Utjecaj nezaposlenosti na mentalno zdravlje: Odlazak psihoterapeutu može nam olakšati nošenje s problemima

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Nezaposlenost sa sobom donosi cijeli niz negativnih posljedica koje sežu mnogo dublje od smanjenja materijalnih mogućnosti pojedinca. Dolazi do gubitka socijalnog statusa, smanjene mentalne i fizičke aktivnosti, slabijeg korištenja i razvijanja vještina bitnih za kasniji profesionalni razvoj. Velik problem predstavlja i narušena slika koju osoba ima o samoj sebi.

Mlade nezaposlene osobe, naime, često se muče s manjkom samopouzdanja i samopoštovanja, anksioznošću, s vremenom počinju sumnjati u vlastite sposobnosti, a prisutan je i osjećaj beznađa koji se, u slučaju da potraje dugo, može pretvoriti i u depresiju.

Zašto mi je tako teško pronaći posao? Hoću li ikada uspjeti u tome? Je li problem u meni? Brojne misli prolaze glavom i ponekad može biti teško nositi se s njima pa psihoterapija može biti od velike pomoći. Psihoterapija se bazira na razgovoru, a kroz nju pacijent i terapeut pokušavaju doći do nekog cilja ili promjene.

Većina ljudi je u nekom periodu svog života barem razmišljala o opciji odlaska na psihoterapiju. Teška životna situacija, proživljena trauma, stresno razdoblje ili jednostavno želja da same sebe bolje upoznamo – razlozi mogu biti različiti, a odlazak psihologu ili psihijatru ni u jednom slučaju ne bi trebao biti odbačen zbog straha od osude okoline. U nastavku donosimo neke od vrsta psihoterapije kako bi među njima mogli pronaći upravo onu koja najbolje odgovara vašim potrebama i željama.

Važno je naglasiti da veliku ulogu u psihoterapiji ima psihoterapeut pa se nekada zna dogoditi da terapija ne ide u željenom smjeru jer dvije osobe koje u njoj sudjeluju jednostavno nisu kliknule, pa stručnjaci savjetuju da ne odustanete od psihoterapije ako vaše prvo iskustvo ne ispuni očekivanja u potpunosti. Možda će sljedeći psihoterapeut zbog svog pristupa i osobnosti biti upravo ono što tražite.

– Poseban problem imaju natprosječno inteligentni pojedinci koji se neće zadovoljiti terapeutom za kojeg smatraju da je nižih kapaciteta od njih. Razočaranje se događa i kada žele da terapeut odmah nadoknadi cijelo djetinjstvo u kojem je bilo svega osim obiteljske topline – objašnjava psiholog Vladimir T. Katušić u svom tekstu „Kratki vodič kroz psihoterapijske pravce za autostopere“ objavljenom na portalu Psihološki prostor.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Ova vrsta terapije je najpoznatiji i najrašireniji psihoterapijski pravac te ujedno ima i najkvalitetniju znanstveno-istraživačku pozadinu pa je idealan izbor za one koje odluke donose na temelju dokaza i kvalitetnih argumenata.

Ciljevi ove terapije su djelovati na psihičke i psihosomatske simptome, podučiti klijenta samoupravljanju, razviti sposobnost podnošenja stresnih životnih situacija te povećati samopoštovanje, samoefikasnost i samokontrolu, objašnjavaju na stranicama Centra za kognitivno-bihevioralnu terapiju.

– Da bi se ostvarila prva dva cilja primjenjuju se tehnike relaksacije i disanja, sistematska desenzitizacija, tehnike imaginacije, preplavljivanje, cijepljenje protiv stresa, pozitivno mišljenje i rješavanje problema, kognitivno restrukturiranje, planiranje ugodnih aktivnosti te trening asertivnosti i socijalnih sposobnosti. Stručnjaci koji rade u Centru bave se problemima klijenata – anksioznim i depresivnim smetnjama, PTSP-om, poteškoćama u učenju djece i mladih, posljedicama mobinga ili stresa na radnom mjestu, sportskom psihologijom, partnerskim problemima i transseksualnošću.

