija pak navode kako se posebno podupiru i investicijska ulaganja namijenjena uklanjanju arhitektonskih barijera te danas, bez poštivanja standarda dostupnosti, muzeji, galerije i kazališta ne mogu dobiti odobrenja projekata. To i dalje, međutim, ne umanjuje činjenicu da je osobama s invaliditetom prilagođeno tek 37 od 145 muzejskih ustanova.

No, neki su ipak uspjeli baciti svoj kamen temeljac. Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život s radom je započelo 1948. te je gotovo četrdeset godina djelovalo kao jedino kazalište slijepih u Europi. Današnji ravnatelj kazališta Vojin Perić opisao nam je početke.

– Novi život je nastao kao izazov mladim slijepim aktivistima koji su htjeli na jedan originalan način urbanizirati slobodno vrijeme. Nešto kao sekcija, kao dio kulturnoumjetničkog društva. Godina je 1948. Sve u obnovi kako materijalnih tako i duhovnih dobara. Bilo je to izvođenje predstava s puno statike, bez kompliciranih pokreta, s minimalističkom scenografijom i amaterskim kostimima. Iako su od samih početaka s našim glumcima radili redatelji profesionalci, njihova očekivanja od slijepih osoba bila su minimalistička i s puno predrasuda. – objašnjava Perić

Od tada je sekcija prerasla u pravo kazalište. Publika uživa u pedesetak izvedbi godišnje od čega dio čine klasična djela, a dio autorski komadi. Pojasnio nam je i kako odlučuju što uvrstiti na repertoar, a vode računa o svim žanrovima kazališne umjetnosti.

– Mi smo se okušali u skoro svim žanrovima kazališne umjetnosti. Prije svega vodimo računa o glumcima, njihovim predispozicijama za pojedine žanrove te njihovoj zauzetosti u određeno vrijeme. Pored naših promišljanja o repertoaru konzultiramo redatelje i pozivamo ih da daju svoje prijedloge. Pokušavamo ostati vjerni kvalitetnoj literaturi, ali pokatkad zbog interesa široke publike radimo i komercijalnije stvari. Često pokušavamo afirmirati mogućnosti slijepih osoba smijući se na svoj račun i uveseljavajući publiku našim nezgodama. Pokušavamo iznjedriti i svoje uratke, odnosno na taj način razbijati predrasude i stereotipe. – govori Perić

Na pitanje kako glumci i glumice s oštećenjem vida uopće pripremaju predstave, Perić odgovara kroz smijeh.

– Prije svega za kazalište je bitan talent, a onda ljubav i spremnost na odricanja. Naravno da su potrebne male adaptacije u smislu taktilnih staza i markacija koje nešto naglašavaju, ali to je sve. Sve drugo dolazi s puno vježbe i velikim brojem proba. – otkriva nam. 

Nakon više od pedeset godina djelovanja na zagrebačkoj kulturnoj sceni 1999. organiziraju i prvi BIT festival – Blind in Theatre koji je i dalje jedini festival slijepih i slabovidnih kazalištaraca na svijetu. Svake dvije godine u Zagrebu okupljaju kazališne skupine slijepih i slabovidnih iz cijeloga svijeta.

– Iako je specifični teatar još uvijek rijetkost u svijetu, okupi nas se desetak, pa se kompariramo i istražujemo. Programi su vrlo kvalitetni, pa pored cjelovečernjih predstava bude i različitih radionica, filmova i izložbi. Dakle svih vidova umjetnosti kojima se slijepi bave. – govori Perić

No, bez obzira na to što je Novi život istaknuta kulturna destinacija već više od sedam desetljeća koja niže uspjehe i ostvaruje međunarodne suradnje, još uvijek ih prate stereotipi i predrasude, a njihovi uspjesi prolaze nezapaženo. 

– Iako smo najstarije kazalište slijepih na svijetu, još uvijek smo tek udruga u civilnom društvu. Iako nas kritičari uvijek ocjenjuju kao profesionalce, pobjede na nekim kazališnim festivalima tek su nešto preko čega prelaze i institucije, ali i mediji. Osnovna je predrasuda cjelokupnog društva što uvijek na drukčijost reagira s čuđenjem ili sažaljenjem, što otežava život onome koga sažalijevate i obezvrjeđuje njegovu ljudskost. Predrasude su jednostavno stvar mentaliteta, stvar netolerancije i nerazumijevanja drugih. – objašnjava.

Srećom, predrasuda kod publike sve je manje. Osim kazališnim djelovanjem upravo na međusobnom razumijevanju i razbijanju predrasuda rade kroz projekt Party u mraku.

– Party u mraku je prostor koji je potpuno zamračen. Dakle bez ijednog zrna svjetla, u kojemu se naprosto događa kafić…atmosfera s glazbom, pićima i razgovorom. Kad posjetitelj uđe u zamračen prostor, mora proći kroz različite zamke u smislu grubih tekstura na podu, tunela, ograda i stepenica kako bi došao u sljedeću sobu u kojoj ga čekaju razni mirisi, okusi i zvukovi. – govori Perić.

Oni koji odluče posjetiti mračne partyje kažu da im je zaista bilo mrak.

– Reakcije su fenomenalne. Ljudi po prvi put u životu dožive tako nešto i vrlo često ne žele da se na kraju pale svjetla…traže još. – s osmijehom objašnjava Perić.

Plan je ove godine u mraku prirediti pub kvizove, šahovske turnire, modne revije i spojeve na slijepo. No, još se ne zna kad. Projekt je već neko vrijeme na čekanju jer ih koči pandemija. Kažu, kontakti su u mraku puno bliskiji i ne trpe distance.

Zainteresirani zasad ne mogu otići na mračni party, ali zato mogu svratiti do Scene vidra. Trenutno su na repertoaru Bijeli klaun Damira Miloša, u režiji Maje Kovač; Podmornica Marine Vujčić, koju je režirao Ivan Planinić te Čovječja ribica na tekst Vojina Perića, koju je režirala Petra Radin. Tu je i predstava Marine Petković Liker Tvoj glas ne govori o ljubavi, kao i Ibsenova Nora u režiji Maria Kovača. Na predstave su pozvani svi. Kaže, u kazalištu: Vi gledate, mi vidimo!

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.