Rođen Antun Branko Šimić, pjesnik koji je oslobodio hrvatsku poeziju
Na današnji je dan 1898. godine rođen predvodnik hrvatskoga pjesničkog ekspresionizma koji se kritički postavio prema književnoj tradiciji te stih izvukao iz strogih okova forme.
Na današnji je dan 1898. godine rođen predvodnik hrvatskoga pjesničkog ekspresionizma koji se kritički postavio prema književnoj tradiciji te stih izvukao iz strogih okova forme.
Na spomen Antuna Branka Šimića svima nam se u glavi stvore asocijacije na srednju školu, školske zadaćnice, slobodan stih, centrirane stihove uokvirene bjelinom te pomisao na odlazak, rastanak, smrt. No, ovaj je pjesnik bio mnogo više od toga. On nije bio samo pjesnik s jednom izdanom pjesničkom zbirkom – u svojemu kratkom, ali umjetnički produktivnome životu, on je bio jedan od predvodnika cijeloga pjesničkog pokreta koji je izvršio velik utjecaj na cjelokupnu domaću književnost. Bio je urednik nekoliko časopisa, pisao je i prozu, prevodio i bavio se književnom kritikom koju je obogatio ulaženjem u duboke odnose između riječi i stvari te u samu bit pjesničkoga poslanja.
Rođen je 18. studenoga 1898. godine u Drinovcima. Iako je bio jedan od najboljih učenika, Antun Branko Šimić nije završio srednju školu. Umjesto toga, već se 1912. godine počinje baviti književnim radom te u različitim časopisima objavljuje pjesme, eseje, književne i likovne kritike te polemike, a napisao je i nekoliko kraćih proza i dramskih fragmenata te započeo i roman Dvostruko lice, no velik je dio radova ostao u rukopisima i objavljen je tek u drugoj polovici prošloga stoljeća. Razdoblje njegova književnoga rada obuhvaća samo 13 godina, ali je svojim djelima ostavio velik trag. Bio je i izdavač časopisa Vijavica, Juriš i Književnik te urednik časopisa Savremenik.
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Manje je poznato da se njegovo pjesništvo dijeli na dvije faze, od kojih je prva nastala pod utjecajem vladajućih pjesničkih oblika i tematskih nasljedovanja. Te su pjesme impresionistički prikazi idiličnih seoskih pejsaža i života na selu; formalno su besprijekorne. Kasnije se priklanja europskome ekspresionističkom pokretu i zastupa umjetnost koja je ekspresija umjetnikovih osjećaja, utjelovljenje umjetnikove unutrašnjosti u zvucima, bojama, linijama ili riječima, te se otkriva u umjetnosti, ne u ljepoti. Na taj način on ponovno istražuje i prekraja staru, tradicionalnu poetiku preispitujući odnose prirode i umjetnosti, ali i povezanosti pjesničke forme i sadržaja.
Umjetnici su čuđenje u svijetu, kaže prva pjesma u pjesničkoj zbirci Preobraženja (1920). Oni idu zemljom i njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari upravo su stihovi koji opisuju pjesnikov stav da umjetnost nije prosta imitacija prirode, nego je ona prikaz unutarnjega pjesnikova doživljaja koji za riječi koje iz njega izviru pokušava pronaći adekvatan jezik u svojemu prirodnom obliku. Upravo je iz toga razloga svih 48 pjesama u zbirci napisano slobodnim stihom; poigravajući se formom, izraz dovodi do savršenstva i na drugačiji način pobuđuje čitateljevu reakciju. Naoko kruta, pjesma se okuplja oko temeljnih pojmova, a obojena je uglavnom u nijanse plave te na trenutke u žarko crvenu.
Ljubav
Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
Kroz noć zavijore, zavijore
Kroz noć
Kose moje drage duboko šumore
kao more.
Jednostavan jezik, grafička preglednost stiha, jasnoća i preciznost čine da njegove pjesme na prvu iščitavamo lako, a zatim im se vraćamo ponovno i ponovno jer u njih svakim novim čitanjem možemo utisnuti novo značenje. Šimić je postigao upravo ono čemu je težio – da se njegovi stihovi pred čitateljem razlistavaju, polagano mu pokazujući da je umjetničko stvaranje po mnogočemu slično božanskomu, te ga uvlače u vlastiti svijet. Od borbe s tijelom i tjelesnošću, lirski se subjekt postepeno rješava opsjednutosti zemaljskim, da bi se u završnoj etapi usmjerio prema visinama – tamo gdje pjesnik teži svojim djelovanjem i razumijevanjem svijeta.
Svoj je kratak život posvećen književnoj umjetnosti proživio na rubu siromaštva i u svojim stihovima, kroz lirski subjekt, predosjećao kraj. Poslije teške upale pluća obolio je od sušice te umire u Zagrebu 1925. godine, u 27. godini života. Njegove su pjesme do danas čitane, a svojom tematikom uvijek aktualne. Šimić je za nas, posredstvom svoga djela, ostao ono čuđenje i vječno treptanje u svijetu; plamen koji cijelo vrijeme tinja, a rasplamsava se svakim našim ponovnim čitanjem.
Povratak
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe
