LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
PRIORITETI: FAKULTET ILI SPORT?

Teško je živjeti samo od sporta i zaobići ozljede, pa su i sportaši složni – dobro je imati drugu opciju

Za potpunu posvećenost sportu teško je istovremeno biti predan učenju i fakultetu. Nedostaje podupiranje sporta kroz sustav obrazovanja da mladi mogu kvalitetno trenirati, a da pritom ne moraju žrtvovati školovanje.

Za potpunu posvećenost sportu teško je istovremeno biti predan učenju i fakultetu. Nedostaje podupiranje sporta kroz sustav obrazovanja da mladi mogu kvalitetno trenirati, a da pritom ne moraju žrtvovati školovanje.

Sa sedam je godina krenuo igrati nogomet, a kroz godine obrazovanja ništa se posebice nije mijenjalo. Škola, trening, škola, trening... Željko Masić već je u srednjoj školi zaigrao za tada NK Zagreb, najprije kao kadet pa junior, a kasnije i u B ekipi seniora. Fakultet mu nije bio u prvom planu. Zapravo, ni u jednom planu. Želio je nastaviti nogometnu karijeru pa vidjeti gdje će ga to odvesti. Tako da, kad se ukazala prilika da karijeru nastavi u inozemstvu, u tada trećeligaškom austrijskom klubu, SV Schwechat, nije previše razmišljao. No, nije sve išlo po planu.

– Taman kada sam trebao otići za Austriju, na jednoj tekmi polomio sam prednje križne ligamente koljena. Bilo je to tjedan dana prije polaska. U prvom momentu mislio sam da je sve otišlo k vragu – govori nam Željko.

Za Austriju se tada spremao s ambicijama da napreduje u sportu i pokuša izgraditi nogometnu karijeru. Jednostavno, želja mu je bila da se nastavi profesionalno baviti sportom.

– Takav je bio plan, postepeno napredovati kroz rangove pa vidjet gdje će me to sve skupa dovesti. U nogometu se nikad ne zna što će biti, ništa nije sigurno. Ali to je bio plan. Fakultet mi nikad nije bio opcija, ne samo zbog nogometa nego i općenito zbog mojih ambicija. Uvijek sam se više vidio na terenu i u radu sa sportom, ako ništa drugo. Nisam se mogao zamisliti u uredskom poslu od 8 do 16 sati.

Ali, nikad ne treba predugo da se idealni planovi izjalove i sve vrati na nulu – jedna utakmica, na prvu klasičan duel i svega par minuta u tom slučaju. Željka je čekalo nekoliko mjeseci rehabilitacije. 

– Morao sam otići na operaciju i čekalo me devet mjeseci oporavka. Austrija je otpala, tako da je uletio faks kao opcija. Bilo je to na brzinu, snađi se druže s B opcijom. I tako sam ‘na horuk’ upisao elektrotehniku na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu. Ali već prvi semestar skužio sam da to nije to i da ta odluka ne vodi ničemu. S obzirom da sam trebao tada prolaziti kroz rehabilitaciju, nije mi taj fakultet ni imao previše smisla. Nije me to zapravo ni zanimalo jer se u tome tako i tako nikada nisam vidio u životu. Ali zbog svih komplikacija, ispalo je tako, eto – iskren je Željko.

Ispisao se već tijekom prvog semestra. Bio je svjestan da mu to ne nosi neku budućnost i, kako sam kaže, nije vidio smisao u nastavku studija.

– Moji su stvarno uvijek bili podrška za sve vezano uz nogomet. Iskreno, njima je uvijek bilo bitno da se škola završi, ali nikad nisu imali ništa protiv odlaska u inozemstvo i podupirali su nogometnu karijeru izvan Hrvatske. Fakultet se počeo forsirati tek nakon ozljede. Pa je tako i nekakva vrsta kompromisa, za mir u kući bila odluka da upišem Sportski menadžment iduću godinu. Zapravo je to bila i logična ideja jer sam ja uvijek više naginjao trenerskoj akademiji i razvoju u tom nekom smjeru. 

