Preminuo književnik koji je izvlačio dramu iz svakodnevice i umjetnost iz ljudi

Ne postoji popis lektire koji bi preskočio djela Ranka Marinkovića, kao ni učenik koji se nije zabrinuo nad rečenicama koje nije dovoljno površno pročitati večer prije provjere znanja ili lektire, nego im je potrebno posvetiti svu pozornost pri čitanju zasićenom simbolikom i višestrukim konotacijama. Jedan od najznačajnijih književnika hrvatske književnosti 20. stoljeća – ali i uopće – preminuo je 28. siječnja 2001. godine

Poznat je i kao jedan od otočnih pisaca prošlog stoljeća koji je rođen na Visu te je velik dio svog opusa smjestio u malu i izoliranu mediteransku otočnu sredinu u kojoj se svaka različitost smatra, u najmanju ruku, prijestupom, a intelektualac u potrazi za umjetnošću u svakodnevnim sitnicama nailazi na dramske zaplete i sukobe. Obrazovao se u Zagrebu gdje je završio Filozofski fakultet. Već tijekom školovanja objavljuje svoje prve pjesme, pripovijetke, eseje i kritike u brojnim novinama i časopisima, a književnu karijeru nastavlja i kasnije objavljivanjem kazališnih prikaza, eseja i polemika. Značajniji je uspjeh doživio 1939. kada je njegova drama Albatros debitirala u zagrebačkom HNK-u.

– Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? – nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi. –

Djelo po kojemu ga učenici pamte hvaljena je i čitana zbirka novela Ruke u kojoj se nalaze neke ranije objavljene novele, ali u novom aranžmanu i kontekstualno preoblikovane. Gotovo su sve smještene u mediteranski ambijent. U središtu ustaljene svakodnevice i života bez uzbuđenja uglavnom je pojedinac koji u potrazi za vlastitim identitetom samo glumi život nekog simboličnog sebe, uvjeren u autentičnost svojih ličnosti, u spontanost svojih postupaka, međutim on je bijedna marioneta koja sudjeluje u radu mehanizma kojem se savršeno podvrgava. Tematizira i čin pisanja te pripovijedanja, poigravajući se unutarnjim strukturnim zakonitostima.

Roman Kiklop sinteza je Marinkovićeva životnog djela. U njega su uvršteni i neki raniji prozni fragmenti, posebno iz novelističke zbirke Ruke. Melkior Tresić preosjetljivi je mladi intelektualac, kazališni kritičar kroz čije oči čitatelj dobiva uvid u boemski zagrebački život uoči Drugog svjetskog rata. Naziva se hrvatskom verzijom kompleksnog Joyceova Uliksa jer povezuje modernu civilizaciju i klasične grčke mitove uz kritiku društva i produkcije nasilja bez konca. Roman je jedan veliki intertekst svjetske umjetnosti različitih razdoblja kojima se ovjeravaju likovi kojima su umjetnost i ljubav i zanimanje.

VEZANO

Zagreb u znaku dječje kreativnosti: knjižnice organiziraju niz izložbi koje slave umjetnost kroz slike i riječi

---

Iako mu je opus relativno nevelik, sastoji se od redom velikih i značajnih djela koja se zbog svoje složenosti, originalnosti i spisateljskog umijeća svrstavaju u kanon hrvatske književnosti. Drama Glorija, romani Zajednička kupka i Never more, dramski tekst Pustinja djela su koja, tematizirajući odnos između umjetnosti i zbilje, dobra i zla, pojedinca i društvenog konformizma, poučavaju o društvenom univerzalizmu i vrijednostima koje ne blijede te ljudskosti iznad svega. Zbog toga ovaj književnik i dramaturg u svojim djelima živi kao uzor te književni ideal i nakon smrti.

–Riječi se ne gledaju, a i ne čuju se uvijek, svi se nadvikuju. –