Smrt pisca koji je Zemlju nastanio hobitima, vilenjacima, patuljcima i orcima
Na današnji je dan 1973. godine svijet napustio J. R. R. Tolkien i zauvijek ga zadužio svojim veličanstvenim svijetom fantastike koji je ostavio u nasljeđe. Tom prigodom donosimo manje poznate činjenice o njegovu životu.
Na današnji je dan 1973. godine svijet napustio J. R. R. Tolkien i zauvijek ga zadužio svojim veličanstvenim svijetom fantastike koji je ostavio u nasljeđe. Tom prigodom donosimo manje poznate činjenice o njegovu životu.
John Ronald Reuel Tolkien, ime koje se često krije iza inicijala J. R. R. T. koje pronalazimo na debelim i tvrdo ukoričenim izdanjima, jedan je od najpoznatijih engleskih književnika 20. stoljeća, ali i uopće. Poznajemo ga kao oca moderne fantastike te pisca Hobita, Gospodara prstenova i Silmarilliona – čovjeka koji je svojim darom i maštom okupio milijunske vojske obožavatelja diljem svijeta.
Prije nego što je dobio inspiraciju za dogodovštine na prostorima Međuzemlja – izmišljenoga svijeta u koji je smjestio radnje svojih djela – i na taj način započeo svoju spisateljsku karijeru, Tolkien je živio zanimljivim životom koji je često, obojen njegovom bujnom maštom, bio poticaj za kasnija djela. Prve tri godine svojega života proživio je u Južnoj Africi gdje mu je radio otac, a zamalo kobni susret s tarantulom jedan je od prvih podražaja koje će kasnije često dočaravati kroz pisanje. Smrt oca nakon povratka u Englesku, a zatim i gubitak majke u njegovoj četrnaestoj godini, učinili su Johna Ronalda i njegova mlađeg brata siročadi.
Međuzemlje prema viziji Pauline Baynes iz 1970, FOTO: Wikipedia
Usprkos životu na financijskom rubu, John se uspio upisati u King Edward, najbolju školu u gradu, gdje je vrlo brzo postao jedan od najboljih učenika. Budući da ga je majka već u četvrtoj godini naučila čitati, a vrlo brzo i pisati, ne čudi njegovo kasnije zanimanje za brojne jezike, koje je uskoro preraslo i u osmišljavanje vlastitih. U svojoj je školi debatirao na latinskom, grčkom, gotskom i anglosaksonskom. Njegovi su kolege bili zadivljeni, no za njega to nije bilo ništa neobično; učenje i razumijevanje novih jezika te građenje vlastitih preraslo je u stalni izazov.
Ne čudi što je svojim učenjem uspio priskrbiti oxfordsku stipendiju, no zanimljiva je činjenica da se učenjem za upis na fakultet zaokupirao nakon što je odvojen od djevojke u koju je bio zaljubljen. U 16. je godini upoznao Edith, tri godine stariju djevojku, s kojom odlazi na tajne sastanke. Nakon dvije godine, njegov je skrbnik otkrio što se događa te sve odlučio raskinuti kako se na taj način Ronaldova akademska karijera ne bi dovela u opasnost. Smjeli su se nastaviti viđati tek kada Ronald navrši 21 godinu, što se i dogodilo. Edith je tada bila zaručena za drugog, no zaruke su razvrgnute čim se Ronald pojavio na njenu pragu. Vjenčali su se 1916. godine
Njihova je ljubav bila isprekidana ratnim zbivanjima. Ronald, za razliku od brojnih vršnjaka, nije bio pobornik rata te se radije odlučio za vojsku pripremati na sveučilištu i posvetiti studijima germanske književnosti i komparativne filologije, koji su ponovno pobudili njegovu ljubav prema riječima i melodijama koje sa sobom nose. Vojsci se priključio zajedno s kolegama i prijateljima, no rat je u njemu zauvijek ostavio gorak okus zbog smrti bliskih prijatelja. Zbog bolesti je nakon nekog vremena vraćen natrag u Englesku svojoj supruzi.
