LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Često se ne dijagnosticira na vrijeme

ADHD kod djevojčica i djevojaka – nevidljivi problem koji utječe na uspjeh i kvalitetu života

Djevojčice koje nemaju tipične simptome hiperaktivnosti nevidljive su jer obično imaju vrlo dobro ponašanje u školi. Iako im je zbog poremećaja otežano učenje i obavljanje školskih obveza, takve djevojčice obično ulažu više vremena u učenje i pisanje zadaće kako bi ostvarile dobar uspjeh u školi. Simptome ADHD-a često uspješno prikriju kroz inteligenciju, zbog čega vrlo često prolaze ispod radara nastavnika i roditelja.

Djevojčice koje nemaju tipične simptome hiperaktivnosti nevidljive su jer obično imaju vrlo dobro ponašanje u školi. Iako im je zbog poremećaja otežano učenje i obavljanje školskih obveza, takve djevojčice obično ulažu više vremena u učenje i pisanje zadaće kako bi ostvarile dobar uspjeh u školi. Simptome ADHD-a često uspješno prikriju kroz inteligenciju, zbog čega vrlo često prolaze ispod radara nastavnika i roditelja.

Treskanje nogama, kuckanje po stolu, fidget spinneri, nekontrolirano pričanje, hiperaktivnost – sve su to tipični simptomi ADHD-a koje najčešće vidimo u medijima, najčešće kod dječaka koji skaču po zidovima, te roditelje i učitelje dovode do čupanja kose iz frustracije. Poremećaj deficita pažnje i hiperaktivnog ponašanja najčešće se povezuje s problematičnim dječacima i asocira s neuobičajenim ili neželjenim ponašanjem.

Djecu s ADHD-om smatra se noćnom morom učitelja i nastavnika jer se ne uklapaju u model savršenog učenika, a u porastu je i broj slučajeva jer se poremećaj pažnje uočava kod sve većeg broja djece. Isti taj stereotip hiperaktivnosti ima i drugačiji učinak, jer dominacija tipičnih simptoma u medijskom prikazu ovog poremećaja znači da djeca s drugim poteškoćama koje proizlaze iz ADHD-a teže dolaze do dijagnoze i pomoći.


Što je ADHD?

 
Poremećaj deficita pažnje i hiperaktivnog ponašanja može se manifestirati kroz vrlo šarolik spektar simptoma. Neki od njih su problemi percepcije kao što je loše crtanje geometrijskih likova, loša procjena prostornih dimenzija, vještine crtanja koje ne odgovara dobi, specifični neurološki znakovi poput slabijeg govora, nespretnosti i loše koordinacije, gubljenja koncentracije i govornih nepravilnosti.

ADHD se manifestira i kroz poremećaje u motoričkim funkcijama te kroz probleme u školi kao što su razlikovanje zvučnih podražaja, učestali tikovi i grimase, usporenost i neorganizacija u radu, problemi u čitanju, računanju i pisanju. Simptomi mogu biti vidljivi i kod navika spavanja – ADHD može dovesti do lakog umaranja, udaranja i škripanja zubima u snu, nepravilnog spavanja, trzanja u snu. Osim toga, brojni se simptomi pokazuju i na misleno-emocionalnom spektru – osobe s ADHD-om često imaju poteškoće pri apstraktnom i organiziranom razmišljanju, mogu biti impulzivni i eksplozivni, teže pamte te su skloni učestaloj perseveraciji (Hrelja-Bećirspahić i Nakić) odnosno hiperfokusu – stanju iznimne ustrajnosti u aktivnosti koja im je zaokupila pažnju.

Iako se problemi u društvenim odnosima obično pripisuju drugim poremećajima, i osobe s ADHD-om mogu imati brojne probleme pri socijaliziranju pa tako mogu biti vrlo osjetljivi ili pak agresivni, izazivati druge ili dirati, loše procjenjivati društvene odnose, vrlo često mijenjati ponašanje i raspoloženje ili pak biti antisocijalni. Popis simptoma stvarno je dug te se kod svake osobe poremećaj deficita pažnje i hiperaktivnosti može manifestirati na različit način, ovisno o izraženosti problema.

