Brige i strahovi mladih: ovo su priče četvero zagrebačkih studenata

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Fran, Hana, Iva i Ema nemaju puno toga zajedničkog. Slušaju različitu glazbu, imaju drugačije hobije, izlaze na različita mjesta.. No, svih četvero posljednjih je godina dijelilo dobre i loše strane studiranja. Fran je na početku studija mislio da su jezici prava stvar za njega, Ema se posvetila psihologiji, Hana se vidjela u društvenim, a Iva u prirodnim znanostima. Za svakog od njih, put prema onome gdje su sada potpuno se razlikovao, a kroz studij obilježila su ih različita iskustva. Svako od njih imao je neke svoje želje i vizije dok su kao brucoši birali svoj smjer.

Nakon par godina studiranja, i dalje imaju neke svoje vizije i želje, ali ono što ih najviše muči jest da uskoro više neće imati – studentska prava. Neće više biti prilike za ručak od 6,50 kuna u menzi, studentskih popusta, stipendija, a ni života u studentskim domovima za par stotina kuna jer stanovi su navodno ipak nešto skuplji.. Hoću li pronaći posao? Ili staž? Od čega ću plaćati stan? Jesam li ispravno odabrao? Što želim uopće raditi u životu? Ako ste se ikad pitali što sve prolazi kroz glavu studentima završnih godina fakulteta – upravo ste čuli neka od njih.

– Iskreno, brine me to da se, nakon svih ovih godina uloženog truda i učenja, sve svede na čekanje na burzi u nadi da ću dobiti posao u struci. S obzirom na to da studiram u području društvenih znanosti, prognoze za pronalazak posla općenito nisu baš obećavajuće, a nakon ove situacije vjerojatno će biti još i gore. – misli su koje prolaze kroz glavu jednoj od naših sugovornica sa Sveučilišta u Zagrebu.

Studij psihologije bio je njezin prvi izbor, a iako je dosad sve dala u roku, s predajom diplomskog rada ipak će malo odužiti. Jedan od razloga jest što nije sigurna što nakon fakulteta. 

– Mnogi tako razmišljaju, pa i frendice s kojima se družim na faksu. Mnogo njih je već na ranijim godinama odužilo sa studijem pa si ne mogu priuštiti i taj luksuz da prebace diplomski. A neki si ne mogu priuštiti da plaćaju dodatno jednu godinu, samo zato što ne znaju što točno žele i zato žele što prije završiti. Iako, sad je i mene strah je li to bila loša odluka s obzirom na to da ću morati još čekati na staž.

Za studente psihologije nije tako jednostavan put do zaposlenja. Nakon završenog fakulteta i diplome u ruci studenti moraju odraditi stažiranje koje se čeka, kako nam govori naša sugovornica, i do godinu dana. Tada više nemaju studentska prava, a i ako se odluče zaposliti negdje, dok čekaju vježbenički staž, moraju kasnije zadovoljiti određene uvjete kako bi se uopće mogli prijaviti na natječaj za stažiranje. 

– Nisam sigurna je li me više strah čekanja dok dobijem staž ili period odrađivanja staža koji vjerojatno neće biti plaćen ili će biti jako niska plaća; ili pak kasnije čekanja na posao u struci. Imam osjećaj kao da ćemo biti ostavljeni na cjedilu – s jedne strane moramo zadovoljiti hrpu uvjeta, a s druge strane očekuju od nas da godinu dana živimo na plaći minimalca ili niže. Što je s onima koji bi sami trebali plaćati stan i živjeti od svoje plaće?

I to je najveći strah njezinih kolega – znaju da godinu dana neće imati prihode, a mnogi će morati plaćati smještaj i brinuti sami o sebi.

– Na početku studija se nisam toliko brinula, ali sada na diplomskom studiju su mi se često javljale ove misli koje je dodatno potaknula pandemija. Unatoč tome, trudim se razmišljati pozitivno i nadati se da će se sve ipak nekako posložiti.

Dok je Ema iz prvog pokušaja upisala ono što ju zanima, neki nisu bili te sreće. Iako je većina nas kad smo upisivali fakultet živjela u uvjerenju da svi brucoši imaju 18 godina, a da isti završavaju fakultet s 23 – brzo smo shvatili da to baš nije tako. Neki se prebacuju na drugi fakultet već nakon prve godine, nekima trebaju dvije godine da shvate da prvi izbor ipak nije za njih, a nekima i pet. Takozvane izgubljene godine sa sobom donose osjećaj nezadovoljstva, ali i brige da se nekog iznevjerilo – kako sebe tako i društvo.

S osjećajem da nisu ispunjena očekivanja susreo se i naš drugi sugovornik. Fran se nakon završetka srednje škole odlučio za studij mađarskog i slovačkog jezika, no ubrzo je shvatio da to nije za njega.

– Taj upis na faks mi je došao nekako naglo. Bilo je sve ono oko mature i nisam bio tad ziher kaj ću. Engleski mi je išao super, pa sam onda kao mislio, ako mi engleski dobro ide, znači jezici mi dobro idu, onda ću upisati neki jezik s kojim kasnije mogu imati posao, jer tko priča mađarski... Nakon što sam to upisao, skužio sam da to baš i nije tako. Engleski je svuda oko tebe i nije ga teško naučiti, a mađarski i slovački, to je neka druga priča... Jednostavno, skužio sam da to nije za mene.

Istovremeno, bavio se glazbom, ali bio je svjestan da od toga baš i nije lako živjeti. Razmišljao je da se prijavi na Akademiju dramske umjetnosti, ali činilo mu se da je tad već prekasno za to. Iako i dalje nije bio siguran čime se želi baviti u životu, na brzinu je izabrao nove smjerove, i tako već iduće godine upisao arheologiju i etnologiju.