Željko Masić na nogometnoj utakmici. FOTO: PRIVATNA ARHIVA
 

No, i to je nekako palo u vodu. Nije mu puno nedostajalo do završetka fakulteta, ali paralelno su se odvijale i neke druge stvari u životu, pojavili su se neki drugi hobiji i prioriteti. Fakultet je ponovno pao u drugi plan. No i dalje ne žali za tom odlukom.

– Iskreno, ne vjerujem da bi mi fakultet nešto promijenio u životu jer se nikada nisam niti vidio u tim vodama. Upisivao sam fakultete kao neke zamjenske opcije, a ne jer sam baš to htio. Još tamo odmah nakon te ozljede mislio sam da je sve izgubljeno, ali kako sam se polako počeo vraćati u normalu, pokušavao sam i pronaći načine da izvučem maksimum iz te situacije. Tada su mi se otvorile i neke druge stvari, s kojima sam danas jako zadovoljan i posvećen u potpunosti tome. Uvijek se podrazumijeva da s rehabilitacijom izgubite jako puno toga, ali ja to ne gledam tako. Iskreno, mislim da sam zapravo jako puno dobio s time u životu jer su mi se otvorile neke druge prilike.   

Zvuči otrcano kad kažemo da se sve događa s razlogom, ali ponekad zaista izgleda tako. Dok se istovremeno zatvaraju jedna vrata zajedno s dugogodišnjim planovima i željama, otvaraju se druga – s nekim drugima, možda još i boljima. 

– Kada se sad sjetim srednje škole kada mi je samo nogomet bio na pameti i prva opcija, i dalje ne bih ništa mijenjao, nijednu odluku ili situaciju. Iskreno, ne žalim ni za čim i mislim da je ovo bio najbolji mogući put. Nastavio sam ja igrati i nakon rehabilitacije, ali samo iz čistog gušta, skroz rekreativno. Ne bih više igrao profesionalno, sad imam druge prioritete – govori nam Željko.

Za razliku od Željka i njegovih suigrača s kojima je dijelio svlačionicu u juniorskim danima, koji su većinom naginjali sportu umjesto fakultetu, mnogi profesionalni sportaši svjesni su da moraju imati još neku opciju. Svaki sport je s vremena na vrijeme rulet – ne znate kada će vas dostići ozljeda koja će vas udaljiti s terena i od onog čime se želite profesionalno baviti. Osim toga, sportska karijera ne traje do 67. godine – sportaši najčešće završavaju karijeru u tridesetima. Stoga, ne čudi zašto se mnogi, unatoč velikim naporima i odricanjima kroz život, odluče ipak gurati i fakultet uz treninge.

Tin Srbić, hrvatski srebrni olimpijac i svjetski gimnastički prvak na preči student je Fakulteta strojarstva i brodogradnje. I sam Srbić u intervjuima je pričao o svojem iskustvu i usklađivanju obveza na fakultetu i treninga. No nikad nije pomislio da nastavi samo s gimnastikom, a fakultet ostavi sa strane. Svjestan je da je gimnastika takav sport od kojeg se teško živi, ali i da mu jedna ozljeda može dokrajčiti karijeru, te da želi imati rezervni plan u životu.
 


Vezano: Student strojarstva i hrvatski gimnastičar na Olimpijskim igrama odnio srebro!



I mnogi plivači koji odluče nastaviti karijeru u inozemstvu, a najčešće je to Amerika, paralelno guraju naporan tempo na američkim sveučilištima u klupama te bazenima. Hrvatski olimpijci Miljenić i Rajić iz Tokija odabrali su upravo taj model. Nikola Miljenić diplomirao je međunarodne odnose i ekonomiju na University of Southern California, a uskoro ga očekuje i nastavak obrazovanja na istom sveučilištu. Druga olimpijka, Ema Rajić, studentica je molekularne i stanične biologije na Sveučilištu Berkeley. Još jedan naš plivač, Ognjen Marić, zahvaljujući dobrim rezultatima i kvalitetnoj prijavi, osigurao je punu stipendiju za studij financija i sociologije na University of Arizona. Razlog zašto se mnogi naši plivači odluče za studij na američkim sveučilištima jest puno viši i kvalitetniji standard u mogućnostima bavljenja profesionalnim sportom kroz fakultet i sveučilišne ekipe.

