Razgovarali smo s mladima koji rade u inozemstvu; evo s kojim se izazovima susreću

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Trbuhom za kruhom označava iseljavanje zbog gladi uzrokovane nedostatkom posla, dok kruh simbolizira novac koji se pronalazi izvan rodnog kraja, odnosno najčešće izvan domovine. Moglo bi se reći da je ova fraza s razlogom jedna od najspomenutijih u Hrvatskoj, s obzirom na statističke podatke o iseljavanju stanovništva, posebice mladih posljednjih nekoliko godina.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za prošlu godinu najveći broj preseljenog stanovništva unutar Republike Hrvatske bio je u dobi od 20 do 39 godina. Mladi se najčešće sele u zemlje EU, a poneki se odluče i potražiti sreću preko bare, brojke iseljenih mladih ne mogu se ni mjeriti s ostalim dobnim skupinama iseljenih, a emigracijski val ne jenjava čak ni u pandemiji.

Novci se doista mogu zaraditi u inozemstvu, ali slabo se pitamo koja je cijena koju mladi moraju platiti kako bi se financijski osigurali. Osim u poslu potrebno se snaći i u društvu, što je vrlo često još teži zadatak. Promjena okoline, nepoznavanje jezika, kulturološki šok – sve su to faktori koji utječu na osjećaj socijalne isključenosti pojedinca. O tome kako se zaista živi u inozemstvu, koliko je bilo teško uklopiti se te osjećaju li se uključeno u društvo podijelili su svoje iskustvo mladi Hrvat iz Njemačke i Hrvatica iz Austrije.

– Na početku je bilo teško uklopiti se, jer nisam znao što me čeka, novo okruženje i novi ljudi, ali u kratkom vremenu sam se dobro snašao i uklopio među okolinom. Iako jezik nisam naučio tečno, smatram da znam dovoljno kako bih se snašao u osnovnoj komunikaciji. Također smatram da poznavanje jezika uvelike olakšava boravak u vezi posla i ostalih aktivnosti i da je potrebno učiti jezik za bolju prilagodbu. – govori nam Ile Bruno, Zagrepčanin koji je sreću u Njemačkoj potražio prije 2 godine kada je imao samo 19 godina.

Pri završetku Zrakoplovne srednje škole u Zagrebu, odlučio je posao u struci potražiti upravo u Njemačkoj u manjem gradu blizu Stuttgarta. Posao je pronašao vrlo brzo i od tada je u istoj firmi.

Marina je diplomirana inženjerka građevine koja je iz rodnog Zagreba odselila u Graz prije šest godina. Radi u struci i zadovoljna je poslom, a samo privikavanje na novo okruženje za nju je prošlo brzo i bez ikakvih problema jer kako kaže takva je po prirodi.

– Dobro i vrlo brzo sam se naviknula na sve, volim upoznavati nove ljude, kulture i vidim takvu vrstu promjene kao nešto pozitivno. – ističe 29-ogodišnja Marina.

Što se tiče jezika, Marina je njemački svladala i uvrstila u svakodnevni razgovor nakon dvije godine boravka i kako kaže od tada joj je život znatno lakši.

– Puno mi je olakšalo boravak, jer npr. ne moraš hvatati nikoga za rukav kada ti dođe neko pismo poštom, jer poštom dolazi većinom nešto bitno. – priznaje Marina.

I Marina i Ile Bruno vide razliku u mentalitetima naroda u usporedbi s hrvatskim. Ile Bruno najveću razliku primjećuje u ponašanju.

– Smatram da se hrvatski narod ponaša puno slobodnije i društvenije u odnosu na Nijemce. Oni su nekako manje društveni, kod njih stvarno vlada red, rad i disciplina i vidi se razlika između nas Balkanaca i njih – kaže Ile.

Navodi kako, iako je razlika u mentalitetu vidljiva, do sada nikada nije doživio društvenu isključenost.

– Do sada se nisam smatrao socijalno isključen, a vjerujem da ni u buduće vrijeme se neće ništa promijeniti. Njemačka je ipak zemlja s dosta ostalih narodnosti, ima jako puno drugih naroda koji su isto došli kao i mi raditi, nekad imam osjećaj da ima više nas pridošlica nego Nijemaca i možda je to razlog zašto se ni ja ni moji sunarodnjaci ne osjećamo isključeno, skoro pa smo ih nadjačali brojčano. – govori Ile Bruno kroz smijeh.

Marina razliku u mentalitetu Hrvata i Austrijanaca vidi u puno toga, a kao najveću razliku ističe to da su Austrijanci poduzetniji i aktivniji.

– Imam dojam da su Austrijanci dosta aktivniji, ako nešto ne valja, oni su to spremni popraviti. – ističe i dodaje kako joj se to jako sviđa kod Austrijanaca.

Osim toga, vidi razliku i u međuljudskim odnosima.

– Stekla sam dojam da Austrijancima možda treba malo više vremena da se opuste i da te upoznaju, ali nakon toga su doista srdačni i topli. – primijetila je Marina.

Za razliku od Ile Brune, Marina kaže kako je osjetila socijalnu isključenost. Izdvojila je jednu situaciju koja joj se posebno urezala u pamćenje.