Prema Kocijan-Hercegovinji, ADHD se obično dijagnosticira kao jedna od tri podvrste tog poremećaja temeljem glavnih karakteristika. Prvi je i najpoznatiji – ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću. Upravo su to ona djeca koja ne mogu mirno sjediti, vrpolje se, teško kontroliraju govor i upadaju drugima u riječ. Imaju i problema u društvenim odnosima jer teže prepoznaju neverbalnu komunikaciju. ADHD s pomanjkanjem pozornosti uglavnom se manifestira kroz teškoće u organizaciji, lako skretanje s toka misli i gubljenje u njima – sanjarenje, gubljenje stvari, teže praćenje uputa i završavanje zadataka. Treći tip, ADHD s kombiniranim karakteristikama, manifestira se kroz simptome obje gore navedene podvrste.


Raširenost ADHD-a

 
Medijski naslovi u kojima se o djeci s ADHD-om govori kao o epidemiji ADHD-a ili u kontekstu pretjeranog dijagnosticiranja doveli su i do stigmatizacije osoba koje pate od tog poremećaja. Šale o djeci koja trebaju chill pills i previše gledaju u mobitel obeshrabruju djecu i mlade od traženja pomoći i terapije.

Iako se govori o navodnoj epidemiji ADHD-a, studija koju je objavio American Journal of Psychiatry kroz analizu više od 9 tisuća dokumenata i 303 studije pokazala je da udio ADHD-a u populaciji varira od manje od 1 posto pa sve do 5,29 posto stanovnika, ovisno o vremenskom i prostornom kontekstu dijagnoze. Iako se o ADHD-u često govori i kao o američkoj uvoznoj bolesti, analize su pokazale kako ne postoji značajna razlika u broju dijagnoza između Europe i Sjeverne Amerike, te kako je jedina razlika zabilježena u Africi i na Bliskom Istoku.

Još uvijek nije poznat točan uzrok ADHD-a. Neki stručnjaci smatraju kako je u pitanju kemijska neravnoteža mozga, drugi pak misle kako je to zapravo genetsko pitanje. Postoje i drugi rizični čimbenici kao što je pušenje ili konzumacija alkohola u trudnoći, prijevremeno rođenje i slično, povezani s pojavom ADHD-a. Bitno je istaknuti kako porast u broju dijagnosticiranih slučajeva poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću nije rezultat epidemije već posljedica većeg razumijevanja i senzibilizacije stručnjaka.


Nevidljive djevojčice s ADHD-om
 

ADHD kod djevojčica dijagnosticira se u mnogo manjem udjelu nego kod dječaka i kod velikog broja žena ostaje nedijagnosticiran do srednje životne dobi. Djevojčice koje nemaju tipične simptome hiperaktivnosti nevidljive su jer obično imaju vrlo dobro ponašanje u školi. Iako im je zbog poremećaja otežano učenje i obavljanje školskih obveza, takve djevojčice obično ulažu više vremena u učenje i pisanje zadaće kako bi ostvarile dobar uspjeh u školi. Simptome ADHD-a često uspješno prikriju kroz inteligenciju, zbog čega vrlo često prolaze ispod radara nastavnika i roditelja.

Djevojčice koje u ranijoj dobi dođu do dijagnoze ADHD-a obično su ekstremni slučajevi ili imaju simptome sa spektra impulzivnosti i hiperaktivnosti. Iako se prije smatralo kako je omjer slučajeva ADHD-a kod muškaraca i žena oko 16:1, novija istraživanja pokazuju kako je realna slika zapravo bliža omjeru 2:1. Manjem broju dijagnoza kod žena doprinosi i sličnost simptoma ADHD-a i drugih poremećaja kao što je anksioznost ili depresija, zbog čega može doći i do krivih dijagnoza i netretiranja pravog uzroka problema.

Djevojčice i djevojke koje imaju poremećaj pažnje često se opisuje kao osobe s glavom u oblacima, sramežljive, anksiozne ili plahe. 
Kod djevojčica s poremećajem hiperaktivnosti može se raditi o djeci koja su vrlo živahna, vole naređivati te su sklona opasnom i rizičnom ponašanju. Drugi simptomi mogu biti nezrelost, loše čitanje socijalnih situacija ili problemi s uklapanjem u društvo. Brojna su svjedočanstva žena koje su tek nakon izlaska iz sustava obrazovanja otkrile da imaju ADHD, iako su tijekom života imale tipične simptome. Često započinjanje novih projekata ili aktivnosti bez završavanja prethodnih, često kašnjenje i gubljenje stvari, hiperfokusiranje na stvari koje ih zanimaju, loše snalaženje u društvenim signalima i osjećaj kao da stalno pokušavaju uloviti sve što svakodnevni život od njih zahtjeva neke su od tipičnih ADHD-ovskih karakteristika koje se ne prepoznaju na vrijeme.