Kod kuće je započeo pripovijetke koje će se kasnije naći u Silmarillionu, a slike rata ublažili su prizori u prirodi sa suprugom čija je tamna kosa lepršajući u plesu kasnije inspirirala nastanak priče o Lúthien i njezine vječne ljubavi prema smrtniku Berenu. Sreća mu se uskoro osmjehnula: počeo je raditi na Sveučilištu Leeds kao predavač engleskog jezika, a kasnije se oslobodilo mjesto na Oxfordu na katedri za anglosaksonski jezik – za koje je on bio savršen. Njegov povratak kući te rijetka, ali vrlo utjecajna znanstvena djela dočekani su iznimno pozitivno.
Profesor je u privatnom životu izmišljao najmaštovitije priče koje je pripovijedao svojoj djeci prije spavanja, a iz toga su se izrodila djela poput Roverandoma i Gospodina Blissa. Trenutak kada su se njegov privatni i poslovni život počeli ukrštavati bio je kada je na sveučilištu ispravljao ispit jednoga od svojih studenata. Ugledavši pred sobom praznu stranicu ispita, nešto u njemu natjeralo ga je da na nju napiše sada već glasovitu rečenicu: U rupi u zemlji živio je hobit. Tipično za osobu koja je oduvijek istraživala nastanak i podrijetlo riječi, autor je odlučio saznati što je uopće hobit, gdje živi, što radi. Priča oko ovog neobičnog stvorenja rasla je i granala se sve više.
Rukopis Hobita preko jedne njegove učenice završio je u uredništvu jedne izdavačke kuće. Zeleno svjetlo za objavu knjige dao je, ni više ni manje, desetogodišnji dječak – sin direktora izdavačke kuće. Pokazalo se da je desetogodišnjak itekako bio u pravu: knjiga je odmah po izdavanju, 1937. godine, postala veliki hit, a otad se nije ni maknula s lista najpopularnijih dječjih knjiga. Nimalo ne čudi što je izdavaštvo žudjelo za nastavkom popularne priče. Opsežni rukopis nakon godina rada odlučili su podijeliti na tri dijela: Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja – iako potonjim naslovom autor nije bio zadovoljan zbog razotkrivanja priče.
Ovoga je puta na rukopisu radio sada već odrasli dječak koji je prvotno izvrsno procijenio Hobita, Rayner Unwin. Njemu možemo zahvaliti mogućnost uživanja u kasnijim Tolkienovim plodovima rada: očeva je tvrtka predviđala velike gubitke objavljivanjem Gospodara prstenova, no ipak su to učinili zbog Raynerova inzistiranja i entuzijazma. Zaista, možete li zamisliti svijet u kojemu ne postoji prijateljstvo Froda Bagginsa i Sama Gamgeeja? Njihove nevjerojatne pustolovine, iz današnje perspektive sasvim očekivano, polučile su ogroman uspjeh.
FOTO: Wikipedia
Iako je priča o hobitu zasjenila ostatak njegova opsežnog opusa, kvalitetom on nimalo ne zaostaje. Stoga ni ne čudi što se obožavanje Tolkienova lika i djela uskoro pretvorilo u pravi kult. Ludilo je bilo toliko da su se supružnicima ispred kuće svakodnevno okupljali obožavatelji. Pisma i pokloni nekontrolirano su se gomilali, a često bi dobivali i pozive usred noći. Već umirovljeni bračni par odlučio je preseliti se u ljetovališni grad na obali, gdje je mogao uživati u mirnom životu i morskom zraku.
Edith umire u 82. godini života, nakon čega se njezin slomljeni supružnik odlučuje ponovno preseliti u Oxford kako bi radio i bio manje usamljen. Ipak, njegova je tuga bila prevelika nakon više od 60 godina života u ljubavi, te 2. rujna 1973. godine umire i on, okružen svojom djecom. Pokopan je zajedno sa suprugom, a na nadgrobnoj su ploči uz njihova imena dodana i imena Lúthien i Beren – iz priče kao simbola njihove ljubavi koja se proteže u vječnost, jednako kao što će zauvijek živjeti u djelima koja će svaka nova generacija iščitavati s veseljem.
Priča u koju je Tolkien ugradio svoju ljubav prema supruzi, FOTO: Pinterest