Vladimir Katušić u svojem tekstu kognitivno-bihevioralnu terapiju uspoređuje s autocestom koja nudi brži i jednostavniji način da se dođe do cilja. Oni koje vole sistematičan i analitičan pristup sigurno će prepoznati prednosti ovog pristupa.  

– Gubljenje u šumi van autoceste može biti zanimljivo, ali ću isto tako htjeti znati put za povratak na cestu. Mnogim mojim prijateljima je ova vrsta psihoterapije pomogla da prebrode neka krizna stanja ili smanje autodestruktivni utjecaj različitih simptoma psihičkih smetnji koje su ih pratile. – ističe Katušić.

Moguća negativna strana ovog pravca je, tvrdi,  što neke osobe mogu steći dojam kako ih terapeut zapravo ne sluša, već jednostavno radi prema unaprijed definiranom protokolu. Posebno je problematično kada osoba koja dolazi na terapiju (autor se u tekstu koristi metaforom autostoper) dobije obećanje o broju terapijskih susreta koji su potrebni da bi se riješio njezin problem.

– Neki meni bliski autostoperi su znali dobiti i obećanje da u 12 terapijskih susreta mogu srediti anksioznost. Kasnije su se čudili zašto terapeut nikada nije istražio pozadinu te anksioznosti ili pokazao stvarni interes za ono što se u njima događa – prisjeća se i dodaje kako zbog ovakvih situacija kognitivno-bihevioralnu terapiju prati glas o pristupu koji  ne istražuje dubinu koju čovjek nosi u sebi, što ne odgovara svima.

Psihoanaliza

Na stranicama Hrvatskog psihoanalitičkog društva objašnjavaju kako je psihoanaliza istovremeno teorija o ljudskom umu i terapijska praksa koju je utemeljio poznati Sigmund Freud, a kasnije su ju nastavljali razvijati psihoanalitičari diljem svijeta. Ističu da postoje četiri područja primjene psihoanalize – ona je teorija o tomu kako djeluje naš um, metoda liječenja psihičkih poteškoća, metoda istraživanja te način promatranja kulturalnih i društvenih fenomena.

– Psihoanaliza i psihoanalitička psihoterapija su za one koji se osjećaju uhvaćeni u psihičkim problemima koji se ponavljaju što im umanjuje sposobnost osjećanja sreće u odnosima s partnerima, u obitelji ili među prijateljima kao i uspjeh i ispunjenje u poslu te u normalnim zadaćama svakodnevnog života. Tjeskobe, inhibicije i depresije često su znakovi unutarnjih konflikata, a njihovi korijeni obično zadiru dublje od toga koliko normalna svjesnost može dosegnuti, pa su nerješivi bez psihoterapije. – tvrde iz Hrvatskog psihoanalitičkog društva.

Pomoć stručnjaka stoga je potrebna kako bi klijent u sigurnom ozračju mogao osvijestiti sve dijelove svoje ličnosti i tako doći do samospoznaje. U tekstu objavljenom na njihovoj internetskoj stranici objašnjavaju kako je prosječno trajanje psihoanalize od tri do pet godina pri čemu je najbolje ako se seanse odvijaju tri do pet puta tjedno. Jedna seansa obično traje 45 ili 50 minuta.

– Psihoanaliza je liječenje razgovorom, temeljena na metodi slobodnih asocijacija. U tom osnovnom pravilu pacijent je pozvan govoriti o svemu što mu padne na pamet bez restrikcija poput razmatranja konteksta, uljudnosti, osjećaja srama ili krivnje ili nekih drugih prepreka. Pridržavajući se ovih pravila, misaoni proces pacijenta počet će stvarati iznenađujuće poveznice, otkrivati svijesti nedostupne veze prema željama i obranama i voditi do nesvjesnih korijena do tada nerazrješivih konflikata – objašnjavaju.

Osim ovog klasičnog tretmana, u manjem broju seansi se primjenjuje psihoanalitička psihoterapija u kojoj klijent i analitičar sjede jedan nasuprot drugog (za razliku od klasične situacije kada ležeći na kauču klijent ne vidi terapeuta) kako bi riješili konkretni problem poput teškoće u odnosima, depresije ili anksioznosti. Treća metoda je psihoanalitička psihodrama koja je namijenjena pacijentima sa snažnim inhibicijama ili onima koji trebaju veću podršku kako bi mogli istražiti svoj unutarnji svijet.