– Kad sam bila s bivšim dečkom Austrijancem kod njega doma na selu, neki njegovi prijatelji nisu htjeli pričati sa mnom i njemu su govorili da sam s njim samo zbog papira, ali sam ih brzo poklopila jer sam iz EU i ne trebaju mi nikakvi papiri od nikoga! Ali nakon nekog vremena, kad su me upoznali bolje, nisu me više isključivali iz društva, i ajmo reći da smo se sprijateljili. –prepričava Marina, koja se znala osjećati isključeno u društvu, ali smatra da su problemi s diskriminacijom ipak puno veći u Hrvatskoj.

O tome kako izgleda radni dan, imaju li vremena za druženje ili im posao ne dopušta ostale aktivnosti i hobije, oboje sugovornika istaknulo je da im je društveni život gotovo pa jednak onom starom.  

– Puno puta sam čula od naših ljudi koji su vani da se najviše vole okružiti našim ljudima, odnosno ljudima iz Hrvatske i okolnih država. Mislim da je to u redu, naravno, no ja se ipak volim družiti sa svima. Ako usput naiđem na ljude s kojima se mogu sporazumjeti na materinjem jeziku, to je odlično, no ne idem aktivno tražiti samo društvo iz Hrvatske. Poznanica mi je pričala kako ima društvo iz Hrvatske s kojim se nalazi jednom mjesečno pa onda malo pričaju na Hrvatskoj, razmjenjuju vijesti i slično. Također, kada netko ide kući, onda eventualno poveze nešto ili zajedno organiziraju prijevoz. Mislim da je za takve stvari društvo iz Hrvatske jako korisno, no, ponavljam, nema smisla ograničavati se samo na to kad već imamo priliku družiti se s ljudima iz raznih zemalja – govori nam naša sugovornica.

Ile Bruno se opisuje kao jako društvena osoba, ne može zamisliti život bez druženja i zabava te ističe kako mu toga ne nedostaje ni u Njemačkoj. Smatra da o tome kako izgleda društveni život u tuđini ovisi i o tome kakvim ljudima si okružen. Njemu veliku prednost predstavlja to što je okružen mladima iz Hrvatske, pa se i lakše sprijateljio s ljudima i stvorio ekipu.

– Društveni život u Njemačkoj je dobar ako se imaš s kim družiti, srećom ja sam okružen sa dosta naših ljudi pa društvo nije problem, mislim da je puno lakše družiti se sa svojim narodom, ipak nas veže i isti jezik i običaji, pa se samim time i bolje slažemo. – smatra Ile Bruno.

Marina je također zadovoljna svojim društvenim životom, a istaknula je i da se cijene prekovremeni sati.

– Društveni život u Austriji je super, samo ću reći da se kod njih petak smatra kao poluvikend dan! Radi se do 12-14h većinom, što znači da mi vikend traje 2 i pol dana, ne može bolje, ali ipak ima i dana kad se radi baš previše, no to ovisi o poslu i o struci, na tebi je da odlučiš ako hoćeš raditi prekovremeno ili ne, a i svaki prekovremeni je plaćen ili novčano ili slobodnim danom/satom – zadovoljno će Marina.

Marinino društvo je mješovito, ali najviše se druži s Balkancima jer ih je upoznala na tečaju njemačkog. Ne radi razliku u narodnostima, voli se družiti sa svima, a Austrijance opisuje kao avanturiste i gurmane.

– Austrijanci su dosta aktivni, vole planinariti, ići u toplice, biciklirati, trčati, skijati... Zapravo baš vole uživati, a i vole dobro pojesti i popiti, čak i više od Hrvata, bar mi se tako nekad čini.

Nostalgija, bar ponekad, prati svaku osobu koja se odseli daleko od kuće. Na početku se teško naviknuti da nakon posla možda ne ideš kući nego u maleni stan s cimerima, da te kod kuće ne čeka svaki put topli obrok, da ne piješ kavu u najdražem kafiću i da ne možeš zagrliti sve koje voliš. Sve su to sitnice koje ljudima život znače i stvaraju im osjećaj pripadnosti mjestu koji im u tuđini često nedostaje.

Ile Bruno nostalgiju za domom nema u velikoj mjeri, smatra da je njegova želja za domom karakteristična za svakog iseljenika. Ističe kako mu najviše fali obitelj i prijatelji, ali dobro se nosi s tim jer ima i ovdje društvo, a s obitelji održava kontakt.

– Dobro se nosim s tim jer se stalno čujem sa svojima, pa onda i nemam osjećaj da smo daleko, a i znam otići doma u Zagreb kad su blagdani. – objašnjava Ile Bruno.

Marinu nostalgija često ulovi, nedostaju joj prijatelji, rodni Zagreb, a ono što joj je dodatno otežalo je pandemija zbog koje nije mogla putovati u Hrvatsku.

– Neka važna događanja sam morala propustiti pogotovo u koronarazdoblju jer je Austrija imala dugo zatvorene granice i karantene i dosta stroge mjere. – kaže Marina.

Osobni razvitak čini zrelu osobu, a ako se ljudi ne mogu ostvariti u svojoj domovini, možda je upravo selidba rješenje. Iako ta drastična promjena nije nikome laka, možda je upravo to potrebno kako bi se osamostalili, izgradili kao osobe i radnici, stekli nova iskustva i bolje spoznali sami sebe.

Marina i Ile Bruno ne razmišljaju o skorom povratku u Hrvatsku, vide više prednosti nego nedostataka života u inozemstvu, oboje vjeruju da im Njemačka i Austrija nudi više prilika nego Hrvatska, a najveća motivacija je želja za napretkom. Iako to nije njihov rodni kraj, to ne znači da se ne mogu osjećati kao doma i izgraditi svoj život kako sami žele.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.