Prije četrdeset i osam godina napustio nas je Josip Pupačić
Josip Pupačić ubraja se među najznačajnije predstavnike krugovaške generacije. Autor je poznatih pjesama „More” i „Tri moja brata”, a u tragičnoj avionskoj nesreći poginuo je na današnji dan 1971. godine.
Josip Pupačić ubraja se među najznačajnije predstavnike krugovaške generacije. Autor je poznatih pjesama „More” i „Tri moja brata”, a u tragičnoj avionskoj nesreći poginuo je na današnji dan 1971. godine.
Autor često citiranih i dobro nam poznatih stihova o moru zlatu jedan je od predstavnika krugovaške generacije hrvatske književnosti Josip Pupačić. Rođen je u Slimenu kraj Omiša 19. rujna 1928, a poginuo je u zrakoplovnoj nesreći na današnji dan 1971. godine Nakon završenog studija jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaposlio se ondje na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Radio je u izdavaštvu, uređivao časopise Krugovi i Književnik te s Antunom Šoljanom i Slavkom Mihalićem objavio Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1906).
Ipak, pamtimo ga kao vrsnog pjesnika. Slobodom umjetničkog izražavanja i okretanjem k aktualnim pjesničkim trendovima uklopio se u krugovaške redove, ali ostao je blizak tradicionalnim domaćim vrijednostima. Sudbinskim pjevanjem o smrti i djetinjstvu sličan je Juri Kaštelanu, a kritika zapaža srodnost njegova izraza s onim Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Vidrića, Dobriše Cesarića te stranih pjesnika Jesenjina i Lorce. Iako sličan mnogima, Pupačić je bio poseban, a njegova individualnost leži u odnosu prema zavičaju i osjećaju tragične sudbine.
Za života je izdao pet pjesničkih zbirki: Mladići (1955), Kiše pjevaju na jablanima (1955), Cvijet izvan sebe (1958), Ustoličenje (1965), i Moj križ svejedno gori (1971). Posthumno, 1978. godine, objavljene su njegove Sabrane pjesme. Prve se dvije zbirke odlikuju intimnom i pejzažnom lirikom, pjeva himne prirodi, ljubavi i životu: Mlada kiša, Povratak u djetinjstvo, Cetina iz prve zbirke te Nesagrađena kuća, Nas sedam braće i Zaljubljen u ljubav iz druge zbirke. Gubitak trojice braće opjevao je u drugoj zbirci antologijskom pjesmom Tri moja brata, a neraskidivu vezu čovjeka i mora u svojoj vjerojatno najpoznatijoj pjesmi More.
Treća se zbirka može smatrati novom Pupačićevom stvaralačkom fazom, u kojoj osjeća gubitak smisla te traži nove načine i mogućnosti izražavanja. Poseže za motivom sna, tišine, sobe ili bolesti te piše kratke i eliptične rečenice. U zbirci Ustoličenje okreće se suvremenim urbanim temama te osjeća rezignaciju i tjeskobu koje su karakteristične za šezdesete godine prošlog stoljeća, a suprotne svemu o čemu je do tada pisao.
Posljednjom zbirkom Pupačić donosi manje transparentne pjesme duboke misaonosti, pisane ritmički oslobođenim stihom. Osjeća sve veći nemir, razočaranje i preispituje svrhu ljudskog postojanja. Izgleda kao da je predvidio vlastitu tragičnu sudbinu i ovom se zbirkom konačno obračunao s tradicijom i zaokružio svoje stvaralaštvo. Bogatstvom stihova koje je ostavio za sobom osigurao si je mjesto u hrvatskom književnom kanonu, pjesničkim antologijama, čitankama te srcima i mislima ljubitelja umjetnosti riječi.
Sjećanje na velikog pjesnika nećemo završiti u tužnom tonu, već donosimo pjesmu u kojoj slavi ljubav, naslovljenu Zaljubljen u ljubav:
Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.
Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.
Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.
Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.
Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
