Zatvaranje Alcatraza
“It’s mighty good to get up and leave. This Rock ain’t good for nobody.”, Frank Weatherman, posljednji zatvorenik koji je napustio zatvor 1963.
“It’s mighty good to get up and leave. This Rock ain’t good for nobody.”, Frank Weatherman, posljednji zatvorenik koji je napustio zatvor 1963.
1775. godine, španjolski je istraživač Juan Manuel de Ayala doplovio do današnjeg zaljeva San Francisco. Površine od 90 000 metara kvadratnih, takozvani La Isla de los Alcatraces ili "otok pelikana", pusti je otočić bez vegetacije i znakova naseljenosti.
1850. godine Alcatraz je rezerviran za vojnu upotrebu pod vodstvom predsjednika Millarda Fillmora. U međuvremenu se u planinama Sierra Nevade otkrivaju velike količine zlata što San Franciscu donosi rast i prosperitet, ali isto tako i navalu tragača za zlatom. Kako bi zaštitila zlato, američka je vojska izgradila tvrđavu na stjenovitoj obali Alcatraza i do 1859. je godine opremila s više od 100 topova, učinivši ga tako najstrože naoružanim subjektom na zapadnoj obali- utvrdom Alcatraz.
Od obrambenog otoka, Alcatraz ubrzo postaje zatvor. Početkom 1860-ih godina, civili uhićeni zbog izdaje za vrijeme građanskog rata bili su smješteni na otoku, a kako se broj zatvorenika sve više povećavao izgrađene su dodatne prostorije za smještaj preko 500 ljudi. Sljedećih je 100 godina Alcatraz služio kao zatvor, a broj prosječnog stanovništva varirao je uvijek između 200 i 300.
Nakon razornog potresa koji je 1906. zadesio San Francisco, zatvorenici iz obližnjih zatvora prebačeni su u Alcatraz pa je u sljedećih 5 godina izgrađen novi zatvor, nazvan "Podružnica Pacifik, vojni zatvor SAD-a, otok Alcatraz", popularno poznat i kao "The Rock". Do 1933. godine, zatvorenici su obrazovani te su primali vojno i stručno osposobljavanje. Početkom 20. stoljeća Alcatraz je bio zatvor s minimalnom sigurnošću, a zatvorenici su svo vrijeme provodili radeći ili učeći, dok su neki od njih čak bili zaposleni i kao dadilje za obitelji zatvorskih službenika. Imali su izgrađen novi bejzbolski teren te vlastite uniforme, a petkom navečer održavali su se boksački mečevi poznati pod nazivom "Alcatraz Fights". Mnogi su zatvorenici bili obučeni vrtlari koji su po otoku sadili ruže, mak i ljiljane.
1930-ih godina, s dolaskom velike krize, stanje u Alcatrazu značajno se mijenja. Od strane Federalnog zavoda za zatvore, Alcatraz 1934. godine postaje prva američka kaznionica s maksimalnom mjerom opreza. Kao takav, postaje dom najgorim zatvorenicima, onima koji su ostalim saveznim zatvorima stvarali probleme. Njegov je izoliran položaj na osami bio idealan za izgon okorjelih kriminalaca poput Al Caponea, Alvina Karpisa ili Roberta Strouda koji je u njemu proveo čak 17 godina. Svakodnevni je život u Alcatrazu bio težak jer su zatvorenici imali samo četiri "privilegije"- odjeću, sklonište, hranu i liječnika. Sve su se rekreativne aktivnosti i posjete obitelji morale zaraditi napornim radom, a kazne za loše ponašanje ukljčivale su lance- zatvorenici su bili zaključani u samice preživljavajući samo na kruhu i vodi.
U cijeloj povijesti Alcatraza zabilježeno je 14 pokušaja bijega više od 30 zatvorenika, a onaj najpoznatiji je iz 1963. kada su Frank Lee Morris i braća John i Clarence Anglin kroz ventilacijske otvore pobjegli iz svojih ćelija te se spustili olukom s krova do obale. Iako je u potrazi sudjelovalo više stotina policajaca i vojnika, nikada nisu pronađeni.
Kako su sve potrepštine trebale biti dopremljene na otok pomoću broda, zatvor je bilo sve teže financirati. Otok nije imao svoj izvor pitke vode pa bi se u svakom tjednu isporučilo na milijune galona vode. Na današni dan, 21. ožujka 1963. godine, odlukom Roberta F. Kennedyja, Alcatraz kao zatvor zauvijek zatvara svoja vrata, a danas se nalazi pod upravom nacionalnog parka te ga godišnje posjeti preko milijun turista iz cijeloga svijeta.