Iznenadne promjene u karijeri, primjerice zbog ozljeda, iskusila je i skijašica Ida Štimac, Riječanka koja je za prošlu sezonu ostala bez statusa reprezentativke u Hrvatskom skijaškom savezu. Izgubljen status posljedica je dužeg odsustva sa skijaških staza zbog ozljede. Mlada Riječanka odlučila je tako već sa 20 godina ostaviti se natjecateljskog skijanja i, kako je i napisala na svojem Instagram profilu, odlučila se posvetiti medicini.

No, kako je za potpunu posvećenost sportu teško istovremeno biti predan učenju i fakultetu, često treba odabrati prioritet – što nije uvijek jednostavno. A tome ne ide na ruku ni (ne)posloženost hrvatskog sustava sporta. Naša druga sugovornica, Marija L., i sama se susrela s takvim odlukama. Trenirala je rukomet od prvog razreda osnovne škole.

– Uvijek sam jedva čekala treninge. Bila sam stvarno skroz posvećena tome i kad bih razmišljala o nekim planovima za budućnost, vidjela bih se u sportu. Moji su me uvijek vozili na treninge, bilo im je drago da se bavim nečim i da to volim, daleko od toga, ali nisu bili oduševljeni što nemam nekih drugih ambicija, na primjer, studirati medicinu  kaže kroz smijeh.

Kada se u srednjoj školi željela preseliti u veći grad zbog rukometa, dosta udaljen od svojeg mjesta, naišla je na neodobravanje svojih roditelja.

– Ja sam tad imala tek 14 godina i mislila sam da mogu sve. Željela sam otići u veći grad, klub, napredovati... Iskreno, bila sam jako ljuta na njih tada što im se ta moja ideja nije sviđala. Rekla sam im da ne želim ni kasnije na fakultet, da mi to nema smisla kad se mogu bavit sportom. Oni su mi tad objašnjavali da nije sve tako idealno, i da se ne može živjeti samo tako od sporta i željeli su da upišem fakultet. Ja sam gurala svoje, oni svoje – iskrena je Marija.

No, na kraju je ipak popustila. Dogovorili su se da nastavi pohađati srednju školu u svojem gradu, kao i treninge.

– Još oko državne mature nisam bila sigurna želim li uopće upisati fakultet ili ne. Moji su me naravno forsali da upišem nešto, da imam još neku opciju. Pa sam opet tako nekako popustila i upisala fakultet, više da ne slušam prodike nego drugo.  Ali već na prvoj godini faksa, kad sam se zaista i preselila, puno toga mi se nekako promijenilo u glavi, valjda sam i odrasla malo. Skužila sam malo bolje kako funkcionira sport u Hrvatskoj i da nije sve tako bajno. Nastavila sam trenirati naravno i dalje, ali nisam više bila sigurna želim li gurati samo sport. A onda kad sam se počela borit s ozljedama, bilo je to to. Nisam tad mogla trenirati i skužila sam da mi ovo stvarno ne može biti jedina opcija.

Danas u potpunosti podupire bavljenje sportom djece i mladih. No kaže, tek je kasnije shvatila da je dobro imati još neki plan, posao uz sport.

– Kad sad razmišljam o tome, drago mi je da su moji gurali taj fakultet. Tad sam mislila da sam najpametnija na svijetu i da znam bolje od njih, a oni su samo htjeli najbolje za mene. I drago mi je što je tako ispalo, drago mi je da sam završila fakultet i da se nisam prerano odrekla nekih stvari. Sport je često takav rulet da nikad ne znaš što te čeka, dokud ćeš dogurati, tko će te primijetiti, a ne možeš utjecati ni na ozljede. Mislim da treba gurati djecu u sport što više, ali i da treba podupirati sport kroz sustav obrazovanja, da djeca mogu trenirati na visokoj razini, a da ne moraju pritom žrtvovati školovanje.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: ŽELJKO MASIĆ NA NOGOMETNOJ UTAKMICI; FOTO: PRIVATNA ARHIVA