Jedna 23-godišnja studentica svoje je iskustvo s poremećajem pozornosti opisala ovako: 

– Kao da mi je mozak piši-briši ploča s koje mi se svako malo izbriše sve što moram obaviti taj dan. 

Druga je pak sugovornica rekla da se zbog inteligencije uvijek odlično snalazila u školi i na fakultetu, no njezin je privatni život uvijek bio kaotičan. Od prijateljskih odnosa (Trudim se, ali mislim da zaboravim odgovoriti ljudima na poruke u barem 80 posto slučajeva), impulzivnosti pri kupovini pa do kućanskih obveza (Mama je moju sobu uvijek opisivala kao ‘kreativni nered’), djevojke i žene s poremećajem pozornosti obično se teško nose s problemima koji donosi svakodnevni život. 

Nadređeni u poslovnom svijetu i životni partneri žena s ADHD-om često nemaju puno razumijevanja za ono što ih muči. Ono što je nekima prirodno kao što je zatvaranje vrata kuhinjskih ormarića, gašenje svjetla i slične sitnice, osobama s ADHD-om predstavlja izazov jer je pri trenutku napuštanja prostorije njihov mozak već deset koraka unaprijed.


Mislim da imam ADHD. Što sada?

 
Problematika mentalnog zdravlja u Hrvatskoj i okolnim zemljama još uvijek je tabu-tema. Dok najveće svjetske korporacije svojim zaposlenicima daju slobodne dane za odlazak na psihoterapeuta ili im plaćaju troškove terapije, ovdje se mnogi boje otići psihologu ili psihijatru kako im to ne bi ostalo u medicinskom kartonu.

Stigma povezana s mentalnim zdravljem ne bi nas smjela obeshrabriti od brige o vlastitoj dobrobiti, bez obzira na to što o tome misli mamina sestrična iz drugog koljena ili susjeda koja s prozora nadzire događanja u kvartu.

Ako misliš da neki od navedenih simptoma opisuju tvoju svakodnevicu, možeš se obratiti svom obiteljskom liječniku kako bi te uputio na daljnje pretrage, otići kod privatnog terapeuta, ili u neki od centara ili savjetovališta udruga ili fakulteta. Većina mjesta ima i poliklinike za zaštitu djece i mladih, a u Zagrebu ih je moguće pronaći na ovoj mrežnoj adresi.

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet jedno je od takvih mjesta izvan standardnog zdravstvenog sustava. ERF-ov Nastavno-klinički centar pacijente naručuje bez uputnice obiteljskog liječnika, a studenti ostvaruju 50 posto popusta na njihove već pristupačne dijagnostičke usluge. Osim što možeš dobiti dijagnozu, možeš pomoći studenticama i studentima ERF-a da steknu vrijedno iskustvo u radu s pravim pacijentima u suradnji sa stručnjacima. Rade s djecom i odraslima, a više o njihovim uslugama i naručivanju dostupno je na web-stranici centra. 

Osim toga, besplatno savjetovanje nude brojni centri i udruge kao što je Pragma, čija je vizija ostvarivanje društva socijalne pravde i jednakih šansi u kojem pojedinci, obitelji i zajednice suradnički djeluju.  U Hrvatskoj djeluje i udruga Buđenje, posvećena podizanju svijest i razumijevanju ADHD-a. Na svojoj web-stranici imaju mnogo korisnih članaka i savjeta za nošenje s ADHD-om, između ostaloga o odraslima i o djevojčicama s ADHD-om.

Postoje brojne online zajednice u kojima se okupljaju osobe s ADHD-om, a jedna od zajednica posvećenih ženama je subreddit /r/adhdwomen koji broji gotovo 78 tisuća članica. Ovo naravno nije jedina zajednica žena s ADHD-om – postoji veliki broj Facebook i forumaških grupa vezanih uz život s ADHD-om, a neke od njih orijentirane su prema ženama.

Na putu prema dijagnozi je važno zapamtiti kako je dijagnozu ADHD-a i lijekove moguće dobiti od psihijatra, psihologa ili neurologa, no samo psihijatri mogu provoditi terapiju ili savjetovanje pacijenata.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.
Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: PIXABAY