Slavljenje Božića – najpoznatijeg kršćanskog blagdana

Mnoge kulture imale su zimske svetkovine, uglavnom zato što je bilo manje poljoprivrednog rada zimi. Kao model Božiću vjerojatno su poslužile rimske Saturnalije (svetkovine u čast boga Saturna koje su se održavale od 17. do 24. prosinca), keltski blagdan Jul (Yule) i svetkovina rođenja Nepobjedivog Sunca (lat. dies Natalis Solis Invicti).

Božić kao spomen rođenja Isusa Krista isprva se slavio u razne datume, najčešće 6. siječnja kao Bogojavljanje. Tek početkom 4. stoljeća u Rimu uvedeno je svetkovanje na 25. prosinca. Ovaj događaj prvi puta se spominje u filokalijskom kalendaru iz 336. godine Taj dan uveden je kako bi se potisnula poganska svetkovina rođenja Nepobjedivog Sunca koja se slavila 25. prosinca, po zimskom solsticiju. Time se isticala vjera u Krista kao istinsko sunce. Svetkovina se iz Rima proširila Zapadnim i Istočnim crkvama. Pravoslavni kršćani slave Božić isto 25.12., ali po julijanskom kalendaru (7. siječnja).

Još jedan blagdan koji je utjecao na Božić je zimska svetkovina Jul. Radi se o poganskoj skandinavskoj svetkovini koja se održavala krajem prosinca do početka siječnja. Palile su se cjepanice (panj, badnjak) u čast Thora, boga grmljavine. Gozba bi trajala dok se panj ne ugasi, oko dvanaest dana. Skandinavci Božić još uvijek nazivaju Julom, poznat je i Julbock, julski ovan ili koza, simbol tih svetkovina u Skandinaviji.

Božićno drvce je zimzeleno stablo, običan bor, ukrašeno posebnim nakitom (jabuke, svijeće) koje se za božićne blagdane postavljaju u crkve. Kasnije je običaj prenesen u obiteljski i društveni ritual. No, to drvo bilo je vjerski simbol i prije kršćanstva, drži se da je božićno drvce prežitak starih antičkih vjerovanja po kojima su grane crnogorice simbol plodnosti, a njihovo kićenje svijećama i poklonima jamstvo dobra uroda i odbijanja zlih sila. Božićno drvce je u nekim hrvatskim krajevima potisnulo stariji praslavenski običaj paljenja badnjaka, božićne klade. Drevni Europljani su u vrijeme zimskog solsticija svoje domove ukrašavali svjetiljkama i raznim zimzelenim raslinjem kako bi proslavili zimski solsticij, ali i zaštitili se od zlih duhova. 

Mnogi pretkršćanski oblici slavlja zimskog rađanja sunca i početka nove kalendarske godine ušli su u božićne običaje kod većine slavenskih i germanskih naroda, poput paljenje nove vatre (badnjak), čišćenje domova, steranja slame po podu, polaganje plodova pod božićni bor i sl. Na dan uoči Božića jede se samo posna hrana, a za Božić pripremaju se svečana jela i kolači, te božićni kruh ponegdje nazvan novoljetnjak. Svi ovi običaju trebali bi svojom simbolikom jamčiti blagostanje i sreću, karakteristično za sve običaje prizivanja mira i dobre volje.