– Imao sam neku ideju u glavi, zeznuo sam prvu godinu, moram nešto sad brzo smisliti kaj ću raditi i onda sam isto zapravo išao na blef.

Upravo taj osjećaj da si čitavu jednu godinu bacio u vjetar, često radi nepotreban pritisak studentima.

– Mislim da sam najviše sam sebi stvarao pritisak. Toliko mi je to sad smiješno i glupo, ali imao sam osjećaj kao, imam 19 godina, ja sam već trebao ne znam kaj napraviti. I tako sam i drugi studij upisao na brzinu. Razmišljao sam kao, izgubio sam tu jednu godinu, sad moram arheologiju riješiti u tih pet godina i odmah nakon toga naći posao, i do 23, 24 godine imati gotov faks i sređen život u tom smislu. Kad se sjetim sad toga, užasno mi glupo zvuči, ali tad sam tako razmišljao.

Neke njegove kolege na godini imali su puno jasniju viziju što žele od tog fakulteta, dok se Fran još nije uspijevao pronaći.

– Ono što me isto tad krenulo mučiti jest kad sam vidio neke ljude da su brzo skužili sebe. Znali su što ih zanima, imali su neke svoje ciljeve i znali su što moraju raditi da idu u tom smjeru. Mislio sam okej, ako mi se teren svidi možda ću htjeti raditi na terenu, ali nije. Imao sam super ocjene, ali sve skupa to nije bilo za mene. I dalje mi je bilo u glavi da sam zeznuo prvu godinu, da je kasno za se početi pripremati za akademiju, hajmo sad ovo završiti.

Iako je uspješno polagao predmete, zbog privatnih je razloga nakon nekog vremena počeo zanemarivati fakultet i zapeo pred zidom koji nije znao kako srušiti.

– Imao sam osjećaj da sam potrošio bez veze pet godina života i to me užasno mučilo i nisam znao što dalje. Osjećao sam grižnju savjest najviše zbog sebe, ali i staraca. Tad sam se već prestao uspoređivati s drugima, u svojoj okolini. Sad mi je smiješno i apsurdno da sam s 19 godina mislio kako sam propustio godinu dana, a da sam se s 23 godine osjećao da sam prestar da se probam pripremiti za tu akademiju. Kako možeš biti prestar s 23 godine! (haha)

No, teško je racionalno sagledati situaciju dok ju tek proživljavaš. Puno se misli vrti po glavi, ne pomaže ni osjećaj izgubljenosti, a čitavo vrijeme postoji taj neki osjećaj da se gubi dragocjeno vrijeme i da vremena – nema. A zaista ima.

– Promijeni se definitivno način razmišljanja. Skužiš da stavljaš nepotreban pritisak na sebe. Nema smisla stavljati takav pritisak s 19 godina na sebe. Imaš cijeli život pred sobom.

FOTO: PIXABAY

 

Pritisak na svojoj koži za vrijeme studiranja osjetile su i Hana i Iva. Dok se Iva posvetila prirodnim znanostima, Hani su bile bliže društvene znanosti. Dok Hanu više brine što nakon faksa, Ivi je najstresnije razdoblje bilo dok se nije pronašla na studiju.

– U početku je bilo užasno demotivirajuće. Učiš, radiš, a ne prolaziš ispite. Nije bila laka ta prilagodba. Frustrirajuće je nekako. Osim toga, gomilalo se gradivo s kojim se nekad nisam imala hrabrosti suočavati pa bih tako poslije osjećala grižnju savjest što sam ostavljala za kasnije. U početku sam se osjećala loše jer sam mislila da je drama ako nisam sve dala u roku i izgubila – ali nisu te godine bačene u vjetar, ima vremena.

Svjesna je da u znanosti uvijek nedostaje ljudi i da ne bi trebala imati problema s pronalaskom zaposlenja. Iako je na početku studiju imala viziju boljih uvjeta rada, najveći strah pronalazi u samoj činjenici da više neće biti student.

– Straši me taj gubitak slobode, to što ću imati odgovornost prema nekom drugom, ne samo prema sebi. Neću baš moći uzeti tri dana slobodno samo zato što mi se sad ide negdje, nego ću ovisiti o godišnjem, a mjesec dana unaprijed znat ću gdje ću biti ponedjeljkom od 8 do 16 sati. Zar to ne zvuči malo zastrašujuće?

Hanu ipak više brine, ne to što će raditi od ponedjeljka do petka, nego hoće li uopće naći posao. Situacija s pandemijom ne daje joj povod za pozitivniju perspektivu, pa je zato i ona odlučila prebaciti diplomski za iduću godinu.

– Otkad sam upisala faks imala sam neke svoje ciljeve i viziju što želim raditi, i zaista sam se sve ove godine trudila da idem u tom smjeru. I onda dođe ta zadnja godina, i shvatiš da bi već sad trebao imati nekakav posao u vidu, a da ga nemaš... Shvatiš da bi za koji mjesec trebao početi sam zarađivati kako bi mogao plaćati stan i brinuti sam o sebi. A ne znaš hoćeš li uopće pronaći posao.

Sam proces pronalaska zaposlenja mukotrpan je posao, a još je teže boriti se s neizvjesnošću i strahom od onoga na što se ne može utjecati. No, s druge strane, i ti izazovi s kojima se studenti suočavaju, kako za vrijeme studiranja, kako na prelasku u svijet odraslih – imaju neku svrhu. Dok neki u tom periodu osnaže, drugi pronađu sebe, a treći iskoriste neke druge potencijale studentskog života. Ipak, kada nam se čini da nas svi prestižu, da brže sazrijevaju, da brže sređuju svoj život, važno je sjetiti se da život nije utrka i da ne idemo svi istim putevima.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.