– Pacijent igra s nekoliko glumaca koji preuzimaju uloge koje im je sam dodijelio. Funkcija tih glumaca je da pomognu razumjeti ove uloge kao dijelove pacijenta (npr. različite strana konflikta – objašnjavaju u tekstu.

Osim individualne psihoanalize, moguća je i ona u kojoj sudjeluju parovi ili obitelji, a postoje i psihoanalitičke grupe od šest do devet članova u kojima neki klijenti lakše dolaze do samospoznaje.

Gestalt terapija

Sredinom 50-ih godina psihoanaliza je bila vrlo popularna, ali je problem nastao zbog toga što Freud nikako nije želio dopustiti bilo kakav odmak od originalne teorije koju je razvio. To je dovelo do razilaženja s brojnim psiholozima i psihijatrima tog doba. Jedan od njih bio je i Fritz Perls koji je sa svojom ženom Laurom u New Yorku, a kasnije i Los Angelesu, osnovao institut za gestalt terapiju. Sama riječ gestalt je njemačkog porijekla i znači cjelovitost svih dijelova.

– Perls ju je volio demonstrirati provokativnim pristupom klijentima. Izazivao bi ih da pred drugima pokažu baš ono što su najviše skrivali. Skidao je s njih slojeve lažne ličnosti i dovodio ih u poziciju da budu, barem iz neke perspektive – autentični. Navodio ih je da osjete svoje potisnute porive, da kažu što čekaju cijeli život da izađe iz njih, da plaču i udaraju, da osjete svoju moć i da se usude biti ono što jesu iza svih dogovorenih konvencija. – objašnjava Katušić u svom tekstu.

Takav pristup suprotan je od psihoanalitičkom u kojem je ponekad potreban dug rad s klijentom kako bi se došlo do onog nesvjesnog.

– Biti svjestan u gestaltu znači imati kontakt sa svime što u sebi nosimo, a onda, možda, biti i svjestan kontakta s drugom osobom i onim što ona nosi. Nakon doživljaja kontakta, naš autostoper će možda prvi put nakon dugo vremena imati doživljaj da se vratio sebi i životu. – tvrdi.

Gestalt često privlači ljude koji vole izražavanje i ekspresiju i na neki je način nasljeđe Fritzove želje da pokaže kako se do suštine stvari može doći mnogo brže nego li su to tvrdili neki drugi pristupi. Njegova žena Laura veći je fokus stavljala na kontakt i odnos između ljudi te proučavanje kako on utječe na stanje pojedinca. Jedan takav odnos je i onaj između klijenta i terapeuta.

– To je i jedna od glavnih odlika ovog pravca: stvaranje odnosa u kojem će se autostoper osjećati dovoljno sigurno da može istraživati svoja iskustva, što naročito vrijedi za ona neugodna, bolna i potisnuta sjećanja. Ako ih se usudi pokazati terapeutu te ih terapeut prihvati onakvima kakva ona jesu, autostoper će puno prije i sam učiniti isto s tim dijelom kojeg je navikao skrivati od sebe i cijelog svijeta. – piše Katušić.

Psihoterapeut u gestaltu stoga nije tek nepristrani stručnjak, već zapravo druga osoba u odnosu pa je Pearls smatrao, za razliku od psihoanalitičara koji su sjedili iza klijenata, da je pristup oči u oči puno bolji izbor. Umjesto da stručnjak iznosi svoju interpretaciju, gestalt nastoji pomoći klijentu da otkrije vlastitu definiciju svog unutarnjeg iskustva.

– Klijent i terapeut su ravnopravni jer taj svijet u susretu stvaraju zajedno. Između JA i TI postoji cijeli jedan svijet. Spoznati na koji način sam ja JA, a ti TI te sve između toga, jedan je od zadataka gestalt terapije. – objašnjava u tekstu.

Bez obzira na koju se vrstu terapije odlučili, ona može pomoći svima koji se zbog nezaposlenosti muče s manjkom samopouzdanja i samopoštovanja, anksioznošću i ostalim problemima